Postoje dvije vrste ljudi. Prvi rade promjene na bolje, mijenjaju svijet i čine ga ljepšim, a ovi drugi hodaju daleko iza njih, gledaju ove prve što rade, skriveni iza nekog žbunja, iz polutame i u svoju bradu, potiho govore sve što bi oni napravili drugačije, samo kad bi imali hrabrosti izaći na svjetlost dana. Ove prve zovem Vukovima, a za ove druge prepuštam vama da ih nazovete kako god želite

Činilo se da zimi nema kraja, dok je čopor vukova teško gladovao. Vođa čopora, najstariji od svih, podigao je glavu. Stari Vuk je uvjeravao mlade vukove da će proljeće uskoro doći. No u nekom trenutku jedan mladi vuk odlučio se zaustaviti. Bilo mu je dosta zime i gladi, odlučio je otići prema ljudima i prepustiti se da ga pripitome. Želio je ostati živ.

Ali više nikada nije bio Vuk.

Jednog dana, nakon puno godina, dok je bio u pratnji svoga gospodara u lovu, otrčao je pokupiti upravo upucani plijen. Kada se približio, shvatio je da je plijen Stari Vuk, vođa čopora. Zanijemio je od sramote koju je osjećao.

Prije smrti Stari Vuk mu reče:''Umirem sretan, jer sam cijeli život živio kao Vuk, a ti više ne pripadaš svijetu vukova, a nikada nisi pripadao ni svijetu ljudi. Glad dođe i prođe, ali jednom kada izgubiš ponos, više ga nikada ne možeš ponovno pronaći“.

Ovo je priča koju sam čuo od Fabia Vola, jednog od najvećih talijanskih novinara i pisaca. Ostala mi je zauvijek u srcu. On je ovaj citat posudio iz knjige „Sibirski odgoj“.

Zahvaljujući svom poslu imao sam priliku upoznati puno fascinantnih ljudi ovoga svijeta, a neki od njih bili su pravi Vukovi. Dvojicu bih posebno izdvojio: jedan je Denzel Washington, a drugi je Novak Đoković! Obojicu sam upoznao u Istri, plovili su Hrvatskom u različita vremena, obojica su me fascinirala svojim vučjim ponosom i mudrošću, a u istom trenutku potpunom skromnošću i poniznošću.

Ono što me posebno fasciniralo kod Novaka je njegova ljubav prema Hrvatskoj. Znao bih se zapitati - pa tko je ovdje doma, on ili ja?!

Nabrijavanje lošeg

Hrvatska je unatoč korona virusu u svibnju odlučila da se otvori. Jedna od najhrabrijih vučjih odluka koju je ikada napravila. Pokazala je da je hrabra, odlučna i ponosna, pokazala je da će se boriti i da ne prihvaća poraz. U Hrvatsku sam tada došao iz Viareggia. Energija koju sam doživio prvih dana možda mogu usporediti jedino s pjesmom ''Herecomesthe Sun'' od Beatlesa. Jedna potpuna pozitiva.

I onda čitam da je Novak odlučio napraviti turnir u Zadru! Pozvat će svoje prijatelje tenisače da dođu i prikažu svijetu najljepšu priču iz Hrvatske. Nisam pročitao niti jedan loš članak, svi su mediji bili za to. I ja sam svojim jahtašima prenosio ove vijesti, bili smo fascinirani. Onda se dogodilo da je jedan od tenisača bio pozitivan na koronavirus i turnir se prekinuo. Mislio sam da će to biti to, kažem u sebi - ''e baš šteta'', ugasim televiziju i odem spavati.

Kapetan Andrija Šimić

Prva stvar koju radim rano ujutro je čitanje novina. U nekoliko dnevnih listova naslov - ''Katastrofa u Zadru''. Definicija katastrofe je - ''Nesretan događaj s nesagledivim posljedicama''. Znači, toliko grozno da je negledljivo i neslušljivo. Počeo sam već brojati mrtve, grop u grlu, od muke me trbuh počeo boljeti. Hoće li se zatvarati naš ured u Zadru, što ćemo sad? Niti ne čitam do kraja tekstove. Odmah zovem kolegu Marka u Zadar.

Marko se javlja, mirnim baritonskim glasom. Mislim si, tko je ovdje lud? Objašnjava mi da jedno dijete ima povišenu temperaturu, da su tenisači testirani, ima nešto pozitivnih, da je narod malo uplašen i da je to otprilike sve. Naravno, svima je jako žao da je ovako ispalo. I to vam je, dragi moji ljudi, ''Katastrofa u Zadru''.

Postoje dvije vrste ljudi: prvi rade promjene na bolje, mijenjaju svijet i čine ga ljepšim, a ovi drugi hodaju daleko iza njih, gledaju ove prve što rade, skriveni iza nekog žbunja, iz polutame i u svoju bradu, potiho govore sve što bi oni napravili drugačije, samo kad bi imali hrabrosti izaći na svjetlost dana. Ovi prvi u stvaranju naprave i poneku grešku, ali idu naprijed, grade, ovi drugi maštaju o tome kako bi bilo da su se rodili samo malo hrabriji.

Ne gubimo ponos

Ove prve zovem Vukovima, a ove druge… Prepuštam vama da ih nazovete kako god želite. Novak je mogao gledati s vrha Olimpa što se događa s nama smrtnicima u Hrvatskoj, ali izabrao je da se spusti među narod i pomogne. Ispalo je kako je ispalo, ali ovo nije katastrofa, idemo dalje. Katastrofe su nešto drugo. Nažalost, ovaj narod je svojim očima imao priliku vidjeti što je katastrofa. Čujem i komentare da smo se prerano otvorili, kao da je išta drugo osim ove borbe bila rezervna opcija. Nadam se da nitko u svibnju nije bio toliki utopist da je mislio da je korona nestala. Ali morali smo krenuti, život jednostavno mora ići dalje.

Najveće svjetske jahte sa svojim VIP gostima ili su došle ili dolaze u Hrvatsku. Osjećaju se toliko sigurno da im je Hrvatska u ovom trenutku prvi izbor. A to su ljudi koji su sve dobro procijenili prije nego su se uputili u Hrvatsku.

Ne smijemo dizati bijele zastave zbog povremene pojave koronavirusa. Ovo nije poraz i to ćete shvatiti jako brzo. Ovo je samo jedno novo ''normalno''. Izgleda mi da nam je ostao samo ponos pa pokušajmo oko njega izgraditi neko bolje sutra. A ti, dragi Novak, oprosti. Mi ti naše ljude volimo dizati u zvijezde, a onda dobro kamenovati. A ti si naš…

Povezane vijesti

• U PONEDJELJAK U TISKANOM GLASU ISTRE: Donosimo prijedloge Dina Kozlevca za lakše kretanje po puljštini, poreštini i rovinjštini. Ekskluzivno za Glas Istre piše kapetan Andrija Šimić iz Viareggia: "Talijani me pitaju kako da dobiju hrvatsko državljanostvo"!
• U PONEDJELJAK U TISKANOM GLASU ISTRE: Donosimo prijedloge Dina Kozlevca za lakše kretanje po Puljštini, Poreštini i Rovinjštini. Ekskluzivno za Glas Istre piše kapetan Andrija Šimić iz Viareggia: "Talijani me pitaju kako da dobiju hrvatsko državljanstvo"!
• ANDRIJA ŠIMIĆ Naš kapetan javlja se za Glas Istre iz Viareggija: "S otvaranjem granica stići će sigurno i još poneki virus korone, ali stići će i neki budući najbolji prijatelj, neka još neispričana ljubav, STIĆI ĆE ŽIVOT