Iz Ukrajine nisam otišao jer ovdje gdje živim još ne vidim neki veliki problem. U nedjelju idem za Lavov. Bit ću sedam dana ondje da vidim kakva je tamo situacija. Ako bude opasnosti od napada iz smjera Bjelorusije, krenut ću prema granici s Poljskom, kaže Ivančić
Ivano Frankivsk / Denis Ivančić
"Nije dobro, sve gore je i gore. Svaki dan se oglašavaju zračne uzbune i slijedi trčanje u bunker. U srijedu je bilo pet uzbuna koje potraju od pola sata pa do dva-tri sata u komadu. Danas (petak, op. a.) uzbuna je bila odmah u 9 ujutro, još nismo imali tako rano", kaže nam pazinski poduzetnik Denis Ivančić koji se još uvijek nalazi u Ukrajini, odnosno u gradu Ivano-Frankivsku na zapadu zemlje.
"U sklonište bježe djeca, žene, muškarci, starci. Da vidiš kako trče starci od 70-80 godina... Taj bunker u kojem sam bio može primiti 200-300 ljudi, a spuštaš se do njega hodajući oko 50 do 100 metara", nastavlja.
Ivano-Frankivsk je relativno miran unatoč zračnim uzbunama jer se nalazi dosta daleko od bojišnice. Zbog toga naš sugovornik ne pomišlja na odlazak kući. Najbliža fronta je prijestolnica Kijev koja se sada nalazi gotovo u poluokruženju, a udaljena je 600 kilometara od njegova grada (osam sati vožnje).
Osim drugog dana napada, kada je stradala određena vojna meta u okolici Ivano-Frankivska, taj grad nije diran, već ga samo povremeno prelete ruski vojni zrakoplovi pa se stoga oglašavaju zračne uzbune, pretpostavlja Ivančić. U vrijeme uzbuna gasi se javna rasvjeta u cijelom gradu. Pitamo ga kako to da je odlučio ostati?
- Još ne vidim neki veliki problem, u nedjelju idem za Lavov. Bit ću sedam dana ondje da vidim kakva je tamo situacija. Ako bude opasnosti od napada iz smjera Bjelorusije, krenut ću prema granici s Poljskom, mada su sada pješačke kolone ondje duge čak 20 kilometara, kaže. Čuo se s novinarkom Elizabetom Gojan iz HRT-a koja mu je rekla da im je za prelazak ukrajinske granice trebalo čak 22 sata.
I u Ivano-Frankivsku je sve više izbjeglica koje dolaze najviše iz područja Kijeva. Ceste su u tom smjeru zakrčene vozilima. Boljestojeće izbjeglice smjeste se u hotel, a drugi su u prihvatnim centrima ili kod rođaka odnosno prijatelja. Procjene su da je već milijun Ukrajinaca izbjeglo u inozemstvo.
- U krajevima gdje nema vojnih akcija trenutno najveći problem, o kojem mediji ne pričaju, je to što u Ukrajini nitko i ništa ne radi. Sve je zatvoreno. Administrativni uredi ne rade, tvornice su zatvorene, ugostiteljski objekti rade skraćeno (ukrajinska vlast još krajem prošlog tjedna uvela je zabranu prodaje alkohola na području čitave zemlje i u trgovinama i u ugostiteljskim objektima op. a.). Posljedica obustave rada je da mnogi zaposlenici ne dobivaju plaću. A nemaju novčane zalihe, ljudi žive od mjeseca do mjeseca. Već za nekoliko dana nastat će veliki egzistencijalni problemi, nastavlja Ivančić.
- Razgovarao sam s ljudima, mnogi su na tabletama za smirenje jer ne mogu spavati, ne mogu se smiriti, opisuje Ivančić dramatično stanje kombinacije strahova žitelja Ukrajine: da će se rat još razbuktati i proširiti na njihovo područje, ali i da neće imati što za jesti. "Država će morati brzo pomoći stanovništvu nekim sredstvima, nema drugog rješenja", kaže.
Po gradu je sve više ukrajinskih (policijskih, vojnih i obavještajnih) patrola naoružanih s automatskim puškama i odjevenih u pancirke. U 22 sata započinje policijski sat i zamračenje grada, tako da noću nema nikog na ulici. Telefonske linije ponekad teško funkcioniraju, dok je internet besprijekoran. Zbog raketiranja centralnog repetitora državne televizije unazad nekoliko dana neko vrijeme se nije mogla gledati ukrajinska televizija. U trgovinama nema nestašice namirnica, svega ima, a i bankomati koji neko vrijeme nisu radili sada rade.
- Istodobno se vodi vojni, ali i medijsko-propagandni rat. Informacije koje čujem od izbjeglica mi daju zaključiti da je ono što se vidi na televiziji i u medijima manje strašno od onoga što se zaista događa u stvarnosti. Nitko ne vidi brzi kraj rata, svi misle da će se razvući, sa zabrinutošću zaključuje Ivančić.