Riba se mora jesti što češće, ne samo petkom. Trebaš jesti ribu zato što ti se jede riba, a ne zato što je to dio neke uštogljene tradicije. Smiješno je da ljudi u Zagrebu jedu ribu više nego ljudi na moru. Probajte otići na bilo koji otok po zimi kupiti ribu. Dobit ćete smrznute patagonijske proizvode. Imamo more prepuno plave ribe da ju ne bi jeli. Jedite ribu!", poručuje Šime Sušić, glavni kogo prvog ovogodišnjeg Hook&Cooka

Nismo jeli čitav dan. Želudac je na putu do Medulina pjevao žalopojku. Kad smo zakoračili na mulo, sunce je još bilo visoko na horizontu. Odmah smo ugledali Sinišu Pavlovića Čičija. Ne možete ga ne primijetiti. Osebujan čovjek. Prepoznat ćete ga po mornarskim tetovažama na rukama, dirigentskim gestama i dobrohotnim osmjehom na licu. Iznenadio se. Nije nas očekivao ovako rano. Uostalom, početak fešte zakazan je tek za dva sata. Čiči je ribar. Ali povrh svega on je zaljubljenik u more. To ga drži i kad se zimi na pučini bori protiv hladnoće i kad su mreže prazne.

Čičija nećete čuti da se žali, ali mi znamo da ribarenje nije mačji kašalj. Puno je tu muke, znoja i truda. Ranog ustajanja, kasnog lijeganja.

Vrijeme je, kapetane

Pripreme za prvi ovogodišnji Hook and Cook festival već su bile pri kraju. "Evo samo da zakačim još par lampica", rekao nam je Čiči pentrajući se po stupovima. Možda smo došli malo ranije, ali s brodova su se već počeli širiti dobro poznati mirisi mora. Narasle su nam zazubice. Čičiju nismo mogli lagati. Došli smo ranije jer nas je bilo strah da ne ostanemo bez klope. Čuli smo da se sve porcije zgrabe munjevitom brzinom. Nismo htjeli riskirati. Glavnog noštroma je to očito zabavilo. Kroz smijeh nam je obećao da će ove godine famoznih tuna burgera biti dovoljno za svih: "U ponudi će biti 400 porcija svega što danas imamo na meniju". To će morati biti dovoljno jer Čičijeva plivarica Levan i još dva medulinska broda ne mogu, niti da žele, iz mora izvući više. To je cijena koju plaćaš za frišku ribu.

Dok smo tako časkali vrijeme je, kapetane, proletjelo. Plameno crveni zalazak nadvio se nad Medulinom. Mulo se počeo puniti ljudima. Uskoro je na obližnjem parkingu nastao krkljanac. Shvatili smo to kao znak da odemo do malog od kužine, Šimeta Sušića. Za one koje ne znaju, Šime je pobjednik prvog hrvatskog MasterChefa. On je užurbano prebirao po namirnicama na Levanu. Jer na ovom festivalu ribari i kuhari jela pripremaju na brodovima. Nema odmaka od mora niti na sekundu. Sad već dobrano ogladnjeli, odlučili smo se za "Zucchini spicy tunu". Nismo požalili, a nismo dugo ni čekali. Uigrana je to ekipa. Iza nas se stvorio red. Izgleda da su se svi zaželjeli dobre ribe.

"Riba se mora jesti što češće, ne samo petkom. Trebaš jesti ribu zato što ti se jede riba, a ne zato što je to dio neke uštogljene tradicije. Smiješno je da ljudi u Zagrebu jedu ribu više nego ljudi na moru. Probajte otići na bilo koji otok po zimi kupiti ribu. Dobit ćete smrznute patagonijske proizvode. Imamo previše mora prepunog plave ribe da ju ne bi jeli. Radim u školi pa znam koliko djeca jedu, to jest ne jedu ribu. Jedite ribu!", kaže Sušić.

Zapovijed smo shvatili ozbiljno. S umakom od sezama i špagetima od tikvica još uvijek u ustima, naručili smo marinirane inćune s džemom od ljubičaste kapule. Dobili smo ih poslužene sa slatko-kiselkastim umakom na tostiranom kruhu. Sos nije prevladao. Okusi taman izbalansirani. Uz to smo, kad smo već odlučili da se nećemo štedjeti, uzeli i salatu od tune. ''Budući da se dobar dio tune ne može iskoristiti kao steak, smislili smo pulled tunu, odnosno skuhali smo i aromatizirali ostatke te napravili salatu'', dodao je Šime, prva kuhača na mulu.

Slatke muke

Da je bilo malo pikantnije, ne bismo se žalili, ali i ovako smo ubrzo ožednjeli. Vratili smo se par koraka unatrag. Onoliko koliko nam je bilo potrebno da dođemo do štanda s craft pivom. I tamo se već naveliko točilo. Žedna je grla punila porečka pivovara Bura brew. Nismo se mogli odlučiti između četiri vrste. Slatkih li muka. Odluku smo prepustili vlasnici Veroniki Beckers. Dobili smo punu čašu tekućine intenzivno jantarne boje. Pjena kremaste teksture pojačala je okus koji je podsjetio na egzotično voće. Ne znamo kako nas je Veronika pročitala, ali drago nam je da je uspjela.

Lampice koje je Čiči ranije postavljao već su se upalile. Mrak se spustio na vrijedne ribarske ruke. Sad se na mulu već jedva moglo prolaziti. Okruženi samo brodovima, sjetili smo se Medulina kakav je nekad bio. Staro ribarsko mjesto. Sjeli smo na klupicu s pogledom uprtim u more, u bonacu. Sretni što se ne nalazimo na kičastoj i bliještećoj strani obale. Čini se da gužva nikome nije zasmetala. Svatko je našao neki kutak za sebe. Muzika ni preglasna, ni pretiha. Usput budi rečeno, izgleda da je moguće organizirati ribarsku feštu i bez Mladena Grdovića. Tko bi rekao. Elektronsku je glazbu samo nakratko prekinula Jovanottijeva "A te". Razlog - više nego opravdan. Ispred brodica, na samom kraju mula, pred djevojku je kleknuo mladić s morskim jelom u ruci. Trebalo je njoj, a i nama, par sekundi da shvatimo o čemu je riječ. Tajnu je odao prsten nataknut na čačkalicu. Rekla je "da".

U gladi su velike oči. Iskreno, nama su se već smanjile na normalnu veličinu, ali krivo bi nam bilo da smo posustali kad smo već tako dobro krenuli. Morali smo probati i taj famozni tuna burger. Sočan steak s wasabi umakom, malo deblje narezan. Manje pečen. Kruha ni previše ni premalo. Sad znamo zašto je nadaleko poznat. Zamirisao nam je s broda i brudet od hobotnice. "Poseban je po tome što je dio hobotnica sušen. To pojačava aromu, a palenta je s crnilom", doviknuo nam je Šime s broda. Idealno jelo za, kako nam je rekao, one koji žele uživati u okusima mora, a nisu skloni eksperimentiranju.

Priča za sebe

Mi smo odlučili da smo dovoljno eksperimentirali. Čiči se nije složio. Nekako je prošao kroz metež. Nije nam jasno kako. Zaustavljali su ga na svakom koraku. Stisnuo je više ruku u sat vremena nego predsjednica u predizbornoj kampanji. Probali smo i brudet. Shvatili smo zašto su ljudi dolazili po repete. Čudno za hrvatski puk, ali nitko nije njurgao oko cijena. Neki su komentirali da su ovo čekali od prošlog ljeta. Izgleda da ljudi ipak znaju prepoznati kvalitetu. S time se složio i mladi Šime: "Neki ljudi uopće ne mogu zamisliti koliko je truda, novca i vremena potrebno uložiti da čovjek tu tunu ulovi. To uvijek uspoređujem s branjem šparuga. Oni koji ne beru šparuge, ne mogu sami sebi objasniti zašto je toliko skupa. Isto je s tartufima. Osim toga, ti nikad nećeš doći u dućan i dobiti cijelu kravu, dobit ćeš komad striktno za gulaš ili za grilanje. Bitno je razumjeti da je svaka riba, isto kao i svaka školjka, priča za sebe. Iz moje perspektive treba puno više znanja i napora za morske plodove".

Ne znamo za gulaš, ali sve nam je bilo toliko ukusno da smo teška srca priznali da smo napokon do kraja i u potpunosti siti. Čičija smo upitali što mu najteže pada kod organizacije. "Nikad ne znaš kakvo će biti vrijeme", rekao je u šali. Jer zna Čiči da mu o vremenu ovisi puno više od organizacije jednodnevnog festivala. "Drago mi je da se ljudima sviđa ideja, koncept i kreativnost", dodao je. I nama je drago. Jer teško je Hook&Cook usporediti s ičim. Mjesto je to gdje se more sljubljuje s dobrom glazbom i još boljom hranom. Jedno je sigurno, križat ćemo dane na kalendaru do idućeg povratka na mulo, a to će biti 27. srpnja. (Piše Chiara BILIĆ)