Vremeplov
Na današnji dan prije 43 godine, 25. listopada 1977. godine naš kolega Marijan Milevoj ispisao je u Glasu Istre zanimljivu lokalnu labinsku priču pod naslovom 'Provalnik' po zanimanju, čiji akter zaslužuje novi dah i u 21. godini 21. stoljeća.
Tekst počinje ovako: "Nesmotreno zatvorena vrata automobila, a ključ u njemu. Izgubljen ključ, a ulazna vrata od stana zaključana. Slijedi li provala u vlastiti automobil, ili u stan, ili nada da je otvoren prozor? Za Labinjane problema nema jer tu je Felice Verderosa (70), precizni mehaničar koji ne zna za prepreke. Na hitan poziv ovaj se umirovljenik, što za mir ne zna, odmah odazivlje. Sav potreban alat nosi u džepu. 'Operacija' traje samo nekoliko trenutaka, najviše desetak minuta. Malčice pogleda bravu, vadi, za nas laike, neke žice, okreće ih lijevo-desno, i na licu zaboravnog vlasnika automobila ozareni osmijeh, a iz usta promatrača uzdah divljenja i nevjerice - zar je to moguće?".
- Dosad sam uvijek i u svako vrijeme pohitao u pomoć i svaki put je brava pokleknula, rekao nam je ovaj simpatični Napolitanac, koji je ravno prije tri desetljeća (1947.) u potrazi za kruhom iz Venecije došao u Krapanj. Nitko ne pita za cijenu, jer neprilika je i nemoć velika.
- Nedavno me tražila milicija. Ne zbog toga što provaljujem u tuđe automobile i stanove, našalio se Felice, srećković za druge, već upravo da to još jednom učinim. Diveći se krajobrazu plominskog zaljeva, jedna je obitelj iz Švicarske potom uzaludno pokušala ući u svoj zaključani automobil. Kada su nakon moje intervencije sjeli i krenuli, obećali su da će mi se javiti kartom. I ovih dana stigla mi je razglednica iz zemlje sira i mlijeka, govorio je u jesen 1977. našem kolegi tada 70-godišnji gospodin Felice.
Na upit kako u tome uspijeva, odvratio je da je to njegova tajna. Uzgred je tada spomenuo da u svojoj bravarskoj radionici, u kojoj boravi gotovo cijeli dan, ima oko 800 profila ključeva.
Felice Verderosa nije se bavio isključivo ključevima. Sa sjetom se u tom tekstu prisjetio dana kada je u Krapnju, za skoro sve labinske radne organizacije i ustanove, izrađivao štafete za druga Tita. Pritom nije zaboravio na jedan svoj stariji hobi - mačevanje.
- Tu svoju ljubav prenio sam iz Italije i usadio je mladićima i djevojkama ovog kraja. Natjecali smo se i na prvenstvu Hrvatske. Međutim, u ono vrijeme najviše okretalo nogometu, pa smo sve češće oskudijevali s opremom. Nerijetko sam i ja svojim novcem kupovao specijalne košulje, sve dok 1954. godine taj zanimljiv i atraktivan sport nije posve zamro na Labinštini, prisjetio se Felice Verderosa.