Želja im je, kažu, fotografijama potaknuti ljude na razmišljanje o tim, ponekad i velebnim zdanjima, koja propadaju i koje nitko ne obnavlja, dok se istovremeno grade nova na sve strane. Možda će doći vrijeme kada će netko uvidjeti njihovu ljepotu i ponovno im udahnuti život

Od sjevera do juga, s istočne na zapadnu obalu, u Istri ima puno napuštenih objekata, zgrada, pogona, rudnika… Neki su nijemi svjedoci nekih prošlih stoljeća, neki pak propalih sistema, a mnogi su iz recentnog doba dok ih nije snašla zla kob gospodarskog kraha. Stara bolnica u Puli, rudnik u Tupljaku, casino u Umagu, disco u Novigradu, stari dvorac podno Motovuna, napuštena vinarija u Pazinu, Fićo u Završju… tek su neka od tih mjesta. Proizvodnja je ugašena, zgrade napuštene pa je svima zajedničko sustavno propadanje pod neumoljivim zubom vremena.

Ti i takvi relikti prošlih vremena zabilježeni fotoaparatom mogu se odnedavno vidjeti i na društvenim mrežama, Facebooku i Instagramu, na stranici pod nazivom "Abandoned Istria". Iza tog naziva krije se kreativni dvojac, 41-godišnji Robert Krajcar iz Pazina i 38-godišnji Martin Močibob iz Motovuna.

Urbana ostavština

Kako kažu, spojilo ih je najprije prijateljstvo pa ljubav prema fotografiji, ljepotama Istre i zanimljivosti urbane ostavštine.

- Sve je počelo posve slučajno. Martin nas je snimao tijekom skokova "base jumpa" jer voli fotografirati i fotografijom se bavi već 15-ak godina. Onda sam se, unatrag četiri godine, i ja počeo baviti fotografijom u Klubu amaterske fotografije Sveti Lovreč, gdje sam stvarno dobio svu potrebnu podršku, a gdje i dan danas rado odlazim i učim. Naravno da smo Martin i ja počeli razgovarati i o fotografiji. Onda smo shvatili da si ne možemo međusobno vidjeti fotografije pa je rođena ideja, čisto iz nekog gušta, da se virtualno povežemo i razmjenjujemo informacije, mišljenja, iskustva o fotografiranju. A kako nas obojicu zanimaju ta napuštena mjesta, kojima sam ja fasciniran od malih nogu, to su najčešće i bili motivi na našim fotografijama. Kada su to vidjeli drugi, reakcije su bile i više nego pozitivne i onda smo te stranice otvorili i javno. I za sada su stvarno dobro posjećene i ljudi budu iznenađeni nekim motivima, rekao nam je Robert.

Uzduž i poprijeko

U ovom periodu zajedničke suradnje prošli su, kaže Martin, Istru uzduž i poprijeko, zavirili u svaki napušteni objekt za kojeg su doznali ili im je dojavljeno, ali u svjesni, kažu, da toga im još puno, njima nepoznato. Mnoge fotografije još nisu niti objavili. Nakon fotografiranja, kažu nam, predstoji tek minimalna obrada da bi sve bilo što autentičnije i realnije, a onda ide objava u očekivanju pohvala ili kritika.

- Kritike su ono što nas tjera naprijed, da radimo bolje, drugačije, da vidimo možda gdje griješimo, iako mislimo da je sve ispalo super, ističe Robert.

Ovog smo ih vikenda zatekli na snimanju u Puli. No, s obzirom na brojne poslovne i privatne obveze, snimaju kad stignu, a obično je to vikendom i obično u jutarnjima satima kada je, kažu nam, i osvjetljenje najbolje za fotografiranje. Nekad idu samo jednom mjesečno, nekad i dva dana zaredom…

- Iako mi za lokacije doznamo posve slučajno, obično u razgovoru s ljudima, prije nego krenemo, dobro se pripremimo, proučimo lokaciju da saznamo malo povijesti i sudbinu tih mjesta i da znamo što možemo očekivati. No, ponekad nas ta mjesta iznenade! Recimo, kada smo snimali rudnik u Tupljaku nismo puno očekivali jer je okno dolje zabetonirano, ali oni vozići na vrhu i ostalo - ispalo je na kraju iznenađujuće dobro. Ponekad nas iznenadi što sve ima na tim lokacijama. Recimo, kompleks na Učki je zapušten, devastiran, tuga jedna, ali ima natkriveno boćalište?! Najtužnije je pak bilo fotografirati casino u Umagu. To nam je dojavio prijatelj, a mi nismo znali što je to i što možemo očekivati, a onda smo naišli na fascinantan kompleks koji propada da te duša zaboli kada sve to vidiš, kaže nam nadalje Robert, dok se Martin nadovezuje i kaže da je takvih tužnih prizora bilo još.

Američki zippo

Primjerice, kaže, tuga je kada uđu u neku staru poslovnu zgradu i naiđu na računala i printer na stolu, čak i šalicu za kavu, baš kao je vrijeme u jednom trenutku stalo.

- Tužno je to vidjeti! Naići na kalendar na zidu iz godine propasti firme, na papire u fasciklima ili dnevnik gostiju u nekim napuštenim turističkim objektima. Pišu godine, imena, datumi… Ma tužno je to sve, kaže Martin.

Upitani jesu li nekad nešto uzeli, kažu da uzmu samo - fotografiju. Ništa ne diraju, sve ostavljaju kako i nađu. Jedino što ostave, kažu, su otisci stopala u prašini na podu.

- Jednom je Robert u tvornici aluminija u Marušićima kod Oprtlja našao jedan stari zippo vjerojatno još iz rata, s američkim obilježjima U.S. Army. To je recimo bio zanimljiv suvenir, kaže Martin te se prisjeća i zgode kada je u Novigradu, preskačući ogradu, poderao hlače cijelom dužinom na žicu i s tako poderanim hlačama morao proći cijelim mjestom jer im je automobil bio pakiran na drugom kraju. Ali sve je to dio posla, a i smijeha ne fali.

Planova za dalje, naravno, imaju. Nakon vikenda provedenog u Puli, planiraju se uskoro vratiti i do Raše, a dalje tko zna. Mjesta koja moraju posjetiti ima još mnogo, a svi koji žele mogu im ih i dojaviti putem društvenih mreža. Sada su počeli uvoditi i panoramsko fotografiranje pa će ovaj dvojac zasigurno dodati i novu dimenziju u napuštene kutke Istre - onu viđenu iz zraka. Za kraj, ističu, želja im je potaknuti ljude na razmišljanje o tim, ponekad i velebnim zdanjima, koja propadaju i koje nitko ne obnavlja, dok se istovremeno gradi novo na sve strane. Možda će doći vrijeme kada će netko uvidjeti ljepotu ovih napuštenih zdanja i ponovno im udahnuti život!