Na rubu guste šume uvale Cisterna, s jednom od netaknutih najljepših plaža Rovinja, oblikovane morskim oblucima, smještena je jedina farma koza na području grada Rovinja. Tor za 80-tak koza, koje se ovdje gaje, nalazi se u sjeni stoljetnih bršudi. U istom ambijentu je i prostrano dvorište u koje rado zalaze turisti sa djecom, od kojih većina nikad nije vidjela koze, konje, ponije, kokoše, guske i patke koji se uzgajaju na ovoj farmi. Tu je i umiljati mačak Niki koji se gostima odmah baca u krilo i prede.

O čuvanju ovaca na paši brinu se dva pasa, ovčari škotske pasmine border colli.

Koliko su ova dva psa Aslan i Zoii vješti pokazali su nam domaćini, koji su koze brzo postrojili u blizini mora kako bi ih slikali. Prava je to pastorala za velike i male. Ne čudi stoga što se pod budnim okom rovinjske slikarice Marije Čurčić ljeti ovdje uz druženje sa životinjama organiziraju likovne radionice za djecu. Nisu bez razloga ovdje došle i oduševile se dvije novinarke iz Njemačke koje će reportažu o farmi Casa Italiana objaviti u periodici Greenpeacea. To i ne čudi jer se o njenoj logistici brine Dean Mišić, gorljivi pobornik ekološke poljoprivrede i stočarstva i član Upravnog odbora Bioistre. Farma djeluje preko njegovog OPG-a a o životinjama stalno brine njegov suradnik Dragutin Drago Bajkovac.

Dean

Dean Mišić

- Zanimljivo je kako koze utječu na krajolik i zaštitu prirodnog sklada. Njihov je izmet pun sjemenja biljki koje siju naokolo i tako ih šire. Kad se kreću iz trave podižu muhe, koje onda love ptice. Uvijek oko njih leti pokoja čaplja, a lastavica, kojima su mušice glavna hrana, ovdje ima u izobilju. Na ovoj farmi mi svaki dan vidimo nešto novo i učimo o vezama u prirodi, kaže Dean Mišić.

Uz to, za mene, koji nisam dugo bio u Cisterni, važno je i da su koze ponovno oblikovale krajolik kakav je ovdje nekad bio, a koji se nepovratno gubi. U pitomoj uvali, koja je dobila ime po antičkoj cisterni, izgrađenoj od smjese rimskog cementa, 80-tih godina prošlog stoljeća snimane scene serije RAI-a o iskrcavanja prognanog revolucionara Giuseppea Garibaldija na Siciliju, čime je počeo rat za ujedinjenje Italije.

Zahvaljujući stanciji Sciolis, koja je također bila dio eksterijera za scenu, ovdje su desetljećima boravili pastiri. Na raspolaganju im je bilo napušteno imanje sa kućom, stajom i prostranim dvorištem. Od tada su ovo imanje i rubovi pašnjaka koji se prostire do plaže zarasli u graju i šikaru. Bršljan je gutao suhozide i veća stabla. Naročito je bio degradiran stoljetni maslinik, zarastao u graju i bršljan. Sve su to koze obrstile, pa se sada sa svih pozicija vidi more.

- Nakon što smo u Rovinju osnovali podružnicu Bioistre Capra Istriana je postala i ogledne farma koza za članove ove udruge i druge zainteresirane poljoprivrednike i stočare. Prvo smo prije turističke sezone sa gradskim Komunalnim servisom organizirali eko akciju čišćenje plaže i obalnog pojasa, educirali naše članove o odvajanju korisnog otpada i kompostiranju bioloških ostataka. Organizirali smo i prigodnu radionicu o samoniklom bilju od kojeg smo pripremili marendu, kaže Dean Mišić.

Drago Bajkovac, koji je ovdje dan i noć, posebno od kada su se pojavili čagljevi, koji bi, da nema rasnih pasa za tren zaklali velik dio stada, može satima pričati o pasminama i uzgoju koza, pripremanje skute, sirutke, jogurta i sireva koje proizvode na ovoj farmi. Zanimljivo, potražnja za njihovim proizvodima je toliko velika da sve svoje proizvode prodaju na pragu. Kozje mlijeko, koje nema laktoze i po kvaliteti najbliže majčinom mlijeku, je po preporukama liječnika posebno korisno za djecu sa kroničnim bolestima te teško oboljelih od karcinoma, naročito u vrijeme kada su na kemoterapiji. Nakon pojave korone prodali bi i više mlijeka jer nam dolaze ljudi kojima su nastradala pluća i dišni organi. U jogurtima koji s ovdje proizvode mogu se lijepo vidjeti komadići voća, koji su kao teži na dnu bočica. Voće otkupljuju na obližnjem velikom imanju Patricije i Damira Vanđelića, a sorte koje se tamo ne gaje stižu im sa ekološkim certifikatom iz Njemačke.

Drago posebno ističe suradnju s njemu susjednim poljoprivrednicima. Njihov pašnjak je ograđen električnim pastirom pa nema šanse da će ući u usjeve ili obližnje vinograde. Dodaje da okolni poljoprivrednici koriste njihov stajski gnoj, posebno Matea, Marica i Mate Peteh, koji nadomak Cisterne imaju jedan od najvećih plastenika i otvorenog povrtnjaka na području Grada Rovinja.

Težak posao uzgoja koza, koji zahtjeva dnevni i noćni rad, posebno kada se koze jare, mogu odraditi samo zaljubljenici u stočarstvo i prirodu. Da je to unosan posao, pašnjaci i mnoge oranice na području Grada Rovinja ne bi bili prerasli ne samo u šikare već i neprohodne šume, idealna staništa za divlje svinje i čagljeve. Koliko se god u Gradu trude da posebnim programom izluče divlje svinje iz prigradskih naselja, park šume Zlatni rt i uvale Cuvi, gdje se nalaze najljepše rovinjske javne plaže, ova se urbana područja brzo pune za njihovih svakonoćnih potraga za hranom., kada znaju prevaliti i do trideset kilometara.

Drago, koji se također razumije u lov, kaže da bi bilo bolje da se poljoprivrednici potiču na sjetvu nedostajućih kultura prikladnih za ishranu divljih svinja a na rubovima šuma oko prigradskih naselja i turističkih zona postavljaju hranilišta i pojilišta za divljač i tako ih zadrže u njihovom prirodnom okolišu.

Oko farme Capra Istriana nema izrovane zemlje. Divlja svinja ima tako istančan njuh da nadaleko osjeti miris čovjeka i stoke. Kako jedno ovakvo stado može oplemeniti desetak hektara šikara, na kojima ostaju stabla kao soliteri, može se samo zamisliti kako bi izgledala okolica Rovinja da ih ima više. Ogledni primjer je konjička farma obitelji Haber, čije su koze očistile dio područja uz južni rub Limskog kanala, pa je tu sa velikim stablima i zelenim prirodnim travnjakom nastao pitomi predio za jahanje.

- Mi ovdje gajimo četiri vrste koza, istarske, koje gotovo da su nestale, francuske pasmine alpina i sanska, koje zbog izgleda mnogi brkaju sa srnećim kozama i križance istarske i francuskih pasmina koje smo mi nazvali hrvatska šarena koza. Prema našem iskustvu najotpornije na bolesti i nametnike su upravo ove križane koze koje su spojile najbolje od genetike istarskih i francuskih koza. Prvo bih želio odagnati uvriježeno mišljenje da se istarska koza ne može mjeriti sa uvezenim pasminama. Jedina je razlika što je malo življa od uvezenih sorti, koje se pak po kvaliteti pa i količini mlijeka i mesa ne mogu mjeriti sa istarskom. Nije se bez veze govorilo da je istarska koza hraniteljica seoskog stanovništva, pa je, iako je danas zbog predrasuda gotovo istrebljena, kao vječni simbol ovog kraja i na zastavi Istarske županije. Mi imamo istarskog ali i francuskog prča pa ćemo i dalje gajiti ove pasmine i za rasplod koristiti najbolja grla, kaže Drago Bajkovac.

Objašnjava nam i kako i istarska koza može davati više mlijeka. Tajna je u ishrani.

- Ne govori se uzalud da se koza muze kroz usta. Prvo, naše su koze svakog dana na ispaši. Hrane se travom, brstom izdanaka i posebno korisnima divljim porilukom i češnjakom, koji povećavaju njihovu otpornost na bolesti i zbog mirisa tjeraju nametnike, posebno krpelji. Za kiša i u vrijeme kada nema puno trave dohranjujemo ih sijenom koje u zamjenu za stajski gnoj kosimo na brojnim njivama i livadama oko Cisterne i Paluda. Za pravu ishranu koza ključne su međutim žitarice. Mi u pravilnim omjerima za njih pripremamo mljevenu smjesu kukuruza, ječma, zobi i pira. Da bi i u krmivu bili zeleni i zadržali ekološku komponentu počeli smo sami uzgajati ove zapostavljene žitarice, objašnjava Drago.

Doima se kao da je Drago cijeli život u kozarstvu. On je međutim po struci građevinar. Rođen u poljoprivrednoj obitelji u Međimurju, došao je u Istru sa nekad poznatim Građevinskim industrijskim kombinatom ?Međimurje?, koji je izgradio dobar dio istarskih hotela. Vodio je brojna gradilišta uz zapadnu obalu Istre, a posebno u Italiji gdje je radio 15 godina.

Zadnji posao u građevinarstvu bio mu je obnova dvorca Petrapolosa kod Buzeta, kojeg je kasnije vodio za nove vlasnike iz Azerbejdžana. Tu se skrasio, vratio korijenima i počeo pomalo počeo baviti uzgojem koza. Budući da je volio more na kraju se preselio u Rovinj, gdje je nekad vodio izgradnju kuća u stambenom naselju Jadran-dom.

- Kada je počelo nedostajati radne snage, a ja sam kao voditelj gradilišta bio odgovoran, bio sam stalno u grču od nagomilanog stresa. Stoga sam se počeo intenzivnije baviti stočarstvom, pa mi naporan rad na farmi ne smeta, posebno kada vidim da su koze uhranjene i tada bezbrižno pogledavam prema morskoj pučini koja me dodatno smiruje.

Najvažnije je da si zdrav, da ti je glava čista i da radiš i spavaš bez suvišnog stresa. Od rada nitko nije umro, ali je zato od stresa i onoga što dolazi od njega, zaključuje naše višesatno druženje Drago Bajkovac.

Povezane vijesti

• U kinu Valli dodjela osme Istriane
• Dodjela jubilarne Istriane 14. prosinca
• Ključ svega je čovjek