Raspitujući se o problemima jednog beach bara čiji je vlasnik "uhvaćen" u bespravnoj gradnji, odnosno o problemima predstavnika državnih službi čiji inspektori žele - a ne mogu - učinkovito raditi, naslušala sam se koječega. Za početak, sama bespravna gradnja na dotičnom objektu kojem more skoro pa oplakuje drveni podest, daleko je manje kod mene izazvala pažnje od činjenice da ljetni bar posljednje četiri, odnosno pet godina posluje bez dozvole vlasnika terena. U konkretnom slučaju Republike Hrvatske, koju predstavljaju Hrvatske šume.
To, da netko može rješenje imati godinu dana, a potom, kada mu se ukine, i nadalje teren koristiti kao svoj i bogom mu dano pravo, jednostavno ne shvaćam! Davno sam naime, naučila i na kraju s majčinim mlijekom usisala da se tuđe ne otima, a kamoli krade. Ok, moji su problemi moji, a možda je problem i u tome, složit će se neki, što sam bila i ostala plavuša.
Dakle, možda i više od nečijeg ponašanja (hvala bogu nismo svi isti) ne mogu razumjeti ponašanje i nerad institucija koje godinama ne reagiraju ovako ili onako - ili' da čovjeku vrate pravo na korištenje šume ili da mu ga oduzmu pa da on sam lijepo ode u neku drugu šumu. No, čini se da jednostavnog rješenja, po mišljenju 'Nine u zemlji čudesa', nema.
Čovjek bez dozvole radi, plaća uredno kazne i globe zbog nedozvoljenog mu rada i svijet se normalno vrti. E' sada je malo pretjerao izazvavši komunalne redare Grada Rovinja, koji uzgred rečeno nemaju nikakve ovlasti glede sankcioniranja bespravne gradnje, doli jadne im mogućnosti da se o istom dopisuju kao s nadležnim državnim službama.
Na tragu svega toga jedino što mogu zaključiti jest da smo zemlja apsurdistana u kojoj je sve, ovisno o snazi volje pojedinca, dopušteno. Naravno, i pod uvjetom da nadležne službe i nadalje mirno spavaju, što bi usput govoreći mogli činiti i komunalni redari.