IZGRADNJA ISTARSKOG VODOVODA

ZRCALO VREMENA: Mukotrpan i dug put žedne Istre do pitke vode

Kamen temeljac, oblika malog obeliska s pohranjenom posvetom o početku izgradnje na pergament papiru, kao simbol početka izgradnje velikog Istarskog vodovoda, postavljen je 28. listopada 1930. u crkvici Sv. Ivan kod Buzeta

| Autor: Robert BURŠIĆ
Istra je prestala žeđati izgradnjom Istarskog vodovoda

Istra je prestala žeđati izgradnjom Istarskog vodovoda


Nastavljamo u ovim vrelim i sušnim danima s prikazom projekata koji su imali za cilj cjelovito riješiti problem pitke vode u Istri. Radili su se projekti koji su listom padali, uglavnom jer su bili parcijalni i jer su bili grozno skupi. Skupilo se tijekom godina podosta projekata. i to uglavnom na poticaj Zemaljskog odbora, koji je bio uporan i od Ministarstva poljoprivrede u Beču tražio da se konačno izradi projekt vodovoda na bazi raspoloživih količina vode.

Za izradu projekta bio je zadužen inž. Carl Oberst, koji se bazirao na eksploataciji pet izvora na lijevoj obali Mirne, oko Gradola. On nije računao na korištenje izvora Gradole zbog povremene mutnosti, a zanimljivo je da je bilo zagovornika da se izvor energije za pogon crpki dobije vjetrenjačama.

Projekt je obuhvaćao samo manji dio Poluotoka, po prilici jednu osminu stanovništva, zato nije zadovoljio. Zemaljski odbor ga stoga nije prihvatio pa je Ministarstvu poljoprivrede uputio zahtjev za dopunu projekta.

Slijedili su gotovo filmski scenariji: Ministarstvo nije podržalo zahtjev, Zemaljski odbor angažirao je privatnog poduzetnika inž. Carla Schwarza, čiji se projekt uglavnom oslanjao na akumulacije, ali nije prihvaćen, jer je bio parcijalan i skup. Zemaljski odbor opet je u akciji i sada angažira prof. Adolfa Friedricha iz Više poljoprivredne škole u Beču te inž. Giovannija Schiavonija iz Milana, vicedirektora Talijanskog društva za vodovode. Projekt su prezentirali 1913., koji je, između ostalog, predviđao korištenje vode izvora Gradole, s glavnim rezervoarom u blizini Grožnjana. Trebalo je izgraditi i tri akumulacijska jezera, sva smještena između Zrenja i Šterne. Gotovo je lako pogoditi: ni ovaj projekt nije prihvaćen. Političke i gospodarske prilike bile su takve da su morale razoružati i najhrabrijeg optimista.

Preskočimo Prvi svjetski rat pa propast Austro Ugarske Monarhije, kada je Istru okupirala Italija, i dolazimo do 1920. godine do inž. Giuseppea Possa, koji je izradio projektnu koncepciju opskrbe cijele provincije pitkom vodom. Misao vodilja bila je - sve gravitacijom i samo gravitacijom, nikakvih mehaničkih dizanja vode, nikakve crpke, nikakvi pogonskih strojeva. Sustav je kombiniran: izvori - akumulacije, ali pretežno akumulacije.

Za razliku od prijašnjih, projekt inž. Possa pokriva cijeli istarski poluotok, što mu je bila velika odlika. Prednost je u konačnici i opskrbe vodom Istre isključivo gravitacijom, ali je projekt imao jednu veliku manu - veliku cijenu izgradnje.

Zaokret je ipak nastao 1924. godine kada je održana Skupština Odbora za pitke vode triju Venecija. Tajnik Odbora bio je inž. Gino Veronese, budući projektant Istarskog vodovoda. Njega su zadužili da temeljito prouči problem. Inž. Veronese zdušno se dao na posao. Konačni opsežni elaborati bili su gotovi u travnju 1928. godine. Prijedlog rješenja vodoopskrbe Istre temeljen je po prvi puta na izvoru Sv. Ivan kod Buzeta, izvora koji je do tada samo iznimno korišten, a glavna mu je funkcija bila pokretanje desetak mlinova-vodenica.

Novi pulski prefekt Leone Leone požurio se inž. Veroneseu povjeriti izradu projekta istarskog vodovoda, što je on sa suradnicima i učinio: projekt je dovršio u listopadu 1929. godine. Već u prosincu provincija je dobila odobrenje za osnivanje Konzorcija za izgradnju vodovoda sa sjedištem u Puli.

Kako je već rečeno, kao osnovicu za opskrbu Istre pitkom vodom inž. Veronese je izabrao izvor Sv. Ivan kod Buzeta. Autor je planirao kapacitet cijelog sustava, bez područja Labina, na maksimalno 434 litre vode u sekundi. Za devet mjeseci u godini bila bi dovoljna voda izvora Sv. Ivana. U ljetnim mjesecima, do predviđenog maksimuma, razlika bi se dobivala iz umjetnog jezera, koje je trebalo biti locirano u blizini Zrenja, pregradnjom jedne pogodne doline. Ta akumulacija, sa zemljanom branom visokom 28 metara, trebala je imati kapacitet od ukupno šest milijuna kubičnih metara vode.

Ritam izgradnje bio je predviđen u pet osnovnih faza. Inž. Veronese je 18. lipnja 1930. godine završio izvedbeni projekt za prvu fazu izgradnje.

Kamen temeljac, oblika malog obeliska s pohranjenom posvetom o početku izgradnje na pergament papiru, kao simbol početka izgradnje velikog Istarskog vodovoda, postavljen je 28. listopada 1930. u crkvici Sv. Ivan kod Buzeta. Svečanost kraj samoga izvora održana je uz prisustvo brojnih ličnosti, među njima i inž. Veronesea, te mnoštva naroda.

Prisutne je pozdravio gradonačelnik Buzeta dr. Quarantotto, zatim je govor održao predsjednik Pulske provincije grof Lazzarini. Zadnji je govorio prefekt Provincije Pula Leone Leone, koji je ukratko ponovio povijest svih ranijih pokušaja izgradnje Istarskog vodovoda, velike teškoće koje je trebalo svladati dok se stiglo do tog svečanog čina, zadovoljstvo zbog uspješno okončane akcije, zahvalnost svima koji su na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri pomogli u realizaciji toga grandioznog djela.

S obzirom da su se prethodno predviđeni troškovi izgradnje već povisili na oko 300 ili čak 350 milijuna lira, iz nekog vladinog ureda u Rimu pojavila se sumnja u ekonomičnost investicije, posebno u pogledu troškova održavanja i općenito eksploatacije budućeg vodovoda. Da bi se to raščistilo, Ministarstvo poljoprivrede imenovalo je posebnu komisiju koja je zaključila da će troškovi izgradnje donekle premašiti predviđene, a da će troškovi eksploatacije umnogome premašiti mogućnost potrošača. Da li je to bio stav Vlade koja nije bila voljna trošiti toliko novca za neki ruralni vodovod ili je takva procjena bila razumna i realna, ne zna se, ali je činjenica da je Konzorcij dobio nalog da drastično smanji iznos investicije.

Imenovana je nova uprava, ulogu inž. Veronesea preuzeo je inž. Giuseppe Muzi. Cilj je bio: uz što manji trošak brže dovesti vodu do potrošača, ali s mogućnošću povećanja kapaciteta u svako doba, odnosno kadgod se za to ukaže potreba.

Do listopada 1933. godine izvedeni su svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medići i opskrbni cjevovod Medići, Leganisi, Oprtalj, Triban, Buje.

Svečanost puštanja u pogon kompleksa završenih radova i prve upotrebe pitke vode iz novoizgrađenog Istarskog vodovoda, održana je 28. listopada 1933. godine, uz prisustvo nekoliko stotina uzvanika i velike mase naroda, ujutro u Buzetu, poslijepodne u Bujama.

Ukupno je bilo potrošeno oko 32 milijuna lira i više od 450 tisuća radnih dana radnika, s prosjekom od oko 1.000 dnevno zaposlenih radnika, pa čak do 1.800.

Nastavljeno je širenje opskrbne vodovodne mreže pa je u roku od godine dana cjevovod od Buja produžen do Umaga, a preko Brtonigle do Novigrada. Svečano puštanje u pogon te zaokružene funkcionalne cjeline bilo je 28. listopada 1934. godine. Ukupno je do tada potrošeno oko 45 milijuna lira i oko 700 radnih dana radnika.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini