"Mama Medeya - Ili promrzli cvjetovi svibanjski" - četvrti roman Damira Zlatara Freya, koji donosi zastrašujuće iskustvo pripadnika LGTB zajednice u Hrvatskoj kao mladoj demokraciji, objavljen je u izdanju zagrebačke Frakture. Knjiga, koja će danas biti predstavljena u Zagrebu u Knjižari Fraktura, svojevrsni je nastavak "Kristalnog kardinala", Freyevog prvog romana u kojem je hrabro progovorio o seksualnom zlostavljanju i pedofiliji unutar katoličke crkve, a koji je u javnosti odjeknuo kao bomba. I novi roman dodiruje autorove osobne bolne točke, "hrabro skida maske društva i otvoreno govori o bolnim temama LGTB zajednice", kako ističe Bora Babić, urednica Akademske knjige iz Novoga Sada, gdje je roman premijerno objavljen ovog ljeta.

Uoči zagrebačke promocije s Damirom Zlatarom Freyom, umjetnikom osebujnog rukopisa, dramskim i opernim redateljem, koreografom, dramskim piscem, romanopiscem, razgovaram u Babićima Gornjim, njegovom kreativnom ishodištu i umjetničkom i životnom utočištu nadomak Umaga.

- "Mama Medeya" je beskompromisna pljuska licemjerju i ksenofobiji. Je li Hrvatska spremna za "Mamu Medeyu"?

- Nije. U romanu govorim o nekoj vrsti slobode, a kod nas postoji jedan pasivan dio onih koji podržavaju tu slobodu. Za mene je sloboda zaista kćer istine i zato je teška i bolna. Naučili su nas kroz život da treba prepriječiti put istini da dođe na vidjelo, ili ako se jako trudiš da to ipak ne bude tako, onda te uvjeravaju kako istina ima više lica. Uvijek je na tu temu prisutna manipulacija, a tako je i sa slobodom. Kao dijete sam odrastao pjevajući pjesme o slobodi, pa sam ih onda na sletovima koreografirao… No, mi zapravo ne znamo njenu suštinu. Što je zapravo sloboda vidiš kroz svoj život: kad te netko želio prisilno držati u ormaru zaključanog da cijeli život ne možeš ispričati svoju istinu, a ispričati svoju istinu je zapravo sloboda. Ja nikada nisam mogao zbog toga što sam takav kakav jesam, drugačiji, mijenjati sebe da bi drugi bili zadovoljni. Bio sam prepušten sebi i morao raditi za sebe. Nisam imao roditelje koji će mi stvarati karijeru, kamo sreće da sam ih imao. Imao sam jedino Boga s kojim sam osjećao duboku povezanost, kakogod to netko hoće tumačiti, ironizirati ili ismijavati. Bog me doveo tu gdje jesam, danas mogu živjeti ovako izolirano, ne bojati se ničega i uživati u ovim bojama, pticama i stvarati, pisati dalje. U kazalištu jednostavno više ne mogu raditi, nemam koncentracije za to.

Spasili me Mani Gotovac i Istra

- Vaš kreativni medij sada je pisanje.

- Osjetio sam u sebi da sam budan i shvatio da bi bio veliki grijeh kada imaš talent ne progovoriti o onome što te se najviše tiče. Znam da me malo ljudi čita i da bi bio možda čitaniji kada bih pisao o nekim bezbrižnijim temama. Ali, to me ne sprečava u stvaranju. Jako mi znače pisma i poruke koje dobivam od svojih čitatelja, a sada stižu s područja cijele bivše Jugoslavije jer mi je roman "Mama Medeya" objavljen na tom prostoru. Obraćaju mi se i mladi ljudi koji zahvaljuju meni, jednom starcu na njegovoj hrabrosti da otvoreno piše o tome kakve je mučne trenutke proživio u životu zato da bi njima danas bilo lakše. I onda vidite kako to zaista ima smisla. Jer živjeti u ormaru je strahota Božja.

Često se može čuti: "Neka oni, gayevi, rade što hoće između svoja četiri zida". To zapravo predstavlja najpasivniji oblik represije. Jer, onda se postavlja pitanje - treba li i žena koju muž mlati isto tako živjeti između četiri zida da mi ne vidimo kako je on zlostavlja, i kako joj zubi padaju po parketu i sva je krvava… iza četiri zida. Upravo ta "svoja četiri zida" su najveće kazna i tamnica u koju možeš nekoga zatvoriti, zbog toga što je iza četiri zida, kada nitko ne vidi, na nama moguće vršiti represiju bilo koje vrste, jer je ona nevidljiva. Upravo su to meni napravili. Imao sam velike probleme kada sam koncem 1990-ih došao iz Slovenije u Hrvatsku. Pokušali su me zaustaviti gdjegod su mogli, izbaciti moje drame s kazališnih repertoara, izmišljali su da sam ovakav li onakav. Svakodnevno sam dobivao prijeteća pisma tipa "pederu, znam tko si…". Imao sam onda ogromnu sreću da me Mani Gotovac odmah povukla u Rijeku jer su me u Zagrebu sve intenzivnije počeli napadati zato što sam bio drugačiji.

Damir Zlatar Frey i urednica kulture Glasa Istre Bojana Ćustić Juraga 

- Kako ste preživjeli te napade?

- Jedno vrijeme sam bio na tabletama. Dogodila mi se eksplozija, svaki put kada bih ušao u kazalište počeo bih povraćati. Liječnik mi je preporučio da godinu dana ne radim. Preživio sam jer sam imao svog partnera, koji je bio i jest moja obitelj. Spasio me i poziv Mani Gotovac, nakon čega sam u Rijeci radio Lorcine "Krvave svatove", a u to vrijeme se dogodilo i moje preseljenje u Istru, u Umag, gdje sam uvijek imao svoj mir i nikad nisam imao problema. Tu je počeo i moj rad na Zlatnom lavu - Međunarodnom festivalu komornog teatra, koji traje do danas. Uslijedio je i poziv Gordane Jeromela Kaić, ravnateljice Istarskog narodnog kazališta, koja mi je pružila velike mogućnosti za rad u pulskom kazalištu. U INK-u sam imao svoj čvrsti kreativni oslonac, u Puli sam ostvario brojne produkcije. Režirao sam i u Mariboru. Siguran sam, da nije bilo Istre, da bih se vratio u Sloveniju. Zaljubljen sam u Istru, u Umag, jer Umag je moj mir.

Granice čovjekove intime

- Umjetnost se u Vašem osobnom primjeru pokazala kao utočište, što je također jedna od tema romana.

- Da. Ali, ne pristajem i nikad nisam pristajao biti žrtva. Jako volim svoj život i on je za mene sadržajan. U svemu vidim smisao, a smisao mog sadašnjeg stvaranja je da pišem za nekoga tko dolazi iza nas.

- U recenzijama "Mame Medeye" ističe se da je to "bolna knjiga koju bi trebale pročitati sve heteroseksualne osobe kako bi bolje razumjele pripadnike gay zajednice." To je zapravo ključ cijele priče.

- Da, zato je taj roman i pisan. Osobno sam u vezi Hrvatske po tom pitanju jako optimističan. Kao i roditeljima koji imaju više djece, tako i državi koja ima jako puno djece jednostavno treba više vremena da razumije, potpuno upozna ono svoje dijete koje je nemirno, nestašno i drugačije od drugih. Spreman sam sačekati to novo vrijeme u kojem konačno više nećemo vjerovati onima koji šeću u ime obitelji u kojima se kolje, u kojima se djecu baca s balkona… To nije obitelj niti za hetero niti za homo. Problem je zajednički i nemojmo raditi ništa što nas može razdružiti.

- "Mama Medeya" je i roman o ljubavi, a ljubav je zapravo ljubav. Emocija. Bespredmetno je govoriti o homoseksualnoj ili heteroseksualnoj ljubavi.

- Da. Isto je i sa seksom. Postoji li neka točka kada ćemo svi bez obzira na podjele reći - preko ovoga praga se ne smije preći, tu dalje nastupa čovjekova intima. Ima li čovjek pravo na svoju intimu o kojoj se ne govori javno i s kojom se ne manipulira na način da se prema njoj čovjeka određuje na način da on ne može, primjerice, biti direktor neke kulturne ustanove ili raditi bilo što drugo, jer je seksualno drugačiji od tebe. To je sramota.

Damir Zlatar Frey (snimio Marko Fereni)

- Nažalost, kod nas su još uvijek snažno prisutne isključivosti od seksualnih do nacionalnih.

- Da - ili je Cigan ili je peder ili je Srbin.

- "Nevoljeni smo", kaže u jednom trenutku Lobel Kluiser, glavni junak Vašeg romana. Još uvijek je u San Franciscu, gdje je otišao nakon tragedije koja mu se dogodila u Hrvatskoj. Njegova je supruga ubila njihovu djecu nakon što je otkrila da joj je muž gay. Lobel najprije obolijeva, a potom je ogorčen zbog odnosa države, društva, pojedinca prema osobama LGTB zajednice u Hrvatskoj. No, na kraju nadilazi taj bijes, dolazi do pomirenja, opće dobro nadilazi isključivost.

- Moj Lobel je otkrio suštinu problema. A riječ je o tome da ta sveopća opsjednutost društva LGTB zajednicom i seksualnošću u prvom licu proizlazi iz toga što se samorazotkriva u toj neprestanoj borbi za vidljivošću. I LGBT zajednica ima ogromne probleme i radi greške. Najgore je to što se "prepisuje" znanje i iskustvo. Iskustvo Kalifornije ne može biti iskustvo Hrvatske. Tu moramo biti kreativni, treba pronaći način na koji je moguće biti vidljiv.

Treba znati da živimo u društvu gdje ljudima razgolićena tijela mogu biti iritantna. I za mene osobno to nije niti erotično, niti privlačno, niti pokazuje vidljivost nekog problema. Ustvari šalje neke druge poruke. Smatram da je LGTB zajednici potrebna kreativna vidljivost. Zašto se primjerice grad Zagreb tijekom tjedan dana lipnja, kada se u cijelom svijetu obilježava vidljivost LGTB zajednice, ne pretvori u grad-festival svega najljepšeg što čini taj duh. Pod zastavama duginih boja ulice bi mogle postati galerije, gdje će u parkovima umjetnici kipariti, čitati poeziju, recimo Lorcu. Na gradskim trgovima izvodile bi se drame, plesne predstave, slušala glazba…, a sve da afirmiramo stvaralaštvo pripadnika LGTB zajednice, koje nije priznato onoliko koliko bi trebalo biti. Iz cijelog svijeta mogu doći gay umjetnici i raditi ono što zaista osjećaju te kad odu Zagreb će biti bogati za njihove umjetničke radove i doživljaje. Kroz kulturne i umjetničke programe većinski dio populacije počeo bi nas upoznavati. Suštinski je problem da se mi zapravo ne poznajemo. Radi se o razlici u senzibilitetu, osjećajnosti, ranjivosti u načinu na koji osjećamo svijet. Sve jače i jače me smeta nevidljivost tog duha te drugačijosti, različitosti. Jer, nije problem u seksu, u seksu smo svi isti. Danas zapravo čovjek nije više toliko emancipiran da može glasno govoriti o seksualnosti i primjerice tome na koji način muškarac više voli ženu s prednje ili sa zadnje strane. Na koncu će sve doći na isto. No, o tome danas ljudi nisu spremni govoriti, ali su spremni govoriti o seksualnosti nekoga drugoga. Mislim da bi se morali prisiliti, dogovoriti da pristanemo na neku točku u kojoj prestajemo gledati u tuđe krevete. Jer, ako je krevet to po čemu se mi razlikujemo, onda smo stvarno dno dna. Prave "guske u magli" kako bi rekao Krleža.

Prikriveni gayevi i licemjerje

- Imam osjećaj da Vi nikad niste izlazili iz ormara i da ste uvijek bili vani na slobodi. Nikad niste isticali svoju pripadnost LGTB zajednici, niste njome "mahali", a niste ni skrivali svoju spolnu orijentaciju?

- Ali me to koštalo. Nikad nisam ništa tajio. Imao sam veliki problem sa ženama u životu jer me one strašno inspiriraju i cijeli život sam proveo u krugu žena. One su za mene višeznačna bića, zanima me ta njihova slojevitost i to me vuklo k njima kao magnetizam. Zbog svoje vanjštine bio sam ženama dosta privlačan i htjele su mi se približiti i na drugi način. No, čim bih to primijetio odmah sam ih upozorio da me zanimaju drugačije perspektive života koje ne bi htio mijenjati. Nikada nisam manipulirao ili svojom slobodom ponižavao nekoga drugoga. To mi je nešto najstrašnije. A, sada kada sam proučavao gay zajednicu vidim da su joj najviše boli nanijeli i nanose prikriveni gayevi. Nikada čovjek koji je sam sa sobom pomiren neće napasti nekoga tko je drugačiji, nego samo onaj koji ima taj problem i to isto radi - on napada glasno, podmeće noge, sramoti, pljuje. Na prikrivene gayeve - a "on" je obično oženjen i ima dvoje, troje djece, laže i djeci i ženi - možeš nabasati po javnim zahodima, javnim parkovima gdje love kontakte i kleknu pod nekog mladog muškarca i obavljaju svoje skrivene strasti, a drugi dan zabadaju noževe u iste te ljude koji su im pružali neku vrstu zadovoljstva. To je licemjerje, to su te laži, i zato ta zajednica ima problema sama sa sobom. Ako bih nešto prisilno radio te bih ljude prisilno outao jer oni su opasnost za društvo. Svojom podvojenošću oni stvaraju podvojena društva, društva laži, budući da se oni moraju stalno dovijati, lagati i skrivati to što zapravo jesu, stalno smišljaju nemoguće kombinacije u koje bi se sakrili da bi utažili svoju seksualnu glad. I onda neprestano živimo u tome da ti ne znaš tko je tko. Laž je stalna i kada društvo krene s nekom inicijativom, oni su uvijek najglasniji i najokrutniji protivnici gay populacije, a zapravo ne mogu pristati na taj dio sebe i ne mogu se nositi sa svojom slobodom. Sloboda je, a to nije novo, vrlo teška, jer sloboda treba veliku hrabrost, veliku odgovornost i veliki rad.

Damir Zlatar Frey (snimio Marko Fereni)

- Kako je biti gay u Hrvatskoj danas?

- Nisam siguran da sam baš ja prava osoba za odgovor na to pitanje. Cijeli život tako živim, naučio sam se postaviti, naučio sam primiti i udarac. Nama su tu kada je izašao "Kristalni kardinal" provalili u kuću. Sve smo to preživjeli i danas smo živi i pametniji za neko novo iskustvo. Danas je puno bolje, i lakše nego što je bilo, ali je još uvijek podmuklo i jako, jako teško.

No, moram ukazati na jedan važan problem. U Hrvatskoj je cijelo vrijeme prisutan nesrazmjer između svih nas. Svi živimo u istoj državi, plaćamo porez, a naša prava nisu jednaka. I kada se govori o pravu na brak, treba reći da se pripadnici LGTB zajednice žele oženiti zbog toga da bi imali jednaka prava kao partneri, kao što ih u braku imaju muškarac i žena, prava u nasljeđivanju, u stvaranju i dijeljenu, da imaju pravo na zaštitu države pri raspadu svog odnosa. I istospolni parovi se rastaju kao i muškarci i žene.

Zadnja istraživanja ukazuju da u Hrvatskoj živi 600 tisuća LGTB osoba. To je jedan cijeli grad. Mladi ljudi danas nisu više tako preplašeni kao gayevi moje generacije ili oni prije njih. Oni danas glasno zahtijevaju svoja prava. Bojim se da agresivnim pritiscima može doći do toga da će sve eksplodirati kao u nekoj revoluciji koja će izgledati slično kao u romanu kada Lobel govori o pražnjenju muzeja od svih umjetničkih djela koja su stvorili pripadnici LGTB zajednice. Smatram da se ne treba razdvajati i stvarati geta jer nikakva isključivost i zatvaranje nije zdravo, ali određena zastupljenost gay tema i problema u programu državne televizije trebala bi postojati, kao i u programima radio-postaja, kazališta, kina. Strašno me žalosti što danas u Hrvatskoj nemamo ni jedan javni dispanzer gdje bi se gay populacija mogla javiti. Ne postoje savjetovališta koja nude psihološku pomoć mladima, dječacima ili djevojčicama koje su u jednom trenutku svog odrastanja otkrili da ih više privlače osobe njihovog, a ne suprotnog spola. Koliko se mladih ljudi ubilo zbog toga što se nisu mogli sami nositi s time. Važno je da postoje takvi centri koji bi tim mladim ljudima mogli pomoći. To je vidljivost o kojoj treba govoriti. Jedna moderna država kakva Hrvatska želi biti morala bi prestati s neprestanim sjećanjima na to kako je nekad bilo. Nekad je bilo svašta. Živjeli smo i bez aviona i interneta, a danas sve imamo. Nećemo pristati da nam je mozak ostao u kamenom dobu.

Gay lobi je čisti mit

- Koliko je još uvijek prisutno zlostavljanje, premlaćivanje gayeva po parkovima, noću, pod lažnim maskama, koje vrlo vjerno opisujete u "Mami Medeyi"?

- To se i dalje neprestano događa, ali se skriva. O tome se ne govori u medijima. Ne smije se zbog Europe. Mislim da je i ovdje važno da gay zajednica nađe način za kreativnost i pristane na to da korak po korak pokuša učiti nekoga na sebe. Kada bi u školama učili tko je sve dio LGTB zajednice i što je ta zajednica stvorila u svijetu, mislim da bi se mnogi ljudi zapanjili. Društvo je naslijedilo mržnju od onih prije nas. Na koncu konca sve se mijenja pa i katolička crkva. Papa Franjo je u više navrata govorio o prihvaćanju homoseksualaca i njihovim pravima.

- Slovenija je upravo dozvolila usvajanje djece istospolnim partnerima.

- To je sve genijalno, ali ja se za Hrvatsku ne bojim jer Hrvatska je imala do ovog trenutka sve zakone po pitanju LGTB zajednice puno naprednije od Slovenije. U Hrvatskoj sam se recimo mogao oženiti za svog partnera s kojim sam bio zajedno 25 godina, a u Sloveniji se to tada još uvijek nije moglo. Mi smo mogli stvoriti zajednicu koja ima sva prava kao i bračna zajednica muškarca i žene, samo se drugačije zove. Jest da je ovo sada u Sloveniji naprednije i modernije mišljenje, ali uvijek jedan korak koji napraviš ti - povuče i mene. Pozitiva djeluje, samo puno polakše nego zlo, ali djeluje neprestano i ja sam što se Hrvatske tiče jako optimističan. Potrebno je vrijeme i u Hrvatskoj će se shvatiti da je i kod homoseksualnog odnosa zapravo riječ o odnosu dva živa bića.

- Dio kritike je Vaš roman označilo kao prvi queer roman na ovim prostorima.

- Ne znam je li to dobra oznaka. Ovaj je roman više pisan za ljude koji nisu dio LGTB zajednice, daje uvid u ono što oni ne znaju i ne poznaju. Svi trebamo učiti, a roman razračunava upravo s neznanjem.

- Što je pak s gay lobijem?

- Nikad nisam bio dio nikakvog lobija. Uvijek sam bio individualac i radio sam po svojoj savjesti razmišljajući o onima koji dolaze nakon mene. Iskreno, po meni je gay lobi - čisti mit.

Povezane vijesti

• Istarski gradovi NAJBOLJI ZA ŽIVOT, POSLOVANJE I OBRAZOVANJE u Hrvatskoj
• ANALIZA CIJENA: Tko želi apartman na atraktivnim lokacijama u Istri, morat će "istresti" pravo malo bogatstvo
• ISTARSKA BIROKRACIJA: U Gradu Puli je očekivano najviše zaposlenih, ali iznenađenje je grad na drugom mjestu. Plaće uvjerljivo najveće u općini koje se mnogi ne bi ni sjetili