ŽIVOTNA TRAGEDIJA OBITELJI GRGIĆ IZ VODNJANA

Izgorila nam je cijela kuća, i u njoj ušteđevina za stan obitelji našeg sina


"Možete li zamisliti kako je to kada vam dijete hoće kući, hoće u svoj krevet, hoće svoju najdražu igračku, a ne može je dobiti? Ja sam zadovoljan s onim što imam, i sad u ovim godinama opet ću se nekako snaći sa ženom, ali gdje će moj sin s malom djecom? Jedan dan nakon požara bili smo ispred kuće. Unuk gleda, još je mali, pa ništa ne govori. Ali vidiš u njegovom pogledu da shvaća da se nešto dogodilo s kućom. E, to je ono što me ubija i zbog čega me srce najviše boli", priča nam shrvani Marko Grgić, čija je stara uska dvokatnica u centru Vodnjana izgorjela 9. ožujka ove godine u ranim jutarnjim satima.

Grubom igre sudbine, dogodilo se to točno 29 godina nakon što je Grgić 1989. uselio u tu kuću. Na isti datum.

U ulici Portarol na kućnom broju 2 zaključana je kuća obitelji Grgić u koju je policija zabranila pristup zbog opasnosti. Na ulici se i dalje osjeti snažan miris paleži. Kroz otvorene se prozore vide crne, pougljene drvene grede na plavičastoj pozadini neba, jer krova na ovoj kući više nema. Vlasnik kuće ipak nam je malo odškrinuo ulazna vrata iza kojih nas je dočekala gotovo dva metra visoka hrpa pepela. U kući je samo prizemlje s kuhinjicom i kupatilom ostalo netaknuto zbog betonske ploče na stropu. No i ove su prostorije prepune pepela i nagorjelog materijala.

"Evo, ovo vam je moja kuća i ono što je ostalo od nje. Tog dana trebao sam otići doktoru na dogovor za operaciju mrene. Ustao sam oko pet i krenuo naložiti vatru da popijem kavu i da u kući bude toplo kad se ukućani ustanu. Odjednom se u prizemlje strčao moj sin s jednogodišnjom unukom u naručju. Viče - "gasi vatru, gasi vatru, ugušit će nas dim!" Ostao sam zbunjen. Gledam, o čemu on to priča, kakav dim? Pa tek sam naložio vatru. Za 15 minuta cijeli krov i gornji kat su planuli i nije bilo druge nego spašavati obitelj… Ali ništa od stvari nismo uspjeli spasiti", priča nam Grgić, kojem se u toj kući oženio sin, a potom su se rodili i unuci. Uska se dvokatnica za proširenu obitelj nije prekrajala, već se u njoj živjelo po onoj staroj "gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna". A onda je ova snažno povezana šesteročlana obitelj u trenu ostala bez svega: bez krova nad glavom, bez svih osobnih stvari, bez svojih uspomena. Što je najgore, požar je primorao ovu obitelj da se prvi put u životu razdvoji… I to je ono što Grgića najviše boli i muči.

Spasila ih unuka

Teško je gledati silnu tugu u očima ovog blagog, dragog i skromnog čovjeka dok priča o strašnom događaju koji ih je umalo stajao života.

"Sva sreća da se unučica od godinu dana probudila oko pet sati. Sin je ustao da je prebaci iz dječje u svoju sobu, da ne budi unuka od dvije i pol godine. Ja u prizemlju nisam osjećao nikakav dim. Zamislite da sam otišao kod doktora i ne znajući da na katu dimnjak pušta? Svi bi se pogušili i izgorjeli. Kuća jest stara, kao i sve ove kuće u centru Vodnjana, ali dimnjak je redovito čišćen i održavan. Izgleda da se zbog starosti na dimnjaku napravila rupa, vjerojatno je ispao jedan kamen ili izgorio, i tuda je u kuću počeo ulaziti dim. Možda je neka greda uz dimnjak zbog toga tinjala i baš je tog dana buknuo požar od topline, tko će ga znati. Uglavnom, kada sam stigao na kat, nakon što mi je sin rekao da gore ima dima, već je sve gorilo. Otrčao sam probuditi ženu, sin snahu i unuka, i samo smo istrčali van i pozvali vatrogasce".

Grgić za uništenu kuću ne može očekivati nikakvu naknadu, jer nije bila osigurana. Naime, davnih ju je dana pokušao osigurati u jednoj osiguravateljskoj kući, gdje su mu rekli da niti jedan osiguravatelj neće osigurati kuću iz 1870. Grgić je to objašnjenje prihvatio i nije dalje inzistirao, već se trudio držati kuću sigurnom. Teško je i odraslima u takvom trenutku shvatiti da su izgubili sve, a kamoli malom djetetu koje ne shvaća zašto ne može u kuću po svoju naomiljeniju igračku s kojom spava od rođenja. Grgić se neprestano kroz svoju priču vraća na malene unuke, sina i snahu, a svakim njihovim spomenom suze mu nezaustavljivo poteku niz lice.

"Nije mi još bilo palo na pamet kud ćemo sad, gdje ćemo se smjestiti. Ali kako je ta vijest završila u svim medijima, istog dana se javila jedna gospođa iz Vodnjana koja živi u Njemačkoj i ponudila nam da se smjestimo u njezin apartman nedaleko od naše kuće. To je jednosobni, mali apartman, može biti dostatan za suprugu i mene, ali kud će sin sa ženom i djecom? Onda smo zamolili brata moje supruge da ih uzme k sebi u Pulu, tamo su bili tri, četiri dana, a onda ih je sin odvezao u Osijek kod svekra i svekrve, jer nemaju sada gdje biti", pripovijeda naš sugovornik, dok mu se govor opet prekida u suzama. (Patricija SOFTIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini