Mons. Urban Golmajer, svećenik rodom iz Slovenije, svoje bogato dušobrižničko, domoljubno i progresivno djelovanje, počeo je kao kapelan u Roču revolucionarne 1848. godine

 U istarskim župama tijekom 18. stoljeća, pa i kasnije, sve do naših dana, službovali su slovenski svećenici, iznimni ljudi po svojim djelima, koji su žitelje Istre, u vunenim vremenima gladi, bolesti i opće neimaštine, nesebično pomagali i duhovno i materijalno. Jedan od takvih bio je svećenik Urban Golmajer (Gollmayer), koji je dugo godina službovao u hrvatskim župama u Istri: Roču, Grimaldi i Brseču. Don Urban, humanist i preporoditelj, jedan je od začetnika slavenskog školstva u Istri.

Rođen je 21. svibnja 1820. godine u Žirovnici, župi Breznica u Gorenjskoj; preminuo je 2. srpnja 1905. godine u Tomaju. 

Urban je bio sin Simona, zemljoradnika, i majka Marije (Mice) Avsenek (Ovsenek), u srodstvu s Matijom Čopom, jezikoslovcem i ocem moderne slovenske povijesti, rođen također u Žirovnici, 1797., a tragično preminuo 1835. godine: utopio se u Savi. Čop je bio prijatelj Franca Prešerna, čija je majka također rodom iz Žirovnice. Nakon tragične smrti, Prešern mu je posvetio pjesmu Krst na Savici (Krštenje na Savici). S očeve strane, Urban je bio u srodstvu s Andrejem Gollmayerom, nadbiskupom Gorice i Gradiške, kojeg je nakon smrti naslijedio Alojzij Matej Zorn, nesuđeni porečki biskup, koji se na porečkoj katedri zadržao od siječnja do kolovoza 1884. godine.

Slijedom događaja, a vezano uz don Urbana, spomenimo da je nadbiskup Gollmayer bio naklonjen Jurju Dobrili i da je zaslužan za njegovo imenovanje porečkim i pulskim biskupom 1857. godine, za kojeg se izjasnio među četvoricom kandidata, naglasivši da je tršćanski katedralni župnik "uvijek bio uzorna vladanja i na glasu je kao gorljiv svećenik."

Kada je biskup Dobrila postao tršćansko-koparskim biskupom, svećenik Urban Golmajer bio je njegov štićenik. Sina Urbana, talentiranog dječaka, roditelji su poslali u škole. Gimnaziju je polazio u Ljubljani gdje je maturirao 1834. godine. Godine 1842. otišao je u Graz na studij prava, ali je nakon dvije godine napustio pravo i upisao teologiju. Za svećenika tršćanske biskupije zaređen je 12. rujna 1847. godine. U rujnu iste godine, mladomisnika Urbana, tršćansko-koparski biskup Bartolomej Legat, imenovao je kapelanom u Roču.

Svoju svećeničku službu počeo je u Istri u revolucionarnoj 1848. godine, kada se narodi bune, a u Istri žive Talijani, Hrvati i Slovenci. Kapelan Golmajer je za jačanje slavenstva, protivi se talijanskom iredentizmu, zato na talijanskoj strani ima neprijatelje koji mu rade o glavi. U ročkoj župi bilo je oko 1.400 Hrvata koji su mu bili odani i stotinjak Talijana koji ga nisu voljeli. Radi svoga neskrivenoga nacionalnoga djelovanja, protiv talijanskog iredentizma, garibaldijci su ga osudili na smrt. Piemonteži ipak nisu uspjeli ostvariti svoj zločinački naum, jer im Istra nije pripala.

Ročki je kapelan, koji je 1852. godine premješten za župnika u Grimaldi, a potom 1854. godine postavljen za župnika u Roču, okupljao, besplatno podučavao i školovao mlade u vjerskom i narodnom duhu. Kao župnik u Grimaldi, za vrijeme suše, pomagao je siromašnom stanovništvu, a kada je u Roču 1855. godine izbila kolera, bio je na usluzi župljanima danju i noću, dijelio svete sakramente, dok sam nije obolio od kolere. Prebolio je koleru, a kada je bolest prestala, potpuno je preuredio župnu crkvu Sv. Bartola.

Godine 1860. premješten je u Brseč. Tu je popravio župnu crkvu i 1868. godine sagradio školu. I ovdje je njegova prva briga bila podučavanje i odgoj mladih. Besplatno je podučavao u svom stanu, a među učenicima bio je Eugen Kumičić, Jenio Sisolski (1850.-1904.), naš poznati romanopisac.

Njega, brsečkog župnika, spominje Branko Fučić, koji je zapisao: "Nad šternom je zgrada Pučke škole. I ona je sagrađena u tome preporodnome razdoblju, a njezinu izgradnju ponijela su dva glavna brsečka društvena tijela, a to su crkva i općina. S crkvene strane vidimo župnika, Urbana Golmajera, velikog patriota i buditelja narodne svijesti, kojega u svim mjestima gdje je kao svećenik služio zapažamo uvijek kao pokretača i organizatora javnih izgradnji".

Godine 1872. odlazi na službu u Kubed kod Kopra, da bi ga biskup Juraj Dobrila 1877. godine imenovao župnikom i dekanom u Tomaju. Tu je popravio župnu crkvu Sv. Petra i Pavla i uporno radio na poboljšanju stanja poljoprivrednika. Posadio je veliki vinograd i osnovao Udrugu krških vinara s ciljem ispravnog uzgoja terana.

Umirovljen je 1895. godine. Ni tada nije stao, izjavio je: "Še nisem vsega dovršil, še me nekaj teži: Šolo, ki je mi Slovenci tako nujno potrebujemo. Šolo moram še sezidati". Na razvalinama srednjovjekovnog tabora počeo je 1894. godine graditi samostan za časne sestre učiteljice, koji je dovršen 25. kolovoza 1898. godine. Tada su iz Maribora došle prve tri sestre i otvorile osnovnu školu za djevojke, koja je djelovala od te 1898. do 1947. godine. Zavod je nazvan "Elizabetišče" po carici Elizabeti.

Za zasluge je nagrađen titulom počasnog savjetnika vijeća i počasnog kanonika Sv. Justa u Trstu, te viteškim redom Franje Josipa prvog stupnja. Bio je svećenik staroga kova, ali moderan čovjek koji nije ni prezao ni odstuknuo pred izazovima napretka.

Pokopan je u župnoj crkvi u Tomaju.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam