U Hrvatskoj za mržnju prema Srbima, koju trideset godina nakon rata, zahvaljujući školi i politici, sve glasnije njeguju nove generacija, ne treba kriviti krajnju desnicu. Riba smrdi od glave. Kad bi Europejac Plenković bio jasan i prestao koketirati s neoustaštvom kada mu god ono zatreba, donio čiste i jasne kaznene zakone o svim oblicima mržnje, ne bi krajnja desnica radila to što radi. A njih, kao i sve nacionaliste, pokreće samo jedno pogonsko gorivo - mržnja

Rajko Grlić poseban je i kao umjetnik i kao čovjek koji pomno prati sve što se događa u svijetu, od Hrvatske do Amerike koja mu je novi dom i gdje već godinama predaje. Jedan je od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji se ne libi kazati što misli, vrlo jasno i bez imalo taktiziranja. Trenutačno je u Hrvatskoj i za Glas Istre otvoreno govori i o hadezeovskoj Hrvatskoj i Trumpovoj Americi. Sada s Antom Tomićem radi na scenariju novog filma, čija sudbina djelomično ovisi i o koroni, koja je zakočila i financiranje kinematografije.

- Kako je vratiti se iz Trumpove Amerike u hadezeovsku Hrvatsku?

- Ako me pitate o politici, onda treba reći da oni na vlasti, i tu i tamo, imaju dosta dodirnih točaka, prodaju slične populizme, krasi ih slična bahatost. Amerika je samo puno veća pa je time njen politički cirkus bučniji i pogubniji i po Ameriku i po svijet.

Opasno po život

- I jednu i drugo zemlju čekaju izbori, postoje li sličnosti i koje su razlike?

- Ne znam na što su sve spremni Plenković i HDZ ne bi li dobili izbore, ali po ljudima koji su im na listama, očito na sve. U Americi Trump gubi tlo pod nogama. Ankete su po njega iz dana u dan sve gore. Još na početku mandata harvardski su doktori, kada njegovo ludilo nije bilo toliko vidljivo, objavili u New York Timesu tekst u kome su do u detalja opisali značajne mentalne problema od kojih boluje. Ovaj zbir neopisivog besmisla, kojim je u zadnjih nekoliko mjeseci nadmašio i samoga sebe, u potpunosti potvrđuje tu dijagnozu.

- U Americi svjedočimo napadima bijelih na crne stanovnike, u Hrvatskoj pritiscima većine, prije svega iz bazena krajnje desnice, na manjine, ponajviše srpsku. Postoje li paralele?

- Rasizam u Americi ima stoljećima stare korijene. Otkada su crnce iz Afrike dovodili u lancima i prodavali na tržnicama, a policija osnovana da pazi na njih, pa sve do danas, kada su fizički lanci zamijenjeni manje vidljivim, ali jednako bolnim. Dovoljno je samo malo pročeprkati po rani pa da ta nikada zakrpana nesreća ponovo eruptira. Pratim tu priču otkada su bijeli policajci pretukli crnca Rodneyja Kinga, što je rezultiralo paljevinama i pljačkama istočnog Los Angelesa. Bio sam tada tamo i u oči gledao taj bijes i tu nesreću. Tada je, kao i sada u slučaju Georgea Floyda, videozapis odigrao ulogu okidača. Između ta dva slučaja postoji na stotine takvih videa, a istovremeno se dogodilo tisuće i tisuće policijsko-rasističkih umorstva koje kamere i telefoni nizu zabilježili. Teško je biti crnac u Americi. Vrlo često opasno po život. Na čelu demonstracija na mom univerzitetu bile su dvije djevojke pod maskama, noseći transparent s vrlo jasnom porukom: "If a mask makes it hard to breathe, imagine being black."

- A što je s mržnjom u Hrvatskoj?

- U Hrvatskoj za mržnju prema Srbima, koju trideset godina nakon rata, zahvaljujući školi i politici, sve glasnije njeguju nove generacija, ne treba kriviti krajnju desnicu, što je kod nas pleonazam za neoustaštvo. Riba smrdi od glave. Kad bi Europejac Plenković bio jasan i prestao koketirati s neoustaštvom kada mu god ono zatreba, donio čiste i jasne kaznene zakone o svim oblicima mržnje, ne bi krajnja desnica radila to što radi. A njih, kao i sve nacionaliste, pokreće samo jedno pogonsko gorivo - mržnja. Kada dođe vrijeme izbora i pojavi se strah od mogućeg silaska s vlasti, ili bukne panična želja za dolaskom na nju, čitaj blagajnu, uvijek je najlakše zajahati konja mržnju i tako ujediniti svoju biračku bazu. Škoro i njegovi su tu školski primjer.

Opća pobuna

- Što u takvim situacijama učiniti?

- Mislim da bi bilo dobro da netko tim velikim Hrvatima objasni da je domoljublje prirodna ljubav svakog čovjeka prema zemlji u kojoj se rodio ili kraju, gradu u kojem je odrastao. Da za to ne treba nikoga mrziti. A da nacionalizam, što je prije svega ideološka kategorija, prvo mora nekoga mrziti da bi kroz tu mržnju mogao dokazati ljubav prema svome. Domoljublje gaje pojedinci, nacionalizmu treba kolektiv, masa, crkva, vođa i, iznad svega, neprijatelj.

- Hrvatska je relativno lako prošla prvi val korona krize, kako je to prošlo u Americi?

- Hrvatska je imala neizmjernu sreću da se na početku političari nisu miješali liječnicima u njihov posao. Kasnije su to pokvarili, ali stručnjaci su ipak obavili sjajni posao. U Americi su liječnici izračunali da bi, da je Trump samo tjedan dana prije objavio obaveznu samoizolaciju, spasio živote trećine umrlih od koronavirusa. A znao je i bio obaviješten o opasnosti koju donosi virus puna dva mjeseca ranije. Tjednima je tvrdio da je to mala prolazna gripica od koje će umrijeti par ljudi i koja će zatim nestati. Tako je svojom bahatošću otjerao i dalje tjera ogroman broj Amerikanaca u smrt.

- Koliko mu je to štetilo na popularnosti?

- Izborne ankete su odjednom pokazale da Amerika to vidi i da se njegov san o reizboru uzdrmao. Čim se pojavila snimka George Floyda, dolio je ulje na vatru, ponovio par rasističkih fraza ne bi li skrenuo pozornost javnosti s tragičnog vođenja brige o koroni. Nešto što bi vjerojatno završilo kao lokalna nesreća, pretvoreno je u opću pobunu koja se razlila po Americi. Potpunim otvaranjem, na koje sada tjera republikanske guvernere, dovelo je do toga da je dnevni broj oboljelih u Americi danas veći od onoga na vrhuncu pendemije.

- Može li Amerika, ode li Trump, vratiti sjaj vodeće zemlje svijeta?

- Trump je civilizacijski unazadio Ameriku za nekoliko desetljeća. Puno vremena će biti potrebno da se Amerika vrati na standarde koji su postojali tijekom Obaminog predsjedanja. U svijetu se to nije toliko vidjelo, ali u samoj Americi je to bila i više no odlična odrađena priča puna optimizma.

- Vjerujete li u mogućnost hrvatske ljevice da ozdravi zemlju u kojoj se i dalje među prvim temama stavlja legalizacija ustaškog pozdrava Za dom spremni?

- HDZ je u ovih 30 godina Hrvatsku temeljito pokrao i pritom premrežio korupcijom i nepotizmom rijetko viđenih razmjera. Za osušiti taj mulj, učiniti Hrvatsku normalnom zemljom, trebat će strašno puno vremena. Ne znam da li je spoj lijevih politika, koje čine platformu Možemo, u stanju to promijeniti, ali svakako su znak da netko vjeruje da se to može i mora učiniti.

Umjetnici ne šute

- Koliko rasizam i nacionalizam prijete urušiti temelje demokratskih sustava zemalja širom svijeta?

- Jednostavno je povući paralelu između tridesetih godina prošlog stoljeća s današnjom situacijom da bi se došlo do nadasve gorkog zaključka. Svaki nacionalizam prije ili kasnije završi u nekom obliku fašizma.

- Što je s umjetnicima, zašto šute na pojave koje ugrožavaju demokratske standarde i Amerike i Europe?

- U Americi ne šute. I više su no glasni i jasni. Samo ih vi ovdje ne vidite jer su sva ovdašnja svjetla uperena u glavnog komandujućeg klauna i njegov reality show. Kod nas se, koliko sam to moga pratiti iz daljine, osim desetak pametnih i hrabrih kolumnista te dvadesetak odvažnih i glasnih aktivista, uvelike šuti. Jedina ozbiljna i veća pobuna hrvatske inteligencije bila je ona kada je neoustaška ideologija malog Hase, koji se nekoliko mjeseci poput djeteta u pijesku igrao ministra kulture, prelila času vječno strpljive hrvatske inteligencije. Žao mi je da se na tom tragu nije krenulo dalje. Bilo je i više no dovoljno povoda.

- Često ste u Istri, kako doživljavate tu drugu i drukčiju Hrvatsku?

- Jedan sam od onih koji vjeruje da je Istra drugačija od ostatka Hrvatske. Da se tu lakše diše. Uostalom, tu sam zato i smjestio svoju starost. U političkom smislu to ne znači da mislim kako je IDS stranka nevinih anđela. I tu je korupcija, pogotovo ona s nekretninama, u nekim slučajevima bila i više no bolna.

- Po čemu je onda ta Istra druga i drukčija?

- Ne slažem se s onima koji kažu da je IDS za Istru ono što je HDZ za Hrvatsku. HDZ je devastirao Hrvatsku, nije stvorio ništa novo, samo je uzimao. Za IDS se, uz sve njegove mane, mirno može reći suprotno, on je pokrenuo Istru, njeno vinogradarstvo, maslinarstvo, agroturizam. Podario je Istri imidž, koji uvijek i nije odgovarao stvarnosti, slobodne, vesele i tolerantne sredine. A toga tada nije bilo, kao što u ostatku Hrvatske toga još uvijek i nema. I uz to je od početka čvrsto stajao na principima antifašizma, za što je u Hrvatskoj, i onda i danas, nažalost trebalo dosta političke odvažnosti.

Samo u Istri

- Kakvo ste vi osobno imali iskustvo u Istri?

- Vlastito iskustvo mi govori da se Imaginarna Filmska Akademija u Grožnjanu, kao ni Motovun Film Festival nisu mogli dogoditi nigdje drugdje osim u Istri. Konkretnije, bez pomoći tada mladih IDS-ovaca punih energije, kao što su bili Ivan Jakovčić, Veljko Ostojić, Stevo Žufić i mnogi drugi. Oni nisu samo podržali festival, već su s nama vukli kablove, postavljali propelere. Bez njih, uz sav naš entuzijazam, te svečanosti slobodnog duha teško da bi opstale. Htjeli su oživjeti tada potpuno zapuštenu centralnu Istru i u nama su vidjeli mogućnost da se ta priča napokon počne događati. I priča se dogodila. Motovun, mali zapušteni grad s jednim dućanom otvorenim na par sati tek nekoliko dana u tjednu, sada je i više no reprezentativno turističko mjesto, bajkoviti prostor sa sjajnim hotelom, bezbrojnim dućanima i izvrsnim konobama. Grad koji je 1998., kada smo u njemu počeli slagati festival, bio na rubu potpunog bankrota, sada živi.

- Jesu li planovi za vaše daljnje projekte ugroženi zbog korone i što namjeravati sve raditi tokom jeseni i zime?

- "Svemu dođe kraj" je dugometražni igrani film na kome sada radim. Neposredno pred izbijanje korone dobili smo sredstva na HAVC-ovom natječaju i sada čekamo da se, ako korona to dozvoli, ponovo otvore europski fondovi kako bi u pet, šest zemalja išli na natječaje za koprodukcije. Bez tih koprodukcija danas je gotovo nemoguće proizvesti iole ozbiljniji film. Paralelno s tim, Ante Tomić i ja i dalje radimo na scenariju. Koristimo poklonjeno vrijeme da bismo ga učinili što boljim. Optimistički računamo da ćemo, ako svijet opstane u ovom obliku, u jesen 2021. moći krenuti u produkciju.

Povezane vijesti

• Motovun u znaku odrastanja i sazrijevanja
• Nagrada Maverick Jerzyju Skolimowskom
• Nagrada "50 godina" Rajku Grliću