ISTARSKA POLJOPRIVREDA JUČER, DANAS, SUTRA (2)

Zbog čega je zlatno doba poljoprivredno-prehrambenih kombinata i ekonomskog blagostanja bilo SEDAMDESETIH I OSAMDESETIH GODINA?

| Autor: Davor ŠIŠOVIĆ
Arhiva G. I.

Arhiva G. I.


Negdašnji su istarski kombinati bili veliki globalni igrači na bivšem jugoslavenskom tržištu, imali su svoje poslovnice i prodavaonice u svim glavnim gradovima bivših republika, školovali su i zapošljavali na stotine mladih stručnjaka, davali im stanove, potpomagali lokalni sport i kulturu, a osim s vlastitim proizvodima trgovali su i slavonskim kukuruzom, makedonskim grožđem, pilićima iz Velike Kladuše ili Ptuja

 

U desetljećima prije pretvorbe socijalističke u kapitalističku tržišnu privredu, u istarskoj je poljoprivredi dominantan bio sustav tzv. poljoprivredno-prehrambenih kombinata. Svaka od sedam bivših velikih istarskih općina imala je jedan takav kombinat, složeni sustav koji je objedinjavao sve vrste poljoprivredne proizvodnje, od ratarstva i stočarstva do vinogradarstva i maslinarstva, a osim opskrbe stanovništva prehrambenim potrepštinama i to u rasponu od svježeg mesa i mlijeka pa do kruha i kolača, proizvodi tih sustava opskrbljivali su i na stotine menzi negdašnjih velikih istarskih industrijskih pogona. 

Agenti za nabavu pršuta 

Od sedamdesetih godina kada kreće intenzivniji razvoj turizma u Istri, sve važnija postaje i opskrba turističkog sektora odnosno restorana u hotelima i kampovima, a na zapadnoistarskoj obali gdje je za to bilo razloga poljoprivredni kombinati su kroz negdašnji sustav SOUR-a (skraćenica za "složena organizacija udruženog rada", nešto slično današnjem holdingu) čak bili organizacijski udruženi s turističkim sektorom. Primjer za to je negdašnja porečka turistička mega-tvrtka Plava laguna, čiji je sastavni dio bio i poljoprivredni kombinat Agrolaguna, inače jedini u Istri koji je preživio tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. Još tada je bilo izvjesno da turizam "guta" ogromne količine hrane i da su istarski kapaciteti nedovoljni za zadovoljavanje sve većih potreba sve većeg broja turista na istarskoj obali. Naravno da o tome nema podataka, ali postoje sjećanja na to da su zapadnoistarske turističke tvrtke u svoje pripremnice hrane dopremale, primjerice, svinjske butove iz Slavonije i Vojvodine, i tu ih dorađivanjem pretvarale u istarske pršute za serviranje u hotelskim restoranima. Uzgred, tada nije bilo registriranih pršutana u Istri (osim kraće vrijeme Merkantove pršutane u Galižani), ali su hoteli ili turističke tvrtke kao cjeline imali svoje posebne "agente" koji su obilazili sela i otkupljivali pršute i druge autohtone proizvode za plasman u turističkom ugostiteljstvu, i iz toga vremena ekonomskog blagostanja potječe podatak da se u Istri godišnje samo u obrtničkom sektoru ugostiteljstva (znači bez hotela!) prodavalo 50.000 komada pršuta godišnje. Ako tome pribrojimo hotele, maloprodaju i potrošnju u domaćinstvu, možemo procijeniti da se tada u Istri prodavalo najmanje 200.000 komada pršuta godišnje, a čak kada od toga odbijemo nekoliko tisuća slavonskih ili vojvođanskih butova, proizlazi da je za te pršute Istra sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća trebala imati 50-100.000 svinja, za koje je opet na određenim površinama trebalo proizvoditi hranu. Danas svinja u Istri, kako smo već rekli, nema više od 7.000 komada, s time da dio toga ide i u svježe meso, pa je iz tog podatka razvidno ne samo koliko nam je opao broj svinja u uzgoju odnosno sirovinski potencijal za preradu, već je ova "matematika" i primjer razmjera pokrivanja prehrambenih potreba domaćeg stanovništva i turista. Danas je broj turista još i veći nego u to zlatno doba socijalizma, a ako svinja imamo manje, a time i legalno proizvedenih pršuta, zapitajmo se odakle su svi ti pršuti koje nam ljeti pojedu turisti? 

Sustav otkupa proizvoda  

        Sprega pršuta i turizma samo je jedan od primjera kako je sustav otkupa specifičnih poljoprivrednih proizvoda od seljaka funkcionirao uspješno i poticajno u tom "zlatnom dobu" socijalizma. No, zanimljivo je da statistike onoga vremena prikazuju da je tada udio poljoprivrednog stanovništva odnosno domaćinstava kojima je poljoprivreda osnovni izvor prihoda iznosio samo 4 posto, iako su se poljoprivredom bavili svi. Negdašnje socijalističke tvornice koje su zapošljavale tisuće radnika samo su statistički promijenile socijalnu strukturu stanovništva: svi su oni i dalje obrađivali svoja seoska imanja nakon radnog vremena i vikendima, a iz toga vremena potječe i ona poznata pošalica koja se odnosila na vrijeme najvažnijih godišnjih radova poput žetve, berbe ili slično: "Ako bog da zdravlja, idemo na bolovanje". Proizvodnja mnogih malih seoskih domaćinstava tada je daleko premašivala osobne potrebe, ali joj je kroz kooperantske odnose s poljoprivredno-prehrambenim kombinatima i s agentima turističke privrede bio osiguran plasman kroz otkup, čak i po povremeno vrlo povoljnim cijenama.

        Negdašnji su istarski kombinati bili veliki globalni igrači na bivšem jugoslavenskom tržištu, imali su svoje poslovnice i prodavaonice u svim glavnim gradovima bivših republika, školovali su i zapošljavali na stotine mladih stručnjaka, davali im stanove, potpomagali lokalni sport i kulturu, a osim s vlastitim proizvodima trgovali su i slavonskim kukuruzom, makedonskim grožđem, pilićima iz Velike Kladuše ili Ptuja. No, osim održavanja masovne poljoprivredne proizvodnje na vlastitim i kooperantskim resursima, povijesno su poljoprivredno-prehrambeni kombinati za istarsku poljoprivredu odigrali još jednu važnu ulogu: upravo su oni stvorili prve prepoznatljive i tržišno uspješne istarske prehrambene brendove. 

Pazinske ćurke iz Srbije

Tako je primjerice bujska kombinatska malvazija nekoć bilo najpopularnije i najnagrađivanije vino u bivšoj državi, a pazinska malvazija koja je rasla u vinogradima PPK-a Pazin i u prvoj fazi se prerađivala u danas ugaslom vinarskom podrumu u Pazinu te dorađivala u pogonima tvrtke Istravino u Rijeci, izvozila se u Njemačku i Poljsku. U Poljskoj je bila toliko popularna da su je čak i krivotvorili odnosno na boce nekog sasvim drugog vina lijepili bi njezine etikete i prodavali je kao originalnu pazinsku. Prvo veliko priznanje koje je ikada dobio neki istarski teran bila je Velika zlatna medalju za kvalitetu, kojom je nagrađen umaški kombinatski teran 1981. godine na sajmu u Novom Sadu. Pazinski puran, brend kojeg je razvio pazinski Puris (izrastao iz ranijeg PPK Pazin) u nas već odavno ne postoji, Puris je već godinama nevidljiva tvrtka u stečaju koja više ništa ne proizvodi, ali u Srbiji se redovito uoči blagdana reklamiraju "pazinske ćurke", tko zna kojeg podrijetla.

        U novoj hrvatskoj državi, čarolijama pretvorbe i privatizacije sustav poljoprivredno-prehrambenih kombinata uništen je gotovo preko noći. Pretvaranjem u tvrtke čije dionice nikako nisu mogli kupiti radnici koji su te kombinate stvarali, ali su ih kupili tajkuni i mešetari željni brze zarade, izuzimanjem poljoprivrednog zemljišta iz pretvorbene mase kombinata i njegovim automatskim pretvaranjem iz bivšeg društvenog u državno vlasništvo, rasprodajom njihovih nekretnina i rastjerivanjem desetljećima stvaranog stručnog kadrovskog potencijala, kombinatima je u okvirima tadašnjih državno-pljačkaških zakona oduzeta svaka plodotvorna supstanca, i u istarskoj poljoprivredi je ranih devedesetih nastala velika rupa, koja je pojačana i opadanjem interesa obiteljskih gospodarstava za bavljenje poljoprivredom, što zbog propasti sustava kooperacije i zajamčenog otkupa, što zbog odlaska radnika koji su masovno dobivali otkaze u tvornicama na rad preko granice, najčešće u Italiju, pa doma na zemlji više nije imao tko raditi. Početkom devedesetih istarska je poljoprivreda bila na koljenima, a ništa joj nije značilo ni kada su živnule privatizirane turističke tvrtke, jer su se njihovi čileanski i španjolski vlasnici oslanjali na opskrbu iz inozemnih izvora. 

Vitezovi istarske poljoprivrede 

        Sada, na ovom mjestu kronologije novije povijesti istarske poljoprivrede, treba reći da je poljoprivredna politika najvrednije postignuće regionalne politike u Istri u posljednjih četvrt stoljeća. Originalnim rješenjima koja su razvijena sasvim interno, bez podrške, a često i uz protivljenje i direktne sabotaže političkog Zagreba, sredinom devedesetih godina u Istri su regionalnom političkom voljom začete mjere koje su, iako im tada možda na tome i nije bio naglasak, izdignule istarsku poljoprivredu iz pepela i dovele do današnjeg stanja, koje još uvijek nije ni blizu onim "zlatnim godinama" kasnog socijalizma kada se radi o stanju iskorištenosti poljoprivrednih resursa. Ali je daleko bolja osnova za novi početak nego što bi to bilo samo oslanjanjem na državnu poljoprivrednu politiku, ako je takve tada uopće bilo.

        Županijski fond za razvoj poljoprivrede i agroturizma, program poticane sadnje vinograda, maslinika i voćnjaka, projekt zaštite istarskog goveda i drugih istarskih autohtonih pasmina, projekt zaštite istarskog pršuta i drugih istarskih autohtonih proizvoda, potpora osnivanju desetaka lokalnih poljoprivrednih udruga, revitalizacija obrazovanja za poljoprivredna zanimanja na srednjoškolskoj i višeškolskoj razini u Poreču, pokretanje velikih sajmova i festivala na kojima se promoviraju najvredniji istarski poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, plasiranje u svijet istarskih vina i maslinovih ulja i njihovo nezavisno inozemno vrednovanje u kontekstu svjetskih mjerila kvalitete, iniciranje velikih projekata navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta, to su samo neki od istarskih poljoprivrednih projekata pokrenutih tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća političkim odlukama na političkoj razini, i neka misli o tome štogod tko hoće, rezultati svih ovih projekata najvredniji su i najmjerljiviji rezultat regionalne politike otkad ona postoji. Da tih projekata nije bilo, Istra bi danas bila zarasla u bared i zasigurno se ne bi mogla pohvaliti s respektabilnim brojem proizvoda i proizvođača koji su u svojim klasama u svjetskome vrhu. Među njima se posebno ističu istarski vinari i maslinari, istinski vitezovi istarske poljoprivrede kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća, koji su bili vjerojatno najviše pogođeni raspadom sustava poljoprivrednih kombinata i koji su u kratko vrijeme počevši gotovo od nule stvorili svjetsku kvalitetu i uspjeh, ali o tome više u sljedećim nastavcima. 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini