ANTROPOLOGINJA DR. SC. TANJA BUKOVČAN
ZA VRIJEME EPIDEMIJA LJUDSKA DRUŠTVA NEMAJU KONTROLU NAD SOBOM! Teorije urote su tek ekstremne priče u ekstremnoj situaciji
(EPA)
Ne mislim da teorije urote služe tome da nekoga uvjere u nešto. Ne bih to interpretirala kao nešto što je namjerno konstruirano ili kao nešto u što bi samo lakovjerni mogli povjerovati * U epidemijama nestaje dio populacije, redefiniraju se ekonomija društva i odnosi moći. Zajednice se prema epidemiji Covida-19, kao i prema svima dosad, odnose po kulturnim, a ne znanstvenim načelima
Iako nevidljiv, virus kao vanjski neprijatelj kulturno uvijek dobije lice, priču, narativ. Koliko je bolest osobno iskustvo, toliko je pandemija kolektivno, kulturno iskustvo. Naime, kulturne zajednice moraju nekako oblikovati činjenicu da su epidemije najveći poznati uzročnik masovne smrtnosti među ljudima, a da je taj neprijatelj uvijek ostajao nevidljiv, pa tako i naša aktualna mala beštija zvana koronavirus. Tim više jer izobličuju, distorziraju društvenu strukturu.
- U epidemijama nestaje dio njezine populacije, epidemije redefiniraju ekonomiju društva, a često i političku strukturu i odnose moći. Stoga se zajednice prema epidemiji Covida-19, kao i prema svima do sada, odnose po kulturnim, a ne po znanstvenim načelima, a jedno od ključnih je da moramo izgraditi svoj sustav kojim ćemo razumjeti epidemiju i ovladati njome, kaže antropologinja dr. sc. Tanja Bukovčan, koja je prekjučer, u organizaciji Odsjeka za povijest pulskog sveučilišta, održala zanimljivo jednosatno on-line predavanje pod nazivom "Na rubu stvarnosti - Covid i sve njegove priče". U uvodu je naglasila da ona nije liječnik te da analizira samo kulturne narative, a ne je li se u korona krizi ovaj ili onaj potez mogao bolje učiniti.
Bar tri mjeseca svi dijelimo iskustvo pandemije i pričamo o njoj neke svoje kulturne priče - o kontroli, odgovornosti, vjeri, znanju, strahu. Ova docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pritom citira Garra&Mattinglyja da je narativ temeljni način na koji ljudi daju značenje svome iskustvu. Bruner, pak, navodi da narativ uređuje naša iskustva, ali i konstruira stvarnost.
- Narativ uspostavlja red nad našim iskustvom - u pričanju, prepričavanju stvaramo značenja, razumijevanje i kontrolu, ističe Tanja Bukovčan. Tu je i ključna Eisenbergova teza koja glasi: "Kada stvari sjednu na svoje mjesto, kada se poklope iskustvo i narativ, kad dobijemo koherentno, zadovoljavajuće objašnjenje, više nismo žrtva nečega što je neobjašnjivo i sasvim izvan kontrole".
S druge strane, bez obzira na to kada se u povijesti dogodila epidemija, koju je populaciju zahvatila i u kojoj kulturi, tri ključna pitanja ostaju kulturno definirana u svakom društvu, a to su, veli Bukovčan, pitanje uzroka ili "krivca", pitanje odgovornosti te, kao najvažnije, pitanje kontrole. Razgovor ipak otvaramo iskustvom ebole u Africi.
Kuga kao božja kazna
- Položaj medicine u Africi je vrlo problematičan jer ona ondje dolazi kao kolonijalno naslijeđe, a stanovništvo, kako ste rekli, ostaje samo nijemi pacijent.
- Biomedicina ne korespondira s njihovim svjetonazorom pa kulturni narativ vezan za epidemije AIDS-a i ebole bijelog čovjeka u svemirskim bijelim odijelima vidi dvostruko: i kao moćnog spasitelja i kao ključnog krivca. Svjetska zdravstvena organizacija uletjela im je kao ultimativni policajac, ali i kao ultimativni spasitelj i na neki način potpuno distorzirala sliku svakodnevice, preuzimajući im apsolutno svu kontrola nad njom. S druge strane, bilo je to epidemiološki ispravno jer je možda spašeno 10 ili 100 tisuća, ili milijun života. Nešto slično upravo se događa u velikim gradovima Indije u epidemiji Covida-19. Epidemiošloški danas najugroženiji narod, antropološki zloupotrebljavan još od 70-ih godina, brazilski su Indijanci, koji su sada dodatno egzistencijalno kolektivno ugroženi pandemijom koronavirusa i politikom predsjednika Brazila Jaira Bolsonara.
- Umjesto znanstvenih dokaza, ljudi svoja objašnjenja često konstruiraju pomoću morala, odnosno religije?
- Kulturni narativi vrlo često u uzroke velikih epidemija uključuju i moralno rezoniranje. Za kugu su bili vezani narativi o božjoj kazni koja je slijedila nakon što su je ljudi svojim ponašanjem zaslužili, ne samo u našoj kulturi, nego i u mnogim izvaneuropskim društvima. Samo je po sebi razumljivo da se takvi narativi i u našem društvu smještaju u područje religije. Tražeći objašnjenje, ali i utjehu, sigurnost te kontrolu koju smo izgubili, rješenje ćemo naći u religiji.
- Zašto je pitanje kontrole epidemije središnje pitanje?
- Za vrijeme epidemija ljudska društva nemaju kontrolu nad sobom! Tu se kulturni mehanizmi uspostavljaju dvojako, kao pokušaj uspostavljanja kontrole nad epidemijom, ali i kao mehanizmi kontrole nad populacijom koja se mora pridržavati obveznih, propisanih načina ponašanja.
- Teorije urote su razumljive, no kako antropologija objašnjava odlazak u takvu krajnost?
- Nisu one odlazak u krajnost. Nama su, na prvi pogled, čudne i mislimo da nitko u njih ne bi smio povjerovati, no one zapravo funkcioniraju kao krajnji oblik objašnjenja onog što se događa. Ne mislim da služe tome da namjerno nekoga uvjere u nešto. No činjenica je da u ekstremnim situacijama iz košare svih tih narativa izvlačimo one najekstremnije. Ne bih to interpretirala kao nešto što je namjerno konstruirano ili kao nešto u što bi samo lakovjerni mogli povjerovati. Radi se samo o ekstremnom narativu u ekstremnoj situaciji.
Bit će happy end, ali…
- Po okončanju epidemija u prošlosti, ljudi su zbog negativnog, traumatskog iskustva - strahova i masovnih gubitaka života - (ne)svjesno potirali sjećanje na kuge i kolere, želeći se čim prije vratiti na "normalu". Zato je relativno malo tekstova i knjiga o Španjolskoj gripi. Očekujete li i s aktualnim koronavirusom sličan kolektivni proces?
- Potiranjem sjećanja, pogotovo kad govorimo o prošlim epidemijama kuge i kolere, s jedne strane pokušavalo se nadići i krenuti nekim novim putem bez njih, ali one su ostale do dan-danas jako upisane u neko povijesno, kulturno sjećanje. Nitko od nas nije vidio bolesnika od kuge, ali da nas netko pita kako on izgleda, svi bismo to "znali". To je društveno sjećanje. Taj narativ o strahotama kuge i kolere je sjećanje na grozno unakaženo tijelo. Ostala je slika unakaženog, izmasakriranog, polumrtvog ili mrtvog tijela, kao upozorenje ljudskoj vrsti. I ta upozorenja su ono što vrsta pamti. Što se tiče koronavirusa, bojim se da ćemo se suočiti s poplavom analiza, priča, prepričavanja - kažem, nema točnih i netočnih - ali to je zbog toga što nam se promijenila tehnologija i način komunikacije; svi na neki način želimo biti sudionicima. S koronom ćemo imati nasljeđe svih mogućih interpretacija i tumačenja za dugo, dugo godina, a i iz tog mnoštva dugo će trebati da se iskristalizira racionalan diskurs.
- Koliko će aktualni kulturni narativ o pandemiji koronavirusa biti otporan na brze promjene nakon kraja pandemije, a posebno nakon pojave učinkovitog cjepiva?
- Bit će to happy end, ali ostat će ta ideja da moramo naučiti živjeti s koronavirusom. Već dugo znamo za sezonsko funkcioniranje i razinu smrtnosti gripe, relativno je dobro kontroliramo, a tek treba vidjeti kako će biti s koronavirusom. No, prešli smo tu stepenicu: sad živimo s koronavirusom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
