NAJNOVIJE


ZRCALO VREMENA

MARIJAN ROTAR: Otac Pulskog filmskog festivala i promotor pulskoga turizma


U pulskom Gradskom narodnom odboru postaje referent za turizam. Upravo će u turizmu provesti najveći dio svoga radnog vijeka. Ustrajati na samim počecima u poslovima izgradnje i promocije pulskoga turizma u nesklonim političkim uvjetima, nije bilo nimalo lako

 

Nemali broj Slovenaca doseljava na jug Istre u velikom migracijskom valu nakon Drugoga svjetskog rata. Ima ih u svim područjima života od gospodarstva do kulture i prosvjete, u javnim službama, među obrtnicima i ugostiteljima. Uzgred, Slovenci Andrija Gabršček i Josip Krmpotič, krajem 19. i početkom 20. st. osnovali su prvu hrvatsku tiskaru u Puli i bili prvim izdavačima časopisa i knjiga na hrvatskome jeziku. U plejadi vrsnih djelatnika koji su rodnu Sloveniju zamijenili s Hrvatskom, konkretno Istrom i Pulom, bio je Marijan Rotar, čovjek s vizijom, onaj od mnogih došljaka u Pulu koji su na ruševinama oko sebe vidjeli šansu i novu priliku da prije svega saniraju, a potom nadograđuju, na tim još svježim slojevima, nove sadržaje. Tako je kolega Mate Ćurić opisao Rotara.

Čovjek vizija i nesvakidašnje upornosti

Tko je bio taj čovjek neviđene upornosti, koji je preminuo u Zagrebu prije točno petnaest godina, 10. prosinca 2003. godine, a sahranjen na pulskom gradskom groblju. Marijan Rotar rodio se 3. ožujka 1927. godine u rudarskom Trbovlju u Sloveniji. Zarana se osamostalio. Bilo mu je sedamnaest godina kada se sa sestričnom učlanio u SKOJ; prokazani su ih pa je rođakinja završila u zloglasnom logoru Dachau, a Martin se na vrijeme uspio skloniti u partizane. I upravo će ga partizanski put naposljetku dovesti u Pulu, piše o Rotaru još jedan uspješni Slovenac s radnom knjižicom pulskoga žiga, Martin Bizjak. U pripremi ovoga teksta služio sam se upravo Bizjakovim prilogom o Orelu, Štandekeru i Rotaru u Puli. Martin Bizjak, akademski slikar i kulturni djelatnik, rođen 16. prosinca 1929. u Hrastniku, Sloveniji, preminuo je u Puli u siječnju 2017. godine. Alojz Orel, umjetnički i dokumentaristički fotograf, rođen je u Ljubljani 1918., preminuo u Puli 2002., gdje je doselio 1947. godine. Alojz Lojze Štandeker, režiser, dramaturg i publicist, rođen je 1911. godine u Gračniku (Slovenija), umro u Virovitici 1983. godine, u Pulu je došao 1951. gdje je u Narodnom kazalištu bio "kućni redatelj", dramaturg, umjetnički rukovoditelj, u jednom razdoblju (1963.-1966.) i ravnatelj. Kada se 1970. godine pulsko kazalište zatvara, Štandeker odlazi u Viroviticu. Vraćamo se Marijanu Rotaru.

Zadnja stanica Pula

Rotar je nakon oslobođenja ostao u vojsci i neposredno prije nego što se, na vlastiti zahtjev demobilizirao, bio je članom vojnog orkestra Četvrte armije u Pazinu. Zajedno sa skupinom oficira bataljuna Pino Budicin otišao je ljeti 1948. godine na odmor u Pulu s mišlju da se nakon ljetovanja vrati u Sloveniju. Zadržao se, međutim, u Puli gdje ostaje do kraja života. Uobičajena priča iz pulskih vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Prvo pulsko radno mjesto dodijeljeno mu je u Gradskom narodnom odboru. Tu je pokazao odvažnost i samopouzdanje preuzimajući posao referenta za turizam. U njegovu slučaju pokazalo se, iako je za turizam već tada iskazao interes prema kojemu do početka šezdesetih godina vlada podvojenost i politička odbojnost, da taj posao nije odabrao slučajno, upravo je u turizmu proveo najveći dio svoga radnog vijeka. Ustrajati na samim počecima u poslovima izgradnje i promocije pulskoga turizma u nesklonim političkim uvjetima nije bilo nimalo lako, zaključuje Bizjak. U Gradskom odboru nije bio dugo, želio je neposrednu učinkovitu angažiranost u radnom procesu. To ga je dovelo do ugostiteljstva, upravljanja ugostiteljsko-hotelijerskim poduzećem u Puli. Uz stalno zaposlenje predavao je turizam u Ekonomskoj školi, svirao u limenom orkestru i u glazbeno zabavnim ansamblima po ugostiteljskim objektima. Bio je svestran sudionik društvenih zbivanja, od saveznih do lokalnih, dobrovoljnih radnih akcija: čišćenja ruševina u pojedinim dijelovima Pule, pošumljavanja, radu u rudniku Raša, na izgradnji pruge Lupoglav - Štalije; brigada na čijem je čelu bila je proglašena tri puta udarničkom i više puta nagrađivana, rukovodio je brigadom Joakim Rakovac koja je u Gorskom kotaru sjekla drva za ogrjev Pule...

Drska ideja ljetnog kina

Rotar je postao glavnim tajnikom Sportskog saveza, inicirao osnivanje Saveza kulturno-umjetničkih društava i Gradske limene glazbe. Posvetio se i filmsko-prikazivačkoj djelatnosti u gradu, te 1952. godine imenovan direktorom Kinematografskog poduzeća u Puli. Uveo je i stalnu pokretnu kino službu koja je svakodnevno obilazila pulska naselja i okolna sela. Dugo se bavio mišlju ljetnoga kina. Taj je problem Puli neočekivano donio festivalsku budućnost, a Rotara promovirao u najzaslužnijega festivalskog čovjeka. Tragajući za ljetnim prostorom u kojem bi se udomilo kino pod vedrim nebom došao je do drske ideje: okomio se na pulski amfiteatar. S kim god je o tome razgovarao, kojoj se god nadležnoj instituciji obratio, naišao je na nerazumijevanje, podsjeća Bizjak. Nitko u tom trenutku nije mogao pratiti Rotarove vizije o Areni koja bi se, barem na desetak ljetnih dana, mogla pretvoriti u veliko filmsko gledalište. Znalo se, za što se Arena, taj antički spomenik kulture, premda tada dosta zapušten, može koristiti: za operne predstave koje su bile veoma rijetke, za velike kulturne i umjetničke priredbe i za masovne političke skupove! Tko bi se usudio tu velebnu rimsku građevinu skrnaviti filmskim projekcijama? Uvjeravanje se isplatilo - sve su nadležne institucije, svi kulturni dušebrižnici, političari i gradski dužnosnici ipak pokleknuli pred Rotarovom upornošću.

Publika poludjela, puna Arena

Razmišljao je o velikim filmskim uspješnicama, o spektaklima koji će raskošnom slikom i glazbom ispuniti prostor Arene i osvojiti publiku. U tome nije smio pogriješiti. Sastavio je taj prvi povijesni filmski program u Areni pod nazivom Prva revija stranog filma te postigao potpuni uspjeh. "Publika je poludjela, dupkom je napunila Arenu!", komentirao je tada Rotar. U osvrtu Glasa Istre, te 1953. godine, hvalio se veliki uspjeh prvih filmskih projekcija u Areni i isticalo kako je u osam večeri filmske projekcije pratilo oko 40 tisuća gledatelja. Dva desetljeća kasnije u jednom intervjuu Rotar se prisjetio: "Grad je 1953. bio još pun ruševina; u blizini Arene, gdje je Trg Mate Balote, stršili su u vis skeleti bivših kuća, ruševina je bilo gotovo više nego zgrada. Stanovnika malo. I zabave je naravno bilo malo... Najprije smo u ljeto 1953. načinili reviju odabranih stranih filmova u Areni. Unatoč lošem ozvučenju, i nizu nedostataka, publika je oduševljeno primila Arenu kao velebnu kino-dvoranu". Na prvi filmski uspjeh u Areni počele su se nadovezivati nove ideje i nova planiranja budućnosti prikazivanja filma u pulskoj Areni. Sve je potom krenulo većom brzinom. U osnovi svega ležala je zamisao da se već sljedećeg ljeta u program uključi jugoslavenski film. Glas Istre je te druge filmske dane imenovao Festivalom domaćeg filma. Revija domaćeg filma priređena u Areni od 24. do 30. lipnja 1954. godine smatra se početkom Festivala jugoslavenskog filma. Vjesnik u srijedu je pisao: "To se još nije vidjelo kod nas: deset hiljada ljudi na jednoj filmskoj predstavi!". Sve ostalo je povijest. Pula je putem Festivala doživjela svoju nesagledivu promidžbu. Europom i svijetom pronijelo se ime filmskoga grada. Sve je to pokrenuo i idejno utemeljio Marijan Rotar! Festival je ubrzao gradnju prvih novih hotela, utjecao na razvitak ugostiteljstva, svojim je dugogodišnjim prisustvom potpomogao turističkoj kulturi grada.

Zlatna obljetnica bez osnivača

Primio je mnogo nagrada (Orden rada i Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem, Priznanja Festivala jugoslavenskog igranog filma, Šahovskog saveza Jugoslavije i Hrvatske, Međunarodne biciklističke trke kroz Jugoslaviju, Muzičke škole u Puli, Turističkog saveza Jugoslavije i Hrvatske, revije Arena, Kluba umirovljenika Arenaturista...) ali ne i Nagradu grada Pule. Umro je iste godine kada je njegov grad slavio pedesetu obljetnicu Filmskoga festivala. I umjesto da se Pula u toj jedinstvenoj prigodi s ponosom prisjetila začetnika svoje najveće manifestacije, koji je tada još bio živ, njegovo je ime greškom organizatora zaboravljeno, napominje Bizjak. Rotar je umro u Zagrebu nakon kraće bolesti, 10. prosinca 2003. godine, a pokopan je u Puli. Sljedeće godine, na Pula film festivalu 2004. godine, Grad je utemeljio Nagradu Marijan Rotar u spomen na osnivača i idejnog oca Festivala (prvu nagradu dobio je Fadil Hadžić). U obrazloženju Nagrade, među ostalim, stoji: "Rotar nas je napustio nakon zlatnog pira svoga Festivala, ali je ostavio iza sebe djelo koje u mnogim segmentima odavno već prelazi mogućnosti jednog čovjeka pa čak i samog grada. Bilo je ljudi koji su doprinosili filmu kao umjetnosti, stvaralaštvu, kinematografiji; bilo kao autori, producenti, prikazivači..., ali i onih koji su sve to htjeli i prepoznali pa onda kanalizirali u Pulu i tako učinili od nje grad filmskog centra, filmskih polemika, skandala, nadmetanja, filmskog odgoja, one zlatne prašine koja prekriva taštine s crvenih tepiha, svega onoga što ni sam osnivač Marijan Rotar nije ni slutio da će se desiti i izroditi iz toga spoja sedme umjetnosti i tritisućljetne povijesti grada s Arenom...". (PRIREDIO Robert BURŠIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter
Više iz rubrike