SVJEDOČANSTVO KARLA KRESINE

"U selu Kresini živjelo je 96 osoba, a toga dana Nijemci su pobili njih 57. Naša bol nije našla utjehu kod crkvenih vlasti, ŽUPNICI ODBIJAJU BLAGOSLOVITI GROBNICU"

| Autor: Elio VELAN
Elio Velan

Elio Velan


U kući je u krevetiću spavala šestomjesečna sestra Anđelka. Mati je htjela ići po nju, ali vojnik ju je odgurnuo i vikao: ?Bježi!, bježi!?. S ranjenom bakom Foškom bježali smo šumom prema Rožima. Vojnici su u našu kuću bacili ručnu granatu, polili je benzinom i zapalili. Tako je stradala moja sestra, priča Karlo Kresina

Selo Kresini na Žminjštini pupčano je povezano s vlastitom tragičnom memorijom. Nekoliko metara od zadnje kuće lijepo uređenog naselja, u blagoj udolini koju mještani zovu Valica, nalazi se kamena kapelica pokrivena krovom od škrilja. Travnjak oko nje ograđen je suhozidom, a ispod zemlje počivaju ostaci nevinih žrtava brutalne agresije Rommelovih SS-ovaca, koja se dogodila 7. listopada 1943. godine kada je pogubljeno 57 mještana. Kresinska apokalipsa nema usporedbe, težina zločina ostaje usamljena u strahoti.

Slomili mu sve kosti

Danas kad se spuštaš asfaltiranim puteljkom do svetišta, hvata te jeza. Kapelica je okružena hrastovom šumicom, sunce prodire kroz guste grane i čini ti se kao da te sjene prate dok hodaš. Svjetlo titra na bijelom kamenu. Karlo Kresina rođen je 1940. u kući koja se nalazi korak do zajedničke grobnice.

- Kapelicu i okolni zid podigli su moj otac Mate i sumještanin Anton Kresina zvani Hruste početkom pedesetih godina s namjerom da zaštite grobnicu. Rekli su jedan drugome da ni lipo da blago pešta po njima, dopremili su grote i sami počeli zidat. Hruste je u pokolju izgubio desetogodišnjeg sina Josipa. Dječak je vodio ovce na ispašu u smjeru susjednog sela Roži. Vojnici su ga sustigli i izmasakrirali čizmama, razbili su mu sve kosti. Na jednak je način, radom mještana, podignut i spomenik na ulazu u mjesto na kojemu su ispisana imena ubijenih, i ja sam sudjelovao u tome. Nitko nam nije pomogao, priča mi Karlo. Pratim ga i čekam rasplet. Nedavno je u selu održana komemoracija uz 76. obljetnicu masakra.

Karlo otvara dušu i kaže: "Isti osjećaj me prati kroz cijeli život. Kao da nas je civilna vlast ostavila same, kao da su nam htjeli poručiti: Sami ste si krivi. Dva dana prije pokolja tri balavca, šesnaestogodišnjaka, naoružana starom puškom, pucala su na njemačkog oficira negdje na cesti između Žminja i Kresine dok se kretao motociklom u smjeru Kanfanara. Nisu ga ranili, vojnik je stao, podigao ruke i kad je shvatio tko na njega puca, okrenuo se i vratio pješke u Žminj. Jedan od trojice proglasio se partizanom, ali prava je istina da su se balavci htjeli dočepati motora. Naša bol nije našla utjehu niti kod crkvenih vlasti, a zna se da smo mi svi jako vezani za crikvu. Prvi žminjski župnik koji je došao blagosloviti kapelicu bio je velečasni Rudolf Zafran krajem pedesetih godina. Sve do današnjih dana župnici odbijaju blagosloviti grobnicu. Jednom, dok je obilazio blagosloviti kuće, mještanka je zamolila popa da li bi poša blagoslovit kapelicu. Župnik je izvukao malu bočicu i rekao ženi: 'Evo, idi ti to učinit.' Ne znam zašto je tako, možda se umiješala politika, ali to peče", kaže mi Karlo u suzama.

Otvorili vatru

Njemački vojnici stigli su na ulaz u selo 7. listopada, oko tri popodne. Kad su čuli zvukove motora, kamiona i primijetili toliko vojske, mještani su pošli prema njima.

- Mjesec dana prije mi smo bili pod Italijom, nismo znali što je rat. Krenuli su prema vojnicima iz znatiželje, a vojska je otvorila vatru na ženu, djecu i ostale mještane. Imao sam tri godine, u šesnaestom mjesecu života obolio sam od dječje paralize, šepao sam, pa me majka uzela u naručje i poput ostalih pošla prema kamionu da vidi što se tamo događa. Stala je na pola puta šokirana pucnjavom i eksplozijom ručnih granata. Dva vojnika su je zaustavili i jedan je pitao na talijanskom jeziku: "Gdje ti je kuća?" Mama se uputila prema hiži na kraju sela, po škalama se popela na baladur i pred ulaznim vratima jedan je vojnik uperio pištolj u mene i nju. Desetinku sekunde prije nego što je stisnuo okidač drugi ga je snažno udario po ruci i opaljeni je metak ranio baku koja se nalazila par metara niže. U kući je u krevetiću spavala šestomjesečna sestra Anđelka. Mati je htjela ići po nju, ali vojnik ju je odgurnuo i vikao: "Bježi!, bježi!" S ranjenom bakom Foškom bježali smo šumom prema Rožima. Vojnici su u našu kuću bacili ručnu granatu, polili je benzinom i zapalili. Tako je moja sestra stradala", priča Karlo.

Jakov Kresina je radio kao šofer kamiona u Raši, bio je oženjen s Terezom, rodom iz Višnjana, i imao dvije kćeri, petogodišnju Arianu i dvogodišnju Miletu. Jakov je stigao u selo par sati nakon pokolja i u dvorištu kuće pronašao tijela izmasakrirane žene i kćeri. "Ariana je još bila živa, jedna je noga bila odsječena bajonetom, držala se za tijelo komadićem kože. Jakov ju je podigao i vikao mojoj baki da mu da kosir da izreže kožu. Čim je to progovorio, jadna je Ariana podlegla. Jakov je nedugo nakon tragedije obolio od tuberkuloze. Živio je u našoj kući sve do smrti 1951. Nakon masakra Nijemci su se uputili u Kanfanar. Dok su kuće gorjele, preživjeli su počeli skupljat mrtve i ranjene na travnjaku pored sela i poslagali ih na plahte koje su se sušile na špagi. Kasno popodne kolona u povratku je opet stala na ulazu u selo. Vojnici su primijetili posložena tijela, zapalili kopu i sva tijela, mrtve i žive, teško ranjene bacili u nju, priča Karlo. To je prvi puta da se javno ispovijedao, nikad nije nikome ispričao doživljenu tragediju.

- Vjerujte mi, tragedija nije među preživjele posijala mržnju. Tog dana u selu je živjelo 96 osoba, Nijemci su pobili njih 57, ali nisam nikad čuo nekoga koji je povikao: "Prokleti Nijemci" ili "Prokleti Talijani". Ispričat ću vam detalj koji me dan danas potresa. Početkom šezdesetih godina, kad je u Istri krenuo turizam, jednog je dana pred selo stao automobil njemačke registracije. Mat je bila na baladuru, a Nijemac sa ženom se zaustavio ispod i nešto pitao mamu koja nije znala njemački. Mat ga je pokretom pratila dok se kretao glavnom cestom. Mahao je rukom desno i lijevo kao da je ženi pokazivao detalje, kružio je kao da je već jednom bio u njemu. Mama Foška je bila sve do smrti uvjerena da je taj čovjek bio jedan od vojnika koji su počinili pokolj.

Zabranjen ulaz

- Imao sam zrmana koji je krajem pedesetih godina pobjegao iz Jugoslavije. Nekoliko je godina radio u Njemačkoj, oženio se Njemicom i nakon što je uredio dokumente, vratio se nakratko u selo. Jednog dana me zamolio da ga povedem u Slavonski Brod kod rodbine jednog prijatelja gastarbajtera. Prije povratka njegova me žena pitala da li znam gdje se nalazi Kragujevac. Odgovorio sam joj da bi mogli stići za par sati vožnje i pitao je zašto bi tamo išla, a ona meni da je njezin otac za vrijeme rata bio vojnik u tom gradu. Kad mi je to rekla, prisjetio sam se svoje majke i susreta s Nijemcem. Rekao sam joj da je u Kragujevcu Nijemcima zabranjen ulaz i time smo prekinuli daljnji razgovor, kaže Karlo Kresina.

Današnje selo je izuzetno lijepo uređeno, u dvorištu Karlove rodne kuće snimio sam baladur i kuću u kojoj je ubijena mala Anđelka. Impozantni baladur ispod kojega je smještena sedam metara duboka šterna izgrađena 1890. Sadašnji vlasnici, koji su u rodu s Karlom, lijepo su ga obnovili, sav je fugiran, svaki je kamen na svom mjestu. S vrha lijepog zdanja vidi se Valica u kojoj počiva mala Anđelka.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater