ŽIVOT NAKON KORONE

ANDRIJA ŠIMIĆ Naš kapetan javlja se za Glas Istre iz Viareggija: "S otvaranjem granica stići će sigurno i još poneki virus korone, ali stići će i neki budući najbolji prijatelj, neka još neispričana ljubav, STIĆI ĆE ŽIVOT


Kad je sve počelo, rekao sam samom sebi da će sve biti u redu. Držao sam se jako dobro, kao Dinamo u uzvratu protiv Šahtara, sve do zadnjih minuta… I onda mi prijatelj Krešo, koji radi u Urugvaju, pošalje link da pogledam pjesmu ''I ovo će proći''. Pjesma dobra! Sve pet! No kad vidim Mrleta iz Leta 3, počinjem plakati k'o dijete, raspadnem se tako da me ni Peharec ne može sastaviti

Dugo sam mislio da sve ovo sanjam i da ću se svaki trenutak probuditi. No kad sam shvatio da ovo ipak nije san, počeo sam živjeti u nekoj polutuzi i poluzabrinutosti. Kao kad te nešto zvizne u nogu, a mišić ti je toliko vruć pa niti skroz šepaš niti hodaš. Ali boli, i prijeti da će boljeti dugo, puno više nego što možeš i zamisliti.

Da biste me razumjeli ili to barem pokušali, bilo bi dobro da znate da smo moja obitelj i ja 62 dana bili zatvoreni! I onda su nam na televiziji rekli da se ispred kuće možemo malo prošetati. No samo 100 metara od kuće! I da ne smijemo u parkove, nikako. A kako ja imam kuću pored parka, nismo mogli previše vani. Iskreno, da smo i mogli, nismo imali volje.

S vremenom sam prestao gledati dnevnik. Talijanski jezik je, naime, predivan dok ga pjevaju ili kada na njemu citiraju Dantea. Kad se, međutim, političari na njemu svađaju, onda je nevjerojatno ružan, smeta duši.

U 62 dana izolacije tri sam puta bio u marketu. Svaki izlazak je bio fenomenalan, uzbudljiv, neponovljivo iskustvo. Iako se samo radilo o putu do obične zgradurine u kojoj smo se opskrbljivali, to je bila prava fešta. Srce mi je lupalo kao da prelazim Atlantik, a ne pješački prijelaz i jednu ulicu. Pozdravljam svakog koga usput vidim, bez obzira što nikoga ne znam ili ne prepoznajem. Svi smo pod maskama, ljudi uplašeno odzdravljaju. Izgledam im sumnjivo jer mi ispod maske viri pola metra brade. Sigurno misle ili da sam ekstreman, opasan ili da sam lud.

Ponekad bi nam jedan mladi Senegalac donosio namirnice doma. Pitam ga je li ga strah koronavirusa, a on kaže da nije, jer je ovdje, kod nas u Italiji, još uvijek sigurnije nego što je ikada bilo u Africi. Pomislim koje sam govno! Nikad mi nije palo na pamet da oni neku vrstu korone žive cijeli svoj život, da umiru kao muhe, a nitko za to ne mari.

Kad je sve počelo, rekao sam samom sebi da će sve biti u redu. Kao klinac sam jednom navigao od Petrograda do Tunderbaya u Lake Superioru. Punih 29 dana! Poučen tim iskustvom rekao sam si da će ova karantena biti kao šetnja parkom. Držao sam se jako dobro, kao Dinamo u uzvratu protiv Šahtara, sve do zadnjih minuta… I onda mi prijatelj Krešo, koji radi u Urugvaju, pošalje link da pogledam pjesmu ''I ovo će proći''. Pjesma dobra! Sve pet! No kad vidim Mrleta iz Leta 3, počinjem plakati k'o dijete, raspadnem se tako da me ni Peharec ne može sastaviti. A ja nikad ne plačem! Nikad! Žena mi dolazi u sobu, pita me je li netko umro, a ja joj kažem da nije, da mi samo Mrle fali. U biti, fali mi Rijeka. Hrvatska mi fali. Moja domovina.

Vidim da nisam dobro, nije ovo navigacija po Atlantiku. Ovo je nešto podmuklo, bljutavo, nehumano. Fali mi život, fale mi ljudi. Ma ne treba mi puno do one pune normalnosti i uobičajenosti. Bit ću dobro, samo da malo potrubim u prometu jer netko vozi sporo, da vidim ljude u parku i brodove kako ulaze u porat. Ništa više.

Moja Mia me pita što mislim: je li bilo teže Anni Frank ili današnjoj djeci koja nikoga ne vide? Kažem joj da je neusporedivo, da se Anne Frank svaki dan grčevito borila za život, a da nama uopće nije loše. Mia mi kaže da se Anne Frank u zatočeništvu zaljubila u Petera, i da je to predivno. Klimnem glavom da je u pravu, i mislim si - predivno je biti zaljubljen. Valjda će i ovo brzo završiti, pa će se i Mia zaljubiti u nekog idiota koji mi se sigurno neće svidjeti!

Prije pet dana televizija javlja da po gradu možemo ići slobodno i bez propusnica, da možemo ići i na kupanje, pod uvjetom da živimo 200 metara od mora. Mi živimo 300 metara od mora! Nikada nisam mislio da će mi faliti 100 metara da bih živio slobodno.

Pošto se sad mogu kretati po gradu, idem u željezaru kupiti neku farbu za drvo. Na ulazu sretnem jednu staricu, pozdravim je, ona mi odzdravi i kaže: "Prokleti stranci, sve su nas zarazili!" Nije shvatila da sam i ja jedan od ''prokletih stranaca''. Ne krivim je, svi su ogorčeni, a najlakše je biti ljut na drugačije.

Vraćam se doma. I ovo malo ljudi koje vidim na ulicama sklanjaju se u stranu kad se mimoilaze, izmiču vratove, kao da će ih tih par dodatnih centimetara spasiti od potencijalne zaraze. Mia je zamolila svog brata Gabriela i mene ako je možemo otpratiti do prijateljice. Nisu se vidjele već skoro 70 dana! Bicikliramo kroz park, sve mi izgleda kao i prije, pa opet pomišljam da sanjam, da ovog vražjeg Covida nije ni bilo! Ali tata Mijine prijateljice vraća me u stvarnost. Mia ne može u njihovo dvorište, jer bi on zbog toga mogao dobiti kaznu. Dođe mi da ga opsujem, ali ne želim sramotiti kćer. Kažem Miji da se ostane igrati na ulici, a ja i Gabriel ćemo sjediti na obližnjoj klupici. Pita me Gabriel: "Tata, hoće li ovo sada biti novo pravilo i za moje prijatelje?" Kažem da ne brine, da će sve brzo biti kao i prije. Bože moj, što je ovo došlo u ljude…

Hrvatska je daleko, ali zahvaljujući tehnologiji i relativno blizu. Dao sam intervju u jednom poznatom dnevnom listu i dva puta televiziji. Pričao samo o svom poslu vezanom za mega yachting i činjenici da se što prije moramo otvoriti. Čvrsto sam uvjeren da jahte i ljudi koji plove neće nikoga zaraziti, a benefiti za ekonomiju i reklama za turizam bit će ogromni. Ljudi me zbog toga zovu, neki su pristojni i kažu da se ne slažu sa mnom. Drugi su jako grubi, psuju, vrijeđaju. Zove me i jedan stari gospodin s Visa. Kaže da ću ga imati na duši ako ga kakav jahtaš zarazi i ako umre. Pun mi je kufer svega.

Znam da mislim ispravno, ali ne znam kako dokazati ljudima da je Covid jedna grozna stvar, vrlo opasna, ali da je ovo što nam se dogodilo sa psihom možda i opasnije. Posebno djeci. Pitao sam svoje klince što im je najveća želja kad sve ovo završi i ovo su odgovori: da mogu zagrliti svoje prijatelje, da mogu otići kod dida i bake, a da se ne brinu da će ih ubiti ako ih zaraze koronom, da odu na plažu, da pojedu sladoled u slastičarnici i da više nikada ne budu zatvoreni u kući. Dok Mia nabraja, suze joj teku niz lice. Dječja tuga je tako teška, neopisiva riječima.

Tako sam sretan što se Hrvatska otvara. Znam da neće biti lako, znam da će se svi bojati još neko vrijeme, ali ako ne krenemo, štete po našu djecu bit će nesagledive. Mi ljudi smo bića kojima treba toplina, dodir, ljubav, ne samo roditeljska ili bračna, nego neka univerzalna, kao kad osjećaš da si dio nečega, a ne možeš pokazati prstom čega točno. S otvaranjem granica stići će sigurno i još poneki virus korone, ali stići će i neki budući najbolji prijatelj, stići će i neka još neispričana ljubav, stići će život. 'Ajmo probati. Možda se dogodi čudo. Valjda se u ovoj 2020. i nešto dobro mora dogoditi. I da, naravno, stari gospodin s Visa preživi.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini