Pretpostavlja se da hrvatsko ime mjeseca ožujka dolazi od riječi "laž", što bi označavalo lažljivost, promjenjivost vremena u tome mjesecu, kada se ne zna traje li još zima ili je već počelo proljeće. Usprkos naglim vremenskim obratima ožujak je u narodu rado očekivan mjesec: službeno završava zima i počinje proljeće.

Stariji hrvatski nazivi koji su se rabili u pojedinim krajevima bili su gregurjevščak (po blagdanu sv. Grgura), sušec, protuletnjak, marč, marac, marc, lažujak, lažak, laga, lažo, suhi (suh od proljetne vrućine), brezen ili berezozol (djelovanje proljetnog sunca na brezu), zimbor (osvajanje zime, otvaranje puta proljeću i ljetu), ožuljak (žulja, pojede ono što je priteklo siječnju i veljači).

Česti vremenski obrati

Ožujak je mjesec u kojem se vrijeme značajno mijenja. Nastupa osjetan prijelaz iz hladnog u topli dio godine, no to se ne događa odjednom niti naglo. Cijeli mjesec je prožet izmjenama hladnih i toplih razdoblja, a kako mjesec odmiče, topla razdoblja su sve češća i trajnija. Dani u ožujku se naočigled produžuju, a nakon posljednje nedjelje u ožujku kada počinje ljetno računanje vremena, dobivamo još jedan sat dnevnog svjetla više. Česti su vremenski obrati, zbog jačine Sunčeva zračenja i manje oblačnog vremena, temperature ponekad mogu doseći i ljetne vrijednosti od gotovo 30 stupnjeva, no ne trebaju nas iznenaditi niti nagli preokreti te povratak zime s vrlo niskim temperaturama.

Rimska kalendarska godina nekoć je počinjala mjesecom martom pa su latinski nazivi za sedmi, osmi, deveti i deseti mjesec u godini, odnosno za septembar, oktobar, novembar i decembar, načinjeni prema latinskim brojevima: septem "sedam", octo "osam", novem "devet" i decem "deset". Sve se promijenilo gregorijanskim kalendarom, uvođenjem siječnja (januara) kao prvoga mjeseca u godini, a spomenuti mjeseci pomaknuti su u kalendaru, a zadržali su stare nazive.

Mjesec mart, kao što je poznato, dobilo je ime po rimskom mitološkom božanstvu Marsu (Martius), bogu rata, ali i bogu vegetacije. Kako se u ožujku budi priroda, tako je on donosio i nove ratove koji su ponovno počinjali nakon nekoliko mjeseci zimske pauze.

Matija Divković, bosanski franjevac i vjerski pisac, sastavio je prije četiri stoljeća i tiskao prvi kalendar na hrvatskome jeziku. Različiti nazivi za mjesece postali su problem u vrijeme narodnoga preporoda. Godine 1835. počele su na hrvatskome jeziku izlaziti "Novine Horvatzke" s književnim prilogom "Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka", u kojoj se pokreće rasprava o ujednačavanju različitih naziva mjeseci. Dvije godine kasnije u Danici se prvi put predlažu današnji nazivi, a izabrani su na temelju djela "Kućnik" Stjepana Josipa Relkovića iz 1796. godine.

Blagdani i spomendani

Drugog ožujka slavila se Pepelnica ili Čista srijeda, kada je počela korizma. Korizma ima šest nedjelja, a u liturgijskoj tradiciji svaka ima svoje ime. Prva je Čista nedjelja jer dolazi odmah nakon Čiste srijede (Pepelnice). Druga se zove Pačista, još čišća nedjelja od prve Čiste nedjelje. Bezimena je treća nedjelja, a nije joj se dalo ime iz poštovanja prema muci Isusovoj i korizmi. Četvrta se naziva Sredoposna jer je na polovici korizmenog posta.

Predzadnja nedjelja u korizmi je Gluha nedjelja jer se u prošlosti tu nedjelju pjevalo bez pratnje orgulja. Zadnja nedjelja u korizmi naziva se Cvjetnica ili Cvjetna nedjelja. Naziv je dobila prema procesiji s grančicama u spomen Isusova ulaska u Jeruzalem, kad ga je stanovništvo dočekalo kličući "Hosana Davidovom sinu". Ove godine Uskrs pada 17. travnja.

U ovome mjesecu obilježava se blagdan Sv. Josipa, Marijina zaručnika (19.3.), te blagdan Navještenja Gospodinova ili Blagovijest (25.3.): prvi u Puli, drugi u Pićnu.

Jedina župa u porečkoj i pulskoj biskupiji posvećena Sv. Josipu je ona u Puli. Župu je prije osamdeset godina, 1942., utemeljio porečki i pulski biskup Raffaele Mario Radossi (1887.-1972.) rodom iz Cresa, franjevac konventualac, koji je, nakon što je napustio biskupiju i Istru, imenovan nadbiskupom Spoletta u Italiji. Franjevci konventualci padovanske provincije bili su vlasnici kućice u tadašnjoj ulici Prato dei Sette moreri, koju su pretvorili u crkvu-kapelu u čast sv. Josipa u siječnju 1940. godine. To je trebalo biti jedino svetište sv. Josipa u biskupiji. Rat je zaustavio gradnju, a poslije rata za Crkvu su nastala teška vremena.

U čast sv. Josipa

Od 1947. godine samostan i crkvica pripadaju Provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca iz Zagreba. Franjevci su uputili bezbroj molbi za gradnju crkve. Konačno, priprava za gradnju počela je 2001. i trajala do 2003. godine. Kada je papa Ivan Pavao II. pohodio Hrvatsku, u Rijeci je 8. lipnja 2003. blagoslovio kamen temeljac za novu crkvu Sv. Josipa i pastoralno središte u Puli. Projekt crkve izradio je dipl. inž. arhitekture Eligio Legović iz Poreča. Posvetio ju je 14. studenoga 2014. porečki i pulski biskup Ivan Milovan, uz nadbiskupa u miru splitsko-makarskog Antu Jurića, brojnih svećenika, redovnica i vjernika. U podnožju oltara postavljene su relikvije porečkih svetaca, sv. Maura i Eleuterija, te blaženice Marije Propetog Isusa Petković. Književnik i pjesnik Daniel Načinović za ovu je prigodu napisao pjesmu "Josipu, presvetom zaručnicu", koju je uglazbio Bruno Krajcar. Unutrašnjost crkve postepeno je uređivana.

Od 1942. godine do danas šesnaest svećenika djelovalo je u crkvi, počevši od o. Lodovica Bradizze, zatim Josipa Vlahovića, Petra Jusa i ostalih, do Sergija Jelenića, Maksimilijana Buždona, te sadašnjeg župnika Ivana Prodana.

Crkve sagrađene u Istri i posvećene Sv. Josipu nalaze se u Čuhriji kod Račica na Buzeštini (1953.); godine 1673. podignuta je u Rovinju kod župne crkve Sv. Eufemije; u Vodnjanu, nekada u sklopu bivšeg kapucinskog samostana iz 1745., kasnije kinodvorana; u kinodvoranu je svojedobno pretvorena i crkva Sv. Josipa u Koromačnu, sagrađena uoči Drugog svjetskog rata. Galižana i Krnica također imaju crkvu posvećenu Sv. Josipu, Marijinu zaručniku.

Vrijedan inventar

Župa i crkva Navještenja Gospodinova, Blagovijesti (Annuntiatio), postoji i djeluje u Pićnu. Župa, odnosno nadžupa, osnovana je 1788. godine, nakon što je ukinuta pićanska biskupija. Trobrodnu crkvu, nekadašnju katedralu, počeo je graditi biskup Antonio Zara 1606., nastavio biskup Giovanni Giuseppe Bonifacio Cecotti 1753. i dovršio posljednji pićanski biskup Aldrago Antonio dei Picardi 1771. godine.

Jedna zanimljivost - za biskupa Francesca Massimiliana Vaccana godine 1653. izbila je buna kmetova, kada je profanirana katedrala, provaljen i opustošen biskupski dvor, a biskup je morao pobjeći.

Kao što i dolikuje katedrali, u vlasništvu crkve je brojni vrijedan inventar, a ističe se zlatom protkani biskupski plašt, dar carice Marija Terezija. Reljefima i grbovima ukrašene grobnice pićanskih biskupa, ali i zaslužnih građana Pićna, ugrađene su u pod crkve i u plato ispred crkve. Pićanski zvonik sagrađen je 1872. Osim što je sa svojih 48 metara među najvišima u Istri, mnogi ga smatraju i najljepšim.

Pićan je bio sjedište biskupije od 7. st. do 1788. godine. Biskupija je teritorijalno pripadala tršćanskom ageru te se uskoro osamostalila kao zasebna teritorijalna cjelina. Biskupija je pripadala Akvilejskom patrijarhatu sve do 1788. kada je papa Pio VI. ukida i pripaja goričkoj, odnosno tršćanskoj biskupiji. Godine 1968. potpala je pod porečku i pulsku biskupiju.

U Poreču je, kod bolnice, 1858. godine sagrađena crkva Navještenja BDM, Madonna del Monte, obnovljena 1938. godine. Na pročelju ima preslicu. Ona u Snašićima, kod Sv. Martina na Labinštini, također ima preslicu, ali je starija od porečke, sagrađena je 1654. godine.

Najstarija crkva

Najstarija je pak crkva Navještenja BDM u vrsarskom pristaništu. U izvorima se spominje i kao Marijina bazilika, crkva Gospe od Mora. Građena je od 4. do 6. st. kao prvokršćanska crkva, obnavljana i pregrađivana od 8. do 12. st., nakon avarsko-slavenskih pustošenja. U doba romanike u blizini prvokršćanskoga zdanja podignuta je trobrodna bazilika Svete Marije sa svetištem, trima apsidama, romaničkim arkadama i monolitnim stupovima. Obnovljena je 1921. i 1969. godine.

Od druge polovice 12. st. bila je u vlasništvu karmelićana, koji su crkvu temeljito obnovili. Uz baziliku je djelovala benediktinska opatija, a od 1631. do 1660. godine franjevci opservanti. Crkva je djelo domaćih pučkih graditelja. Cijeli arhitektonski ambijent odiše masivnošću, čvrstoćom i monumentalnošću. Bazilika je nekoć imala bogat umjetnički inventar. Oko crkve nalazilo se najstarije vrsarsko groblje.

Pučke izreke o vremenu

Prvi marča svaka travka vanka, a ljubica plavka.

Ne viruj marčanom suncu kada grije, a niti gospodaru kada se smije.

Lažak (ožujak) laže, snigom màže, sitnu travu kàže.

Ako je ožujak topao, u travnju ćeš navući rukavice.

Tri bure (7., 17. i 27.) ako se u ožujku ne ispušu, oće o Petru (29. VI.), Iliji (20. VII.) i o Velikoj Gospi (15. VIII.).

U ožujku nije vrime od pivanja, nego od plakanja (Korizma).

U po marča - sipa i komarča.

Lipo Josipovo - lipa sva godina.

Sad ne mrkne, nego sviće (duži dani).

Šparoga - varoga, daj ti meni dva roga, ja ću tebi zelen list kada dođe Blagovist.

Povezane vijesti

• 145. obljetnica otvaranja željezničke pruge Kanfanar-Rovinj: KROZ ISTRU PO NOVOJ ŽELJEZNIČKOG PRUZI PROJURIO PRVI PAROVOZNI VLAK
• Giovanni Domenico Stratico, biskup Novigrada i Hvara: Dostojan Casanovin prijatelj POSTAO UZORNIM BISKUPOM
• VREMEPLOV GLASA ISTRE: Tri puta manje radnika u brodogradnji obavlja isti posao kao i tri puta više prije rata!