Nakon kapitulacije Italije i silaska snaga Trećeg Reicha u jesen 1943. godine, bivša talijanska provincija Istra inkorporirana je u Operacijsku zonu Jadransko primorje, pod administracijom njemačkog Gauleitera. Time je ovo područje izdvojeno od novonastale kvislinške Talijanske socijalne republike, poznate Republike Salò. Međutim, lokalnim fašistima, pripadnicima nekadašnje crnokošuljaške Legije Istria, dozvoljen je ulaz u paravojne postrojbe pod nazivom Milizia di Difesa Territoriale (Milicija teritorijalne obrane).

Osnovao ju je potpukovnik Libero Sauro, sin talijanskog mornaričkog heroja iz Prvog svjetskog rata, Nazarija Saura. Najveća brojnost bila je tisuću vojnika raspoređenih u tri bojne. Postrojba je nedugo nakon svojega osnutka započela protupartizansko djelovanje kroz akcije čišćenja terena u suradnji s njemačkom vojskom. Fašističke su postrojbe sudjelovale u mnogim ratnim zločinima nad istarskim civilima, ponajviše prilikom paljenja sela kao odmazde za partizanske napade.

Poslijeratna istarska jugoslavenska literatura ove postrojbe naziva "fašističkim", nikako talijanskim postrojbama (s obzirom na veliki broj antifašista i partizana talijanske narodnosti u Istri) i uglavnom ističe njihov kukavičluk ili grozomorne zločine nad nedužnim stanovnicima istarskih sela.

Legija Istria trpjela je mnoštva napada partizana na njezine kolone s velikim gubicima, a posebno treba izdvojiti i napad na njezin garnizon u Nedešćini kod Labina dana 13. lipnja 1944. godine od strane pripadnika I. istarske brigade "Vladimir Gortan". Bila je to jedna od najvećih konvencionalnih bitaka u Istri tijekom Drugog svjetskog rata, s desecima poginulih.

Dana 10. kolovoza 1944. postrojba se, na Cresu (autonomna satnija Tramontana) sukobila i s britanskim komandosima koji su izveli diverziju na Osor, gdje je dignut u zrak most koji povezuje Cres i Lošinj.

Također, jedan manji broj vojnika i časnika mornarice Talijanske socijalne republike. Oni su potom ušli u satniju Nazario Sauro Decime MAS snage 300 ljudi. Zadaća joj je bila obrana istarske obale i pomorske baze u Puli. Imala je i motorizirani odjel pod nazivom Volante („Leteća“). Nazario Sauro je poražena krajem travnja i početkom 1945. prilikom ulaska snaga Jugoslavenske armije u grad.

U veljači 1944. u Puli je osnovana i inžinjerska bojna Covatta, nazvana po njezinome zapovjedniku, kapetanu G. Covatti. Bila je podijeljena u četiri satnije, a do kraja rata dosegla je broj od 500 pripadnika. Bojna je praktički uništena tijekom povlačenja prema Trstu krajem travnja 1945. godine.

Kratko ćemo se osvrnuti i na motoriziranu satniju Mazza di Ferro ("Željezni malj"), jedinstvenu pojavu unutar Milicije teritorijalne obrane. Ona je na raspolaganju imala više kamiona, nekoliko blindiranih vozila. Blindirani kamioni pripremljeni su u kućnoj radinosti postavljanjem željeznih ploča i strojnica na kamione tipa Fiat 665NM i Lancia 3 RO. Ova su vozila korištena u pratnji kamionskih kolona, koja su bila čestom metom partizanskih zasjeda.

Vodstvo postrojbe ulazilo je u česta natezanja s nadređenom njemačkom vojnom i policijskom vlašću. Zbog toga, dana 13. veljače 1945., smijenjen je Libero Sauro. Porazom osovinskih snaga, postrojba je raspuštena u Kopru dana 30. travnja 1945., nakon neuspjelih pregovora s talijanskim antifašističkim snagama u sjevernoj Italiji s ciljem zajedničke obrane talijanskih područja od nadirućih jugoslavenskih snaga. 

Povezane vijesti

• Matijašić: Zanima me antičko razumijevanje pojma povijesti
• Znanje o ljudskoj genetici kroz povijest
• Predavanje o Puljštini od 1945. do 1947.