Profesor povijesti dr. Darko Dukovski s riječkog Filozofskog fakulteta jedan je od najboljih poznavatelja događaja vezanih uz 1971. godinu, "maspok" i Hrvatsko proljeće u Istri. Autor je knjige "Istra, Rijeka i Hrvatsko proljeće" te je najrelevantniji sugovornik za tu temu koja je ovih dana aktualizirana pedesetom obljetnicom sloma "proljeća" koji se odigrao nakon sjednice jugoslavenskog vodstva u Karađorđevu u prosincu 1971.

- Kako se Hrvatsko proljeće 1971. očitovalo u Istri i tko su bili glavni nositelji tih ideja - SK, Crkva, desnica?

- Na nacionalnoj razini Hrvatsko proljeće je počivalo na tri glavna potpornja: reformskom dijelu CK SKH i dijelom članovima partije po općinskim komitetima, Matici hrvatskoj i studentskom pokretu, tamo gdje ga je bilo. U Istri su nositelji tih reformskih, nacionalnih ideja bili članovi SKH, članovi ogranaka Matice hrvatske i Čakavskoga sabora. U Istri nije postojala kritična masa studenata, a i oni nisu bili zainteresirani za politiku. Čak i oni koji su studirali u Zagrebu ili Rijeci klonili su se javnog političkog istupanja.

- Najviše je bilo članova SK?

- Od druge polovine 60-ih do početka 70-ih reformski se duh najviše osjećao među hrvatskim intelektualcima, "kulturnjacima", prosvjetarima i ekonomistima, većina ih je bila članovima SKH, ali bilo je i nepartijaca. Njihove smjernice su bile vrlo bliske smjernicama privredne i društvene reforme koje su se tada u Hrvatskoj odvijale, naravno, "prilagođene" prilikama u Istri. Predstavnik u CK SKH iz Istre, predsjednik Općinske konferencije SKH Pula Dušan Rakovac i potpredsjednik Sabora te predsjednik Kulturno-prosvjetnoga vijeća Sabora, te od veljače 1970. i predsjednik Čakavskoga sabora Mirko Božić, aktivno su sudjelovali u radu 10. sjednice CK SKH u siječnju 1970., prihvaćajući političke smjernice hrvatskog reformskog vodstva, a time i duh nove politike - novog političkog mišljenja.

- Kako su "prošli" nakon Karađorđeva?

- Premda su kasnije obojica verbalno "evoluirali" u svom odnosu prema reformskom pokretu, dakako nakon Karađorđeva, vjerujem da su u stvarnosti ipak zadržali "proljećarski", reformski duh za cijelo vrijeme svoje političke karijere. Jednako tako može se ocijeniti aktivnost savezne zastupnice i sekretara OK SKH u Puli Justine Lorencin, republičke zastupnice Marije Cetine i Elde Čerine, članice CK SKH.

 Što Tito govori

 - Riječ je važnim političarima iz tog razdoblja?

- To su samo možda najvažnija imena uz koje se javljaju imena i ostalih "sekretara" općinskih komiteta SKH u Istri. Svi su oni iskreno ili manje iskrenije i suzdržljivije bili na "liniji" reformskog CK SKH i Savke Dabčević-Kučar, ali su jednako tako pozorno pratili što Tito govori. Jer kada se Tito okrenuo protiv - to su uglavnom učinili i oni.

- Koja su još značajna imena iz tog razdoblja?

- Gospodarstvenici poput Antuna Bubića, zastupnika u Saveznoj skupštini, člana Izvršnoga vijeća Sabora i predsjednika Savjeta za turizam i ugostiteljstvo Sabora Alekse Ladavca, direktora poduzeća "Učka". U Hrvatskom proljeću sudjeluju, primjerice, kao voditelji projekta gradnje tunela kroz Učku, kada su politički aspekti gradnje tunela kroz Učku u proljeće 1971. postali važniji od gospodarskih.

- Tunel kroz Učku postao je političko pitanje, ali nije započela izgradnja iako se sakupljao samodoprinos?

- Tunel Učka je postao projekt od nacionalnoga značaja u okvirima strategije stvaranja preduvjeta nacionalne ekonomije, ali i politike "nacionalne homogenizacije" masovnog nacionalnog pokreta. Bila bi nepravda ne spomenuti Maria Kalčića, eminentnog intelektualca i kulturnog djelatnika Pule i Istre, ili Maria Mikolića, Ivu Rudana, Albina Crnoborija, Miroslava Bertošu, Galiana Labinjana, Stjepana Vukušića, Ljubicu Filipić-Ivezić... Ne bih sada imenovao sve one viđenije hrvatske intelektualce i intelektualke koji su u i izvan sustava vlasti, sudjelovali u Hrvatskome proljeću društvenim i kulturnim angažmanom, uglavnom u okvirima Matice hrvatske, Čakavskoga sabora i brojnih kulturnih odbora, književnih i umjetničkih udruga, pa im se ispričavam.

- Jesu li nastradali?

- Mnogi su nakon Karađorđeva pali u nemilost trpeći društvenu i političku izolaciju, bez obzira što ih je velika većina ipak izbjegla progon. Uglavnom su ih zaštitili, ako je bilo moguće, oni koji nisu bili u nemilosti, pa čak i oni koji su bili protiv. Život je mnogo složeniji s neočekivanim obratima, nego što se čini.

- Je li Katolička crkva u Istri bila eksponirana 1971.?

- Katolička crkva nije se previše eksponirala i ostala je samozatajna jer su se odnosi s državom tek od 1965. počeli normalizirati, pa se takvo stanje htjelo i zadržati. Jasno je da je i svećenstvo bilo zahvaćeno duhom tzv. drugog narodnog preporoda.

- Desnice nije bilo - iako je bilo mnogo povike iz Beograda da je aktivna u čitavoj Hrvatskoj?

- Desnica kao organizirana politička snaga u to vrijeme ne postoji u Hrvatskoj, a pojam se uglavnom koristio kako bi se stigmatizirala tadašnja hrvatska politička dijaspora okupljena u nacionalističkim organizacijama ili, pak, za one pojedine članove SK koji su malo skrenuli s puta koji su zacrtali Josip Broz i Prezdijum SKJ, ali i to vrlo rijetko.

- Kolika je bila brojnost "maspoka" u Istri?

- Pristaša hrvatskoga nacionalnoga reformskog pokreta, barem onih koji su javno nastupali i branili protuunitarističku politiku čistih računa, ravnopravnosti svih naroda Federacije, pravednost raspodjele zarađenih deviza, bilo je malo i nisu bili previše glasni, pa ni politički eksponirani. Vjerojatno je bilo više onih koji su čekali rasplet događaja i koji su, poučeni bolnim primjerima iz bliže prošlosti 1948. i 1953./1954. godine, svoje mišljenje zadržali za sebe. Ne bih rekao da su oni pripadali nekom formalnom pokretu, jednostavno podržavali su politiku CK SKH. Istra je bila periferija političkih zbivanja u Hrvatskoj. Ovdje su se igrale neke druge igre bez granica. No, to je već neka druga tema i nema veze s Hrvatskim proljećem.

Ogranci Matice hrvatske

- U knjizi Istra, Rijeka i Hrvatsko proljeće ističete ulogu Matice hrvatske i posebice Čakavskog sabora? Zašto?

- Jer su to bila krovne nacionalne kulturne institucije u kojima su članovima bili uz članove partije i nepartijci, kroz čiji se rad najviše osjetio duh Hrvatskoga proljeća. Članovi istarskih ogranaka Matice hrvatske uglavnom su bili i članovi Čakavskog sabora, premda ne bih rekao da su svi članovi sabora bili i članovima Matice hrvatske.

- Matica hrvatska je postala okupljalište podupiratelja Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala?

- Ogranci Matice hrvatske u Istri počeli su se obnavljati ili osnivati od 1968. godine pa do sredine 1971. Ogranci su bili malobrojni sve do sredine 1970. kada se članstvo umnožilo, ali ništa dramatično. Prijelomnica u djelatnosti i razvitku ogranaka MH u Istri bila je promjena načina djelovanja, organizacijske strukture i dopuna programskih smjernica zagrebačke središnjice. Naime, u studenom 1970. izabran je novi Glavni odbor MH, a predsjednik je postao jezikoslovac, sveučilišni profesor Ljudevit Jonke. Skupština MH je usvojila nova Pravila i promijenjenu strukturu organizacije. Značajno se intenzivirao rad na omasovljenju organizacije. Matica se vrlo brzo, u samo godinu dana, proširila po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu.

- Čime se konkretno bavila Matica hrvatska?

- U Matici su nastajali gospodarski, društveni, kulturni i politički projekti koji su mijenjali Hrvatsku. Tu se izgrađivala i jačala svijest o osobnoj i nacionalnoj slobodi, o slobodi mišljenja, govora i pisanja, o slobodi gospodarskog djelovanja, o jednakosti i ravnopravnosti, jednom riječju - o liberalnoj građanskoj Hrvatskoj. Zagrebačku središnjicu slijedili su svi ogranci, ali neki ne bezuvjetno. Ono što je ostalo izvan spoznaje javnosti bio je sukob pulskih matičara s glavnim tajnikom MH Mladenom Čaldarovićem, koji je na Skupštini i neposredno nakon nje pokušao nametnuti viđenje Glavnoga odbora MH o razvitku i širenju nacionalne kulture u Istri.

- Zagreb nije prepoznao istarske prilike?

- Nedvojbeno, takvo viđenje nacionalnog problema u Istri nije bilo primjereno istarskim prilikama, a ni mentalitetu ovdašnjih hrvatskih ljudi, pa je bio odbijen. Bio je to prvi takav zabilježeni sukob ali, u budućnosti, ne i jedini. U samo dvije godine rada Program Ogranka MH u Puli, pod predsjedanjem kulturno i politički agilnog Marija Kalčića, potpredsjednika Josipa Percana i članice UO profesorice Ljubice Filipić-Ivezić, bio je uglavnom realiziran, što kroz djelatnost Matice, što kroz Čakavski sabor u čijem su radu, više ili manje, sudjelovali gotovo svi članovi istarskih ogranaka MH. Rast članova istarskih ogranka MH nije bio impozantan, a uz neke iznimke i razočaravajući. Ipak, do nekakva je rasta došlo, a djelatnost Matice u Puli je nedvojbeno postala raznovrsnija. Primjerice, članstvo je sa 117 članova, od kojih 28 "članova - radnika", u 1970. poraslo na 134 člana 1971., ali je broj "članova – radnika" ostao isti.

- Ako nije bilo radnika, koga je bilo?

- Što bi moglo biti specifično za pulski Ogranak MH? Možda činjenica da su članovi Ogranka bili političari, intelektualci i kulturni djelatnici bez obzira na nacionalnu pripadnost. Veći ih je broj bio u SK, a bilo ih je gotovo iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Svima im je cilj bio razvitak hrvatskoga kulturnog stvaralaštva u okruženju u kojemu su živjeli, odnosno njegovanje hrvatske kulturne baštine. Ogranak je, usto, organizirao nastupe književnika, javnih djelatnika iz svih republika tadašnje Jugoslavije.

- Čakavski sabor je bio organizacija koja je Istri nedostajala?

- Čakavski sabor se odmah predstavio javnosti kao čuvar hrvatske kulturne baštine. Njegova snaga, značaj, vrijednost i opća privlačnost bila je u tome što je kroz isticanje regionalne čakavske, hrvatske baštine uspijevao među istarskim Hrvatima jačati svijest o općim nacionalnim vrijednostima, a posebice svijest o hrvatskom etnokulturnom identitetu. O Čakavskom saboru Zvane Črnja će na "obnoviteljskoj" skupštini Ogranka MH Rovinj u travnju 1971. izreći njegovu suštinu u povezanosti s istarskim ograncima MH, određujući zajedničko specifično programsko djelovanje: "Zaista meni se čini da bi se rovinjska Matica morala više naravno dičiti Čakavskim saborom, da bi ga morala smatrati svojim dijelom na neki način, svojim glavnim programom, svojom akcijom, jer Čakavski sabor nije društvo, to je program i taj se program ovdje događa na tlu ove rovinjske općine i taj program je doživio izvjesna priznanja i ekspanziju i uspjeh, postao je na neki način glavnim sadržajem te naše nacionalne aktivnosti u Istri koja je vezana za Rovinj."  

Uloga Antonia Bormea

- U knjizi spominjete i reakcije talijanske zajednice u Istri, o čemu se radi? Kako su istarski Talijani reagirali na proljećare?     

- Nisu bili oduševljeni, dapače. Uplašilo ih je nacionalno buđenje Hrvata. Odnosi matičara i članova Čakavskoga sabora s Talijanskim klubovima kulture (Circolo) bili su od sredine 1970. teško narušeni, zapravo neprijateljski. Odnosi između vodećih ljudi Čakavskog sabora i Talijanske unije za Istru i Rijeku već su bili zahladnjeli s povremenim javnim provalama nesnošljivosti. Do kraja 1971. ovi će se odnosi još više pogoršati. Gotovo svaku kulturnu akciju MH i Čakavskog sabora pojedini talijanski intelektualci ocjenjivali su šovinističkom. Zašto su se ti odnosi toliko pogoršali? Naime, od sredine 1960-ih nacionalnu notu programa Unije davao je predsjednik Antonio Borme, savezni zastupnik koji se od dolaska na to mjesto borio za razvitak i autonomiju talijanskog školstva uopće te uporabu i ravnopravnost talijanskog jezika s hrvatskim u onim sredinama gdje su Talijani i Hrvati ili, pak, Slovenci živjeli pomiješano.

- Što je tražio Antonio Borme?

- On se u svojoj diskusiji o manjinskim pravima Talijana u Istri često pozvao na Londonski memorandum kojim se Jugoslavija obvezala štititi talijansku manjinu, a koji po njegovu mišljenju još nije dokraja proveden. U tom smislu bilo je jasno da treba mijenjati savezni i republički Ustav, pa i neke druge zakone, posebice u školstvu. To se posebice odnosilo na mješovite hrvatsko-talijanske škole u kojima bi se talijanskim odijeljenima dala veća samouprava. Što se tiče ravnopravnosti inzistira se na dvojezičnosti u onim mjestima gdje živi miješano stanovništvo. Prema njihovu mišljenju, talijanski je jezik u mješovitim naseljima bio slabo zastupljen. Da bi Talijani bili ravnopravni, odnosno da bi se osjećali ravnopravnima - prema njihovu mišljenju - državni službenici u pošti, osiguranju, općinama i drugim javnim službama trebali su poznavati talijanski jezik.

- Kako bi to konkretno izgledalo?

- Smatrali su da bi se od drugog razreda osnovne škole trebao početi učiti talijanski jezik u hrvatskim školama što bi, dakako, trebalo uskladiti u statutima općina u kojima je živjelo miješano stanovništvo. Hrvatski nacionalni pokret doživljava svoj uspon 1971. što je, na neki način, uplašilo vodstvo talijanske manjinske zajednice, jer više nije bilo sigurno ne samo u procese uspostavljanja nacionalne ravnopravnosti, nego ni u zadržavanje stečenih prava, pa su i oni postupno zaoštrili svoje stavove glede društvene i političke potvrde nacionalne manjine koju su zastupali. Prije svega, Talijani u Istri i Rijeci su bili vrlo nepovjerljivi prema hrvatskom nacionalnom pokretu, ali i reformističkoj struji u CK SKH koja je, prema njihovu mišljenju, dovodila u pitanje ne samo ostvarena nacionalna prava, nego i njihov projekt dvojezičnosti na cijelom prostoru Istre, Rijeke i kvarnerskih otoka. S druge, pak, strane, i hrvatski usmjereni intelektualci su prema talijanskom nacionalnom vodstvu bili sumnjičavi, posebice prema vodstvu Unije, koja se usprotivila "kroatizaciji" Istre.

- Dakle, događao se žestoki sukob?

- Naposljetku, to je bio i osobni sukob i izvor nesnošljivosti pojedinih nositelja hrvatske i talijanske nacionalne ideje na lokalnoj razini, bremenitih uvredama, podmetanjima i niskim udarcima. Bio je to i sukob između članova SK, Hrvata, od kojih su jedni bili za ustupke Talijanskoj uniji dok su drugi bili protiv. A bio je to i sukob s grupacijom karijeristički motiviranih partijskih dužnosnika s jedne strane, i reformista s druge.

Srbi u Istri

- Što smatrate otvaranjem "srpskog pitanja"u Istri koje napominjete u knjizi?

- Osim ključnih političkih i gospodarskih pitanja, 1971. godine svoje pitanje - kao jedno od glavnih - postavljaju Srbi u Hrvatskoj, u prvom redu zbog osjećaja da se ustavnim promjenama bitno mijenja njihov društveni i politički položaj. O Jugoslaviji, dotad saveznoj državi, počelo se govoriti kao o savezu država, o suverenosti i državnosti republika, pa je "državotvornost" Srba izvan Srbije postala upitnom. Zbog toga je bilo određenih razilaženja u CK SKH - i ne samo u CK - posebice u vezi s točkom 2. I. amandmana na Ustav SRH.

- Riječ je traženju ustavnih promjena?

- Treba li u Ustavu SRH stajati da je Republika Hrvatska "suverena nacionalna država hrvatskog naroda", što podrazumijeva nedjeljiv suverenitet hrvatskog naroda u Hrvatskoj, ili formulacija koja predmnijeva da u tom suverenitetu participiraju i Srbi? Dok je skupina oko Vladimira Bakarića bila za formulaciju o Hrvatskoj kao "suverenoj i nacionalnoj državi hrvatskog i srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj", reformska struja u CK SKH smatrala je da je ipak riječ o suverenoj nacionalnoj državi hrvatskog naroda nedjeljiva suvereniteta, a tek potom državi Srba i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji žive u Hrvatskoj, kojima jamči pravo na slobodno i ravnopravno izražavanje svih vidova nacionalne osobitosti. Dakle reformska struja u CK SKH je prihvatila nedjeljivost hrvatskog suvereniteta, misleći pritom na zajednicu u kojoj svi građani bez obzira na nacionalnu i drugu pripadnost imaju jednaka politička, društveno-ekonomska i kulturna prava. Hrvatska, dakle, treba biti suverena nacionalna država hrvatskog naroda.

- Kako je riješeno to pitanje?

- Naposljetku je nađen "kompromis" ovih dviju struja, ako ga se uopće moglo naći. Hrvatska je najprije definirana kao "suverena nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive, utemeljena na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica svih radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti."

- Matica je imala svoj prijedlog, nekoliko dana prije sjednice u Karađorđevu?

- Treći je prijedlog dala Komisija za amandmane MH, na sjednici održanoj 14. listopada 1971. godine. Komisija je tražila da se u Ustavu SRH posebno naglasi: "SRH je suverena nacionalna država hrvatskog naroda; integritet i identitet SRH je nepovrediv; SRH je samoupravna, demokratska, socijalistička zajednica zasnovana na pučkom (narodnom) suverenitetu (civilitet) i kao takva demokratska zajednica svih njenih građana bez razlike na nacionalnost, vjeru, a to znači da je demokratska zajednica Hrvata, Srba u Hrvatskoj, pripadnika drugih naroda i narodnosti koje žive u Hrvatskoj. Prema tome, Hrvatska je domovina svih njenih građana!" Jednako su tako, o tom pitanju, mislili i hrvatski sveučilištarci: hrvatski suverenitet jedan, nedjeljiv, neotuđiv i nezastariv - unutar SFRJ SR Hrvatska se treba konstituirati kao samoupravna država hrvatskog naroda.

- Kako su reagirali Srbi u Istri?

- Pitanje odnosa istarskih Hrvata prema Srbima - i obrnuto - u svojoj sredini, vezano je uz stupanj osjećaja ugroženosti, i jednih i drugih - od onih drugih - prije i tijekom razdoblja Hrvatskog proljeća. Ovi su odnosi bili najosjetljiviji dio istraživanja ovog razdoblja, bez obzira na to što ti odnosi u Istri nisu bili ni izdaleka onako uzburkani kao u nekim drugim hrvatskim krajevima. Pitanje je trebalo postaviti zbog dvije činjenice. Prvo, najveći se dio Srba u Hrvatskoj, tijekom 1969./1970. i 1971., posebice u onim krajevima gdje su živjeli kao nacionalno kompaktna skupina, osjetio ugroženima i stao je na stranu protureformskih, tj. unitarističkih i centralističkih snaga, bilo da su one dolazile iz redova SKH ili nacionalnih srpskih kulturnih društava, kao što je, primjerice, bila Prosvjeta. Ipak, bilo je 1971. pokušaja, i to više na riječkom području nego u Istri, okupljanja Srba oko Prosvjete. Zašto se u Istri i Rijeci nije toliko osjećalo "protusrpsko raspoloženje", iako je vjerojatno kod pojedinaca postojalo? Možda zbog toga što su u Istri i Rijeci na najvažnijim društveno-političkim i kulturnim pozicijama ipak bili domaći ljudi - Hrvati. Istina, u Puli i u Rijeci su na manjem dijelu značajnijih društveno-političkih i kulturnih pozicija, u policiji, bili Srbi ili Slovenci, ne računam Talijane, ali je njihova međusobna komunikacija i politička povezanost, u ravni vlastite nacije, bila zanemariva ili uopće nije postojala. Zbog specifičnih društvenih uvjeta u Istri i Rijeci i visoke nacionalne homogenosti Hrvata, tek se vrlo mali broj slučajeva pretvorio u ekscese. U promišljanju ovog problema nije bez značaja i broj Srba u Istri, uz napomenu da na ovom području, zbog povijesnih okolnosti, života u različitim državama i slično, Hrvati nemaju u svom kolektivnom mementu negativne stereotipe o Srbima. Nije postojala ni veća kompaktna društvena narodnosna skupina Srba koja bi zbog svojih specifičnih nacionalnih interesa bila suprotstavljena hrvatskoj većini.

- Srba u Istri nije bilo mnogo?

- Srbi se u Istru masovnije naseljavaju tek od 1945. Štoviše, ne može se nijekati ni njihova uloga nakon Drugog svjetskog rata u izgradnji gospodarstva, umjetnosti, kulture, kad je zbog egzodusa Istra ostala kadrovski osiromašena. Dakle, nije ni bilo podloge za hrvatsko-srpske ekscese. U Istri nije bilo prozivanja, prebrojavanja niti etiketiranja Srba, uz ogradu da ih je bilo malo, i to na razini pojedinaca.

- Nakon pedeset godina i svega što se poslije dogodilo - koliko je Hrvatsko proljeće dobilo ili izgubilo na svom povijesnom značaju?

- Bit ću iskren i reći da ne razumijem ovo pitanje. Na povijesnom značaju ovaj događaj, koji je naša historiografija, publicistika i politika nazvala Hrvatskim proljećem, niti gubi niti dobiva na značaju, ali i značenju. Istražujući ovaj događaj i procese koji su se odvijali, možemo ga dovesti u vezu s događajima dvadeset godina kasnije, pronaći i objasniti neke početke, sukobe, nesnalaženja, oporost tadašnjih vlastodržaca. Događaj je važan jer upotpunjuje sliku o nama samima. Nemojmo ga ispolitizirati na kraju razgovora, ostanimo na razini povijesnog promišljanja i moguće interpretacije.

Povezane vijesti

• Slovenci i Talijani otvaraju sezonu produženih vikenda
• Srebrni pir Središnje knjižnice Talijana u Hrvatskoj
• Zabrinutost zbog kampanje protiv manjinskih institucija Srba u Hrvatskoj