Organizirani u Počitniškoj skupnosti Pelegrin Slovenci iz oko 200 kuća poštuju kućni red koji su sami donijeli. Organiziraju život u naselju, čiste plaže, uređuju okoliš, izgradili su svojedobno svojim novcem kanalizaciju i pročistač za otpadne vode. "Oni se okupljaju oko raznih aktivnosti kojima žele unaprijediti kvalitetu života u naselju, jer gradske službe tvrde da nemaju obvezu održavanja plaže, priča Veljko Ivančić

 Naselje Sveti Pelegrin smješteno južno od Umaga na teritorijalnom području toga Grada u ljetnim mjesecima broji više od 1.000 žitelja. Zasigurno predstavlja hrvatski raritet u geografskom i sociološkom smislu. U njemu se nalazi više od dvjesto kuća u vlasništvu tvrtki i građana Republike Slovenije, dok je samo jedna kuća u vlasništvu domicilnog stanovnika, Hrvata Veljka Ivančića koji tu stanuje okružen Slovencima od 1969. godine.

Inače naziv Sveti Pelegrin potječe od istoimenog sveca, ranokršćanskog mučenika koji se ploveći u barci Jadranskim morem, navodno, domogao kopna upravo na ovom mjestu gdje su, legenda kazuje, ostali utisnuti tragovi njegovih stopala u kamenu pa su mu štovatelji u blizini podignuli crkvicu u čast. Nebeski je zaštitnik grada Umaga, a moglo bi se reći i ovdašnjih Slovenaca koji su otkrivši čari ovog prelijepog kraja prvi odlučili šezdesetih godina prošloga vijeka izgraditi na tom lokalitetu naselje.

Naš sugovornik Ivančić priča kako se gradilo naselje na ovoj atraktivnoj lokaciji, tko su njegovi povremeni stanovnici i kako se oni, dogovorno, kao članovi udruženja - Počitniške skupnosti Pelegrin i danas pridržavaju pravila utvrđena Statutom udruženja. Poštuju kućni red te sami organiziraju život u naselju.

95 posto vlasnika iz Slovenije

- Izgradnja Pelegrina kako se zvao prije započinje planski u prvoj polovici 60-ih godina ugovorom između tadašnje Skupštine općine Umag i građevnog poduzeća iz Ljubljane, EDILIT kasnije izmijenjenog naziva HOJA. Time je omogućena izgradnja oko 220 vikendica, pojedinačne površine od 36 do 50 četvornih metra. S obzirom da je tada zemljište bilo u društvenom vlasništvu, za pretpostaviti je da tadašnja Općina Umag nije prodala zemljište poduzeću Edilit već mu je odobrila pravo gradnje i korištenja. Vidljivo je u zemljišnim knjigama da su ulice još upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja udruženja Počitniške skupnosti Pelegrin. Vikendice su građene u 23 niza na način, da svaka stambena jedinica ima otvoren pogled i prostor, bez mogućnosti naknadnih dogradnji koje su sprječavali u ono vrijeme vrlo rigorozni zakonski propisi i prostorni planovi. Osobito se vodilo računa o zaštiti obalnog pojasa prilikom gradnje, kazuje Ivančić koji izuzev svojih sjećanja crpi niz podataka iz knjige Sv. Pelegrin kraj Umaga – Povijest naselja za odmor od 1963. do 1981., autora dr.sc. Antona Ogoreleca.

Pa tako pogledom na stranice knjige iščitavamo da su vlasnici vikendica bili oko 50 posto fizičke osobe, a 50 posto su bila odmarališta u vlasništvu brojnih ondašnjih socijalističkih poduzeća iz Slovenije. U to vrijeme, krajem 60-ih, čak je više od 95 posto vlasnika objekata bilo iz Slovenije koji su se organizirali udruživanjem u Počitnišku skupnost Pelegrin da bi putem članarine financirali određene akcije kao što su betoniranje plaže, izgradnja molića, čišćenje plaže, zbrinjavanje zelenog otpada i drugih manjih građevinskih zahvata. Naselje je u potpunosti završeno do 1970. godine, a uličice su dovršetkom izgradnje asfaltirane novčanim doprinosom vlasnika objekata.

Vodovod gradili slovenski zatvorenici

Karakteristično je za Sveti Pelegrin da su sami vlasnici objekata financirali svoju kanalizacijsku mrežu i pročistač. Bio je to prvi pročistač na području općine Umag! Nešto ranije, 1959. godine, Općina Umag je sklopila ugovor i sa Ministarstvom za unutarnje poslove Republike Slovenije o dugoročnom korištenju dijela nekretnina u šumovitom obuhvatu naselja, na 40 godina gdje je izgrađen restoran Zlatorog radi čega se to područje danas popularno zove Zlatorog. Za uzvrat dobila je na dar vatrogasno vozilo-cisternu koja se koristila, između ostalog, i za snabdijevanje pitkom vodom umaškog područja, te za potrebe kuhinje i restorana, sve do dovođenja vodovodnih cijevi. Kako je Zlatorog bio bez vode, a to znači i cijeli Pelegrin i Špina u produžetku, ranih šezdesetih se krenulo na izgradnju vodovoda, a radove na trasi od sela Barići preko Škrinjara, Babića, Dolinaca i Križina, obavljali su brojni zatvorenici iz Slovenije koji su ručno kopali kanale za postavljanje cijevi. Naime, u Barićima je bila vodosprema koja je kasnije povećana, a voda je protjecala do Babića još iz vremena Italije (slavina „fascio“ ispod današnje zgrade osnovne škole u Babićima) i dugo je godina bila u funkciji za vrijeme Jugoslavije, gdje su ljudi iz Babića i okolnih sela dolazili s bačvama po pitku vodu. Nakon prokopavanja i položenog cjevovoda za Pelegrin tj. Zlatorog, zahvaljujući toj slovenskoj inicijativi stvoreni su uvjeti i za dovođenje vode u kuće po svim selima uzduž trase.

- Do pristizanja vode gosti iz Slovenije, još od konca pedesetih godina prošlog stoljeća, dolazili su na odmor i u Zlatorogu spavali u velikim šatorima. Čak su i kuhinja i blagovaonica bili smješteni u šatoru. Dolaskom vode i nakon izgradnje restorana Zlatorog, u fazama, podignuto je stotinjak malih bungalova kapaciteta od dva do šest kreveta za radnički odmor, pa su radnici s obiteljima tu boravili ljeti preko sindikalnih organizacija. Mnoge generacije Umažana pamte da se subotom organizirao ples na terasi restorana, a svirao je jedan naš domaći sastav na čelu sa Marijom Bukalićem iz Zakinja i u pratnji kolega iz Čepljana, Šegeta te Juricana. Bilo je to jedno nezaboravno mjesto za izlazak i zabavu gdje su mnogi Umažani tada provodili romantične trenutke s mladim Slovenkama, od kojih su mnogi prerasli u ljubav ovjekovječenu brakom. U kuhinji i restoranu, tih 60-tih godina, radile su mnoge djevojke i žene iz obližnjih umaških sela koje su bile nezaposlene pa im je taj sezonski posao dobrodošao, prisjeća se Ivančić tih dana.

Jedni u vikendicama, drugi u bungalovima

- U blizini tih radničkih bungalova u šumi Zlatorog, novoizgrađeno stambeno naselje Pelegrin od samog početka bilo je namijenjeno za povlaštenu slovensku klasu, javne i čelne ljude tih godina. Pa su tako najpoznatiji vlasnici nekretnina bili Sergej Kraigher predsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik SR Slovenije i njegova supruga Lidija Šentjurc narodni heroj, zatim Janez Vipotnik ministar kulture SFRJ i generalni direktor TV Ljubljane, Niko Belopavlovič generalni direktor dnevnika Delo, Franc Krese partizanskoga imena Čoban, inače partizanski komandant i narodni heroj, glumac Lojze Rožman. A bio je tu još i čitav niz nositelja spomenice 1941., tj. istaknutih slovenskih znanstvenika, liječnika, profesora na slovenskim i američkim sveučilištima, tadašnjih partijskih čelnika iz Ljubljane i drugih gradova, direktora velikih slovenskih poduzeća poput Iskre, Kranj te niz obrtnika. Ne treba zaboraviti i jednog logoraša s Golog otoka koji je tamo skončao u vrijeme Informbiroa, nabraja Ivančić dok šetamo uskim uličicama zelenog naselja i pogledom zahvaćamo njihove skromne kućice u ono vrijeme visokih funkcionera i uglednih javnih osoba. Sudeći prema izgledu objekta sve ukazuje da su ti ljudi bili izuzetno jednostavne i skromne osobe koje se nisu razmetale javnim novcem. Od osobitih gostiju Pelegrina ističe Ivančić Edvarda Kardelja oca radničkog samoupravljanja u SFRJ koji je sa suprugom Pepicom često boravio u naselju družeći se sa svojim partizanskim drugovima na ljetnim feštama. Danas u kućicama spomenutih žive njihovi nasljednici, a one nisu doživjele veću arhitektonsku preobrazbu. One veće, dograđivane, su u vlasništvu nekoliko slovenskih tajkuna čija se imena daju pronaći i u raznim pretvorbenim aferama u Sloveniji. Oko tih kuća su zazidani zidovi visoki i do dva metra. U posljednje vrijeme od viđenijih u Pelegrinu, u roditeljskoj kući, ljetuje i mladi slovenski pjevač Omar Naber koji je zastupao Sloveniju na Euroviziji u dva navrata. Na granici sa susjednim naseljom Špinom, kuću za odmor ima i obitelj Boruta Pahora aktualnog predsjednika RS Slovenije koji ovdje provodi ljetni odmor i u vedrim noćima uz gitaru zapjeva sa prijateljima i susjedima. Kuću u neposrednoj blizini Pahora svojevremeno je imao i nekadašnji generalni direktor Podravke te ministar unutarnjih poslova RH Pavle Gaži, a nešto niže vlasnik jedne od kućica bila je i obitelj dr. Franje Tuđmana u doba prije nego je postao prvi predsjednik Republike Hrvatske. Tu je provodio do devedesetih godina, prije Domovinskog rata, puno vremena, a tko zna možda je i kovao planove o hrvatskoj samostalnosti, na glas razmišlja Ivančić dodavši da je Sveti Pelegrin bio i ostao elitno naselje slovenske društvene kreme.

Ugrožena šuma i zeleni pojas

Nakon što je negdje oko 1990. istekao dugogodišnji najam za parcelu u Zlatorogu, zemljište je pripalo Gradu Umagu gdje komunalno poduzeće 6. maj tek povremeno provodi čišćenje terena. Grad nikada nije ulagao veća sredstva na to područje, iako je lokacija prema važećem prostornom planu Grada Umaga namijenjena rekreaciji i sportu stanovnika grada koji se ovdje, u šumi u izviđačkom logoru u nekim prigodama druže i organiziraju piknike. Aktualna je gradska vlast, s obrazloženjem da im je namjera zaštiti prostor od devastacije, u novom prijedlogu urbanističkog plana predvidjela na toj lokaciji proširenje građevinskog područja na površini od 3,7 hektara zemljišta. Prođe li prijedlog nestat će sa zemljovida ova zelena stoljetna šuma, kao i sve draži druženja koje ovaj prostor nudi pod krošnjama raskošnih zlatoroških borova.

- Mnogo je kritika upućeno u prošlosti na račun općinskih čelnika koji su 60-tih godina zaključili dugogodišnji ugovor o najmu parcele Zlatorog i to za, kako se u narodu govorili, jedno vatrogasno vozilo. No ipak, stoji činjenica da ti općinski čelnici nisu trajno prepustili u Pelegrinu ovaj dio zemljišta slovenskim tvrtkama i MUP-u pa je ova vrijedna lokacija, danas, 60 godina kasnije, u vlasništvu Grada Umaga i nastupit će nesaglediva šteta ako se područje urbanizira pa nakon toga prepusti privatnim investitorima. Pretvaranje javnog dobra u privatno vlasništvo događa se samo jednom, a nakon toga zeleni pojas biva nepovratno izgubljen za današnje i buduće generacije, stajališta je Ivančić koji bi želio da se područje Zlatoroga oplemeni i stavi u funkciju građana Umaga i njegovih brojnih gostiju.

Čuvar naselja u zimskom periodu

Pokušavamo doznati od Ivančića kako je biti već 50 godina jedini stalni hrvatski stanovnik u njemu.

- Naša se obitelj bez problema uklopila u ovo šarenilo vlasnika vikendica. Moj otac je 1969. godine otvorio malu trgovinu voćem, povrćem i osnovnim namirnicama. Čekalo se u redu pred vratima ujutro i bilo je zanimljivo komunicirati sa članovima obitelji tih poznatih i utjecajnih osoba. Nikad nismo imali nikakvih problema sa susjedima, poznamo se punih 50 godina, a kao mularija smo se družili na plaži. Bilo je i međusobnih simpatija kojih se danas, nakon što smo ostarjeli, u šali prisjećamo. Život sa susjedima Slovencima je na jednoj sasvim drugoj civilizacijskoj razini, usuđujem se reći, sviđalo se to nekima ili ne. Njihovo udruženje Počitniške skupnosti Pelegrin je donijelo pravila i kućni red kojega se pridržavaju. Dogovaraju razne poslove i aktivnosti te tako ustvari i upravljaju naseljem. Za razliku od umaških mjesnih odbora gdje se građani najčešće druže na nekim feštama ili humanitarnim priredbama, oni se okupljaju oko raznih aktivnosti kojima žele unaprijediti kvalitetu života u naselju, pa su tako primjerice sami svakodnevno čistili i plažu ljeti, jer gradske službe tvrde da nemaju obvezu održavanja. Kod njih je prisutno više reda, rada i discipline, a znatno manje priče i reklamiranja da se nešto radi. Ja sam im referentna osoba i čuvar naselja u zimskom periodu, u šali će Ivančić ipak “broj jedan” naselja, ali ne valjda samo zato što stanuje na tom kućnom broju.