Vjernički pokop samoubojica po crkvenom je zakonu dopušten premda je samoubojstvo "hotimično ubojstvo samoga sebe kao plod radikalnoga odbijanja života", piše talijanski moralni teolog Bruno Marra. Pojašnjava da taj čin zapravo otkriva stanje čovjekove društvene, ali isto tako etičke i religiozne krize. "Danas se većina samoubojstava događa zbog patološkoga sužavanja psihičke svijesti (depresije) zbog kojega se poteškoće, koje objektivno još uvijek nisu teške, doživljavaju katastrofalnima", piše Marra. Napominje da se ta ugroza egzistencije ne može nadvladati samo vjerom, nego zahtijeva pomoć psihoterapije.

Slučaj Jana Palacha

Crkva je svjesna da je samoubojstvo prije svega izraz dubokoga egzistencijalnoga razočaranja, neka vrsta bolesti duše, a često i psihičke patologije pa zbog toga upozorava da je samoubojstvo moralno nedopušten čin, ali se čuva osuđivanja osoba koje za njim posegnu.

U tom duhu pišu i hrvatski (nad)biskupi u "Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici" koji konkretno navodi što i kako činiti i u slučaju samoubojstva. O kršćanskom sprovodu, koji nije sakrament ni blagoslovina, biskupi kažu: "Da se izbjegne zbunjenost vjernika, u nekim slučajevima bilo bi prikladno obaviti sprovod veoma trijezno pa i bez mise: npr. u slučaju samoubojstva ili u slučaju pokojnika, formalno odijeljenog od crkvene zajednice, koji nije očitovao nikakvu volju pomirenja".Usto, pojašnjava se da je "primjena tih općih smjernica povjerena pastoralnoj razboritosti župnika, koji se u slučaju neizvjesnosti može obratiti biskupu".

Glede tzv. demonstrativnog samoubojstva, zanimljivo je što je papa Pavao VI. izjavio u slučaju Jana Palacha: "Ne možemo odobriti tragičan oblik koji je popratio to svjedočanstvo, ali ne možemo ne sačuvati vrijednost koje stavlja u najviši stupanj žrtve sebe samoga za ljubav drugima".

Jan Palach (1948.-1969.), češki domoljub, student povijesti i političke ekonomije na Karlovu sveučilištu u Pragu, nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku (1968.), zapalio se 16. siječnja 1969. godine usred Praga i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu. Pogreb Jana Palacha se pretvorio u opći prosvjed protiv tadašnje političke situacije u kojem se nalazila Čehoslovačka. Njegova žrtva prepoznata je i u bivšoj državi pa je tako u Rijeci već 5. veljače 1969. studentski klub "Indeks" preimenovan u "Palach", a to ime nosi do danas.

Novi i Stari zavjet

U novom crkvenom zakoniku iz 1983. među onima kojima bi trebalo uskratiti ili kojima se uskraćuje kršćanski sprovod ne navode se oni koji su počinili samoubojstvo. Ipak, treba podsjetiti što je zapisao sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici "Evanđelje života" o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života: "Samoubojstvo je trajno moralno neprihvatljivo kao i ubojstvo. Tradicija Crkve uvijek ga je odbacivala kao veliki zločin. Premda određeni psihološki, kulturni i društveni uvjeti mogu dovesti do izvršenja nekoga djela koje protuslovi prirodnomu nagnuću svakoga prema životu, smanjujući ili poništavajući subjektivnu odgovornost, samoubojstvo je, prema objektivnom sudu, težak nemoralni čin, jer prezire ljubav prema samom sebi i odriče se dužnosti pravde i ljubavi prema bližnjemu, prema različitim zajednicama čiji je on dio i prema društvu općenito".

Ovdje ćemo navesti i ono što je rekao doktor moralne teologije, dominikanac Marijan Biškup, podsjećajući da je čovjek društveno biće koje se rađa, raste i razvija unutar zajednice pa je i na svima nama da pomognemo onima koji se nalaze u poteškoćama kako ne bi digli ruku na sebe. Dr. Biškup objavio je članak "Samoubojstvo u prosudbi kršćanske etike" što ga koristim u pisanju ovoga priloga.

Iako zapovijed Dekaloga "Ne ubij" odzvanja u Starom i Novom zavjetu, ipak u konkretnom životu izabranog naroda nailazimo na neke slučajeve pravog samoubojstva. Redovito se navode dva slučaja: samoubojstvo kralja Šaula i apostola Jude Iškariotskog. Kralj Šaul nikako nije mogao podnijeti poraz što su mu ga nanijeli Filistejci, nad kojima je trijumfirao mladi David, njegov politički suparnik. Opterećen tim spoznajama Šaul uzme mač i baci se na nj. Na mač se baci i Razis, jedan od jeruzalemskih starješina. Savjetnik kralja Davida, Ahitofel, objesi se.

Kršćanska etika

Uočljivo je da u starozavjetnim opisima samoubojstva Biblija o njima ne donosi sud. Ni u slučaju Jude Iškariotskog, jedini primjer samoubojstva u Novom zavjetu, biblijski pisac ne daje nikakav moralni sud o njegovu samoubilačkom činu.

O nekima od tih postupaka biblijski pisci govore sa simpatijama. Ipak, židovsko-kršćanska tradicija stalno je bila protiv samoubojstva. Kršćanska etika uvijek se protivila tom činu, osuđivala ga kao veliko zlo, težak prijestup i grijeh. U tom smislu idu spisi najpoznatijih teologa, Augustina ili Tome Akvilejskog, izjave crkvenih sabora i poruke crkvenog učiteljstva.

Kršćanska etika navodi tri razloga zbog kojih osuđuje samoubojstvo: Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, stoga je gospodar čovjekova života i smrti. Čovjek nema prava raspolagati svojim životom jer je samo njegov čuvar i upravitelj. Samoubojstvo je zločin protiv onih koji ovise o samoubojici, obitelj i društvo. Treći razlog je kršenje obveze ljubavi prema samome sebi i težnji za savršenstvom.

U priopćenjima o smrti, napominje teolog Biškup, govori se o samooduzimanju života. Nije rijedak slučaj da su pojedini samoubojice pokušali preko oproštajnih pisama obrazložiti svoj postupak. U njima se obitelj i najbližu rodbinu moli za oproštenje zbog čina koji će uslijediti, govori se da nitko nije kriv za tu smrt. U većini slučajeva nikada se nije moglo otkriti prave, stvarne i one najdublje motive zbog kojih su se samoubojice odlučili na taj najteži postupak protiv vlastita života.

Teško je dati točnu definiciju samoubojstva te se stoga raznim opisima pokušava pobliže odrediti njegovo značenje. Pod izrazom samoubojstvo redovito se misli na svjesno, slobodno i namjerno oduzimanje vlastita života. Samoubojstvo je, najčešće, bijeg pred velikim i gotovo nesavladivim teškoćama, rezultat posvemašnjeg očaja i pokušaj da se prekine sa životom, koji za samoubojicu nema smisla.

Život, usprkos svih njegovih teškoća, treba shvatiti kao dar. To promiče kršćanska etika koja drži da se zemaljskim dobrima treba tako služiti da se preko njih dođe do duhovnih, neprolaznih stvarnosti. Kršćanskim idealima uravnotežen čovjek, tvrde teolozi, lakše će se othrvati samoubilačkim postupcima.

Katekizam o samoubojstvu

Katekizam Katoličke crkve u četiri članka problematizira samoubojstvo. "Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo".

"Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu, jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom prema kojima imamo obveze. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga".

"Ako je počinjeno s namjerom da posluži kao primjer, osobito mladima, samoubojstvo se također opterećuje težinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu. Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost".

"Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si uzeli život".

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke