OBRT S TRADICIJOM

Zlatar - filigran iz Umaga Gjon Lekaj 55 godina ručno izrađuje nakit: ZLATNE RUKE TANKU SREBRNU NIT PRETVARAJU U JEDINSTVENI NAKIT

| Autor: Luka JELAVIĆ


Mene ovaj posao još uvijek veseli, dosadno bi mi bilo da ne radim. Ali, šteta što taj zanat izumire. Nema tko to raditi, ne samo u Umagu, nema u cijeloj Istri. Mladima to nije privlačno. Puno se radi, treba izuzetno puno strpljenja, a zarada nije takva da zadovolji sve veće prohtjeve. Inače, malo mladih nasljeđuje obrtnike, općenito. Mladi prvo gledaju zaradu. Šteta! – reći će Gjon ne dižući pogled sa sitnih niti od kojih stvara naušnice

Nedavno je Obrtnička komora Istarske županije dodijelila posebna priznanja, povelju „Istarske zlatne ruke“ obrtnicima koji svojom aktivnošću doprinose afirmaciji obrtništva, koji se u svom poslu ističu kvalitetom proizvoda.

Čipkasti poluproizvodi, ručni rad majstora (Luka JELAVIĆ)

Jedan od njih, najstariji među nagrađenima u ovoj godini, je umaški zlatar – filigran Gjon Lekaj, kojemu je to priznanje i čestitka za 55. obljetnicu njegova neprestanog rada na izradi raznog nakita filigranskom tehnikom. Još 2011. godine Gjon Lekaj je za svoje stvaralaštvo od Hrvatske obrtničke komore dobio uvjerenje o stjecanju statusa „Obrt s tradicijom“ za izradu nakita od srebra na tradicionalan način, kako je naučio u svojoj mladosti. Dobivanje znaka tradicijskog obrta donosi priznanje za izvrsnost u radu, za posebne vještine i umijeća. Lekaj je tek jedan od trojice u Istri s takvim priznanjem, jedan od rijetkih u Hrvatskoj.

Umjetnost. I to kakva!

A ono što 87-godišnji Gjon Lekaj još uvijek radi, pored svega je i umjetnost. I to kakva! Tim neobičnim i sve rjeđim načinom izrade nakita bavi se punih 55 godina. Impresivno, dakako. Jer, radi se o poslu koji iznad svega traži savršenu i mirnu ruku, dobar vid i, što je najvažnije, mnogo, mnogo strpljenja…To se može samo uz veliku ljubav prema tom poslu. O toj ljubav i svemu pomalo razgovaramo u njegovom poslovnom prostoru u Umagu, gdje je Gjon uselio prije 55 godina, uredio je oronulu prostoriju, više šupu, ali počeo je. Zapravo, nastavio je ono što je radio kao mladić u rodnom Prizrenu, kraju u kojemu je takav način izrade nakita davnašnja tradicija.

- Nekada je, priča Gjon dok mota tanku žicu za neki novi nakit, u Prizrenu, odmah poslije rata, ovo radilo 200 radnika. Moj otac i još dvojica su osnovala zadrugu na nagovor nekog čovjeka, vjerojatno političara iz Beograda, koji je nabavljao materijal i dobro plaćao sve dok zadruga nije počela zarađivati. U zadrugu je dolazilo sve više radnika, a sve što se proizvodilo odlazilo je u Ameriku. Sve. To je tada bilo zaista dobro, naš je nakit bio tražen, prisjeća se Gjon dok se ne odmiče od svog malog radnog stola punog tankih žica, alata, raznog sitnog materijala, gotovih privjesaka…Na zidu uokvireno požutjelo uvjerenje koje podsjeća na 1956. godinu, kada je mladi Gjon položio ispit za zvanje majstora kujundžijskog zanata. Navodimo ga na početke bavljenja izradom filigranskog nakita.

U Umagu prihvaćeni

- Otac se, kao i mnogi u Prizrenu, bavio tim poslom, pa sam i ja počeo. Privlačio me taj posao, meni je to išlo, tako da smo dva brata i ja nastavili raditi s ocem. Ipak, želio sam se osamostaliti. Namjeravao sam tražiti radnju u Puli i tamo sam sreo jednu gospođu koja je znala malo bolje situaciju od mene, pa smo došli u Umag. Tu sam sreo slastičara Mustafu, on mi je rekao da mu je tu dobro, o Umagu je govorio sve najbolje i ja sam odlučio doći u Umag. Upravo sam se oženio te 1965. godine, ali bio sam jedno vrijeme tu sam, supruga je došla malo kasnije. Našao sam ovaj prostor, bio je zapušten, ali pomalo sam ga uređivao i tu sam, evo, 55 godina. Nisam ni jednog trenutka požalio što sam došao u Umag. I znate što me najviše oduševilo u početku? Nisam mogao vjerovati da ljudi nisu ništa zaključavali, to me iznenadilo. Bio sam prije toga u Zenici. Druga slika. U Umagu sam prihvaćen od prvog dana, nikakvih problema sve ove godine, ljudi su dobri, susretljivi, tako da sam tu i ostao, radio…I još radim, dok mogu, priča Gjon, a njegove riječi potvrđuje supruga Flora.

Ovdje se osjećam najbolje - Gjon Lekaj u svoj radnom kutku (Luka JELAVIĆ)

- Da, ovdje smo zaista dobro primljeni. Kad smo došli u Umag stariji ljudi su uglavnom govorili talijanski, hrvatski vrlo malo. Sjećam se jedne susjede koja nam je svaki dan donosila svježe mlijeko za djecu, nije znala hrvatski, a ja talijanski, ali uspijevale smo se sporazumjeti. Zaista, ljudi su nas ovdje dobro prihvatili, od prvog dana. Inače, Gjon još plaća sve doprinose, ne želi u mirovinu, bilo bi mu dosadno. Ovako, on svaki dan i dalje dolazi u radnju, radi, pa dok može. Ja sam uz njega, podržavam ga u svemu, davno sam vidjela da on taj posao neizmjerno voli, da ga dolazak na posao raduje, a to je najvažnije. On se zavuče u svoj radni prostor, a ja sam zadužena za kupce, za goste, ako nešto treba tu sam…Dolaze ljudi, potraže neki prigodan dar, ima i stranaca koji vole takav nakit, izaberu nešto, mnogi samo pregledaju, pitaju kako se to radi i tako, netko voli tamnije srebro, netko svjetlije, uglavnom tu smo i dalje, dodaje Flora pokazujući velik asortiman srebrnog nakita u vitrinama na zidovima. Sve je to izradio Gjon svojim zlatnim rukama, većinom bez dodatnih dekorativnih elemenata poput kamenja ili koralja, već samo stvarajući čipkaste strukture geometrijskih i srodnih motiva.

Gjon samo podigne glavu, potvrdi sve smiješkom i nastavlja motati tanku srebrnu žicu. Nije to nimalo jednostavan posao. Od tanke srebrne ili zlatne niti treba isplesti neki privjesak, naušnicu, ogrlicu, prsten, narukvicu ili nešto slično. Malo nas uvodi u tehnologiju filigrana.

Nagradu uložio u posao

- Dobijemo srebrnu žicu i onda je posebnim alatom treba istezati do potrebne debljine. Što tanja nit, to je bolje. Najviše radim sa debljinama od 0,26 milimetra, dakle skoro četvrtina milimetra. I onda se plete što želiš, pojednostavljeno će Gjon. Srebrna nit prilikom izduživanja i stanjivanja prolazi kroz sve manji i manji otvor u alatu, a sve je trebalo pokretati ručno. To je, kaže, bio teži dio posla.

- Ruke su sve slabije, ali sreća da sam sredstvima koje sam dobio od Obrtničke komore, sa onim priznanjem o tradicijskom obrtu, kupio takav električni stroj. Sada je mnogo lakše. To mi je donijelo veliko olakšanje. A, za ostalo treba puno, puno strpljenja. To je najvažnije, ništa ne treba misliti dok se ovo radi, samo na model za koji se odlučiš. Oblike izmišljam sam, kako mi dođe, pa se to isplete, a posebnim alatom udubi ploha koncentričnih krugova žice da se dobiju polulopte koje se spajaju u naušnice ili privjesak… Inače, sa zlatom je teže raditi. 14-karatno zlato je kruto, brzo puca i treba puno paziti da ne pukne nit, treba je često grijati da ne bi pukla. Ako se prekine, uh, nije to više ono što želim, prenosi nam dijelove svog umijeća ovaj vrsni majstor, umjetnik svog zanata.

Filigran traži mirnu ruku i puno strpljenja (Luka JELAVIĆ)

Ranije su, pričaju nam Gjon i Flora, ljudi više kupovali njihove proizvode.

- Ah, dobro. I danas se nešto proda. Nije ništa kao nekada, pa i to, ali što se može. Meni je još uvijek zadovoljstvo stvarati, raditi, imam i bez toga od čega živjeti, nismo velikih prohtjeva, ali supruga i ja smo i dalje ovdje svaki dan. Može se živjeti, što mi drugo treba. Rekao sam svojima, sinu i kćeri, ako ćete gledati na dobru zaradu, toga ovdje nema, živjeti se može, ali ništa više. Ja sam navikao na skromnost, radio bih stalno, dan i noć kad bih mogao izdržati. Oni su se okrenuli drugim poslovima. Istina, ako treba dođu pomoći, ali ne bi se time stalno bavili. Nisam ih prisiljavao, ipak je važno raditi ono što voliš. Mene ovaj posao još uvijek veseli, dosadno bi mi bilo da ne radim. Ali, šteta što taj zanat izumire. Nema tko to raditi, ne samo u Umagu, nema u cijeloj Istri. Mladima to nije privlačno. Puno se radi, treba izuzetno puno strpljenja, a zarada nije takva da zadovolji sve veće prohtjeve. Inače, malo mladih nasljeđuje obrtnike, općenito. Mladi prvo gledaju zaradu. Šteta! – reći će Gjon ne dižući pogled sa sitnih niti od kojih stvara naušnice. Njegovo djelo ostat će još dugo u nečijoj kutiji s nakitom, na nekom lijepom dekolteu, na ženskoj ruci…Svaki dio je unikat, svaki dio nakita posebno je izrađen, s puno ljubavi i umijeća. Na žalost, kao i mnoge druge, i tehnika filigrana polako zamire…

Priznanja obrtničke komore

Na prigodnoj svečanosti u Udruženju obrtnika Bujštine, uz priznanje Gjonu Lekaju, Obrtnička komora Istarske županije dodijelila je još nekoliko priznanja obrtnicima na području Bujštine. Posebno priznanje za 2020. godinu dobio je Fabricio Vežnaver, vlasnik obrta za ugostiteljstvo Pergola u Zambratiji, dok je zahvalnicu Obrtničke komore Istarske županije dobio Emanuel Melon, vlasnik Obrta za ugostiteljstvo Kantina Melon iz Petrovije. Priznanje za stručnog učitelja za 2020. godinu dobio je Robert Rosić, vlasnik Autoservisa „Rosić“ iz Umaga.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater