Širokopojasni internet nedavno je stigla i do bespuća istarskog Krasa. Paradoksa li, sela su sve praznija pa opet mogu se pohvaliti infrastrukturom budućnosti. - Nemamo ljudi, ali imamo optiku, komentirat će Draženko Čendak, vlasnik Konobe "Lovac" u Jelovicama. I doista, stanovnike njegovih rodnih Jelovica na granici sa Slovenijom moguće je pobrojati na prste dvije ruke. Manje ih je od deset, pa ipak i do njih je, do zadnjeg sela na hrvatskoj strani, stigao brzi Internet kroz RUNE projekt koji osigurava ultrabrzu širokopojasnu svjetlovodnu infrastrukturu upravo u ruralnim područjima Istarske i Primorsko-goranske županije.

Na sjeverozapadu laniške općine, na 672 metara nadmorske visine, u okruženju šumskih površina i proplanaka, Jelovice su svega oko tri kilometra udaljene od graničnog prijelaza Jelovice - Podgorje, dvadesetak minuta vožnje do centra Kopra i još koju minutu više do Trsta. Valjda je to jedini međunarodni prijelaz u Europi koji se zatvara preko noći. Zimi je otvoren od 6 do 22 sata, a ljeti od 6 do 24, sati s time da su ga Slovenci, uvjereni su u Jelovicama, prije dvije godine degradirali u malogranični, dok je s hrvatske strane ostao međunarodni. Hrvatsku graničnu kontrolu mogu proći svi, a slovensku samo državljani Europske unije. Prije dvije godine supružnici iz Kanade uputili su se iz Jelovica biciklom u Podgorje gdje su imali rezerviran smještaj, ali ih Slovenci nisu pustili preko granice.

Otkako je krenula pandemija koronavirusa granični problemi pali su u zaborav, sve je manje izletnika. Odrazilo se to i na poslovanje "Lovca", jedine konobe na Ćićariji i zasigurno najzabačenije istarske. Donedavni razlog za uspjeh "Lovca" bila je upravo blizina Trsta. Osiguravala je stalni priljev klijentele željne domaće gastro ponude, maneštre od vrganja i krumpira, tradicionalnih istarskih jela od divljači, njoka i fuža s gulašom, ombola, kobasica, kupusa, svinjskog i telećeg pečenja.

- Prije korone najčešći su gosti bili Talijani. Odmah za njima Slovenci i domaći izletnici, planinari, biciklisti, motoristi, a onda se dogodio lockdown, samo što nama traje malo duže. Doduše, nešto smo radili preko ljeta, ali puno manje nego u predkorona razdoblju. Talijanima je za prelazak granice potreban negativan test na koronu iako su cijepljeni, zato i ne dolaze. Na žalost nije bilo ni selidbe ptica, izostale su šljuke pa se prorijedio i dolazak lovaca, tako da trenutno radimo samo po narudžbi, požalio se Draženko Čendak.

        Konobu je 1902. godine otvorio Draženkov pradjed. Jelovice su u to vrijeme bile na glavnom prometnom pravcu koji je ćićarijskim prijevojima vodio iz Rijeke u Trst i valjalo je putnicima osigurati okrjepu, ponuditi im prenoćište.

- Nakon kraćeg prekida zbog bolesti moga oca, konoba je krajem osamdesetih do sredine devedesetih bila zatvorena, a potom ju je nastavila voditi mama Slavica koja mi dan, danas, iako su joj 73 godine, pomaže u kuhinji, da bi 2004. godine konoba prešla na mene, prepričava Draženko 120. godišnju obiteljsku ugostiteljsku tradiciju.

Konoba "Lovac" ima i smještajne kapacitete, pet soba, odnosno deset kreveta. Draženko je računao na europska sredstva za adaptaciju i proširenje kuće za odmor, planirao je i gradnju bazena, ali mu projekt nije prošao. Novom Vladinom mjerom ''Biram Hrvatsku'' želi se potaknuti ljude koji su trbuhom za kruhom otišli u druge europske zemlje da se vrate u domovinu, no, kažu u Jelovicama, trebalo bi financijski podržati i one koji su ostali na djedovini i muče se održati život na prostoru Ćićarije gdje je depopulacijski trend primjetan već cijelo stoljeće.

U ova korona vremena u Jelovicama nema turista, ali ima migranta. Svako malo dođu u selo. Cilj im je hrvatsko-slovenska granica.

- Prijatelj ima vikendicu između Jelovica i Dana, provalili su jedno pet puta u nju. Kod nas u mjestu nije bilo nekakvih problema sve do jesenas kada su provalili susjedu Vladimiru, a mene su prije mjesec dana došla dva migranta moliti za hranu. Dao sam im litru mlijeka, malo kruha i otišli su. Nastavili smo igrati karte, a oni su sa stražnje strane ušli u kuhinju. Uzeli padelu s paštom, u skladištu paket mlijeka, vrhnja za kuhanje i šećera, masline, kisele krastavce, majonezu. Izvadili su meso iz škrinje složeno na ovalu. Sve smo prijavili policiji. Slovenci su uz državnu granicu postavili žicu, ali migrantima to nije problem, reći će Draženko i dodati da je žica više vizualna i psihička nego fizička prepreka.

No, zato žica na graničnoj crti zadaje glavobolje domaćem stanovništvu. Najviše šteti mještanima pograničnih Jelovica, a prekinula je i migracijske putove divljači. Slovenska vojska je, podižući prije nekoliko godina ograde uz granicu sa Hrvatskom zbog bojazni od migrantskog vala, postavila žicu uz šumski put koji odvaja hrvatski od slovenskog dijela Ćićarije, čime je onemogućila prolazak po putu kojeg su mještani Jelovica koristili da bi došli do svojih šumskih posjeda na slovenskoj strani. Sada čekaju ulazak Hrvatske u Schengen u nadi da će se i granični prijelaz i žica s granične crte, konačno maknuti.  

        Da život uz granicu nije jednostavan potvrdit će i Vladimir Čendak. Rodom je iz Jelovica, a već 30 godina drži restoran preko granice, u obližnjem Podgorju gdje se bavi i iznajmljivanjem soba. Za razliku od Draženka, Vladimiru je ovogodišnja sezona bila bolja. Slovenija je uvela turističke vaučere za noćenje u domaćem smještaju, pa je imao veći promet. No zato poput svog prezimenjaka, također ima loša iskustva s migrantima. Stjecajem okolnosti, oba su se sela, ono u kojem je nastanjen kao i ono u kojem je rođen, našla na migrantskoj ruti.

        - U Podgorju su nam prije nekoliko godina ukrali auto. Doduše, našli smo ga u Škofijama, na Bloku. U Jelovicama su jesenas provalili u kuću. Došao sam popodne, otvorio vrata, a ono puna kuća ljudi, njih osamnaest. Povikao sam da ću zvati policiju, a oni su se razbježali. Bosi. Ostavili za sobom nove cipele i jakne, prepričao je Vladimir neugodno iskustvo. Gotovo svakodnevno dolazi na djedovini u Jelovicama. Pčelarenjem nastavlja obiteljsku tradiciju.

        Privrženost tradiciji obilježje je i braće Čendak, 41-godišnjeg Draženka i godinu i pol starijeg Aleksandra. Proizvode brinjevac i eterično ulje od bobica plave smreke, za osobne potrebe. Bobice se samelju, zdrobe, stave u vodu da fermentiraju dvadesetak dana. Rakiju kuhaju u studenom, dosta je specifična jer dva se puta kuha, prvo je žunta, a drugo je pravi destilat brinjevca.

        Kroz ugostiteljski obrt - Konobu "Lovac" i obrt za proizvodnju drvenog ugljena i sječu ogrjevnog drva, čiji je vlasnik Draženko, braća Čendak su među rijetkima koji se još bave i proizvodnjom drvenog ugljena, karbuna u karbunicama. Među posljednjim su karbunarima s Ćićarije. Na ovaj tradicijski način karbunice se još rade samo u Brestu pod Učkom. "Krbuna, krbuna, je jedan brižan Ćić po Opatiji kričal i krbun prodajal..." opjevao je tradicijsku proizvodnju Drago Gervais.

Karbunice je, pojašnjavaju Čendakovi, najbolje raditi na proljeće. Kratke su noći, duži su dani i povoljni vremenski uvjeti. U prosjeku se za jednu karbunicu potroši tridesetak metara drva. Drva se slažu u krug, na vrh stavi sjeno ili lišće i završni sloj zemlje od petnaest, dvadeset centimetra debljine. Žar se ubacuje u karbunicu s gornje strane, nakon čega se otvor hermetički zatvara. Karbunica ovisno o vremenskim prilikama gori deset dana, a postepeno se potom kroz nekoliko dana iz nje vadi po jedan sloj ugljena, a ona se ponovo prekrije zemljom da se hladi. Drveni ugljen za roštilj Čendakovi plasiraju u nekoliko restorana u Istri.

- Najbolji drveni ugljen dobiva se od bukve, tako je kvalitetan da ti za njega ne treba nikakva vizitka, pohvalit će se Aleksandar Čendak.

Povezane vijesti

• Noćni požar kod Jelovica
• Na Ćićariji bez granica očekuju zapadne vjetrove, još samo da se ukloni žilet žica
• Ukrajinac švercao Kineze kod Jelovica. Kod sebe imao i metadon