Čita(j)mo Istru
Brat porečkog biskupa optužen da je želio spaliti Funtanu i ubiti kapetana Borisija
Crkva sv. Bernarda opata u Funtani
Mjesto Funtana, najmlađa i najmanja općina u Istarskoj županiji, ima zanimljivu i bogatu povijest nastajanja i stasanja, zahvaljujući koparskim grofovima Borisi, koji su u Kopar prebjegli iz Bara.
Proces stvaranja mjesta, između jakog i stasitog Poreča i Vrsara, nije bio ni lak ni jednostavan. Više je autora pisalo o Funtani, feudu barske plemićke obitelji Borisi, među kojima su Giancarlo Gergeta (Funtanjan) i dr.sc. Savo Marković, a za pisanje ovoga priloga koristio sam doktorsku disertaciju Marina Martinčića: Patrimonij i ekonomsko djelovanje Porečkog kaptola u 17. i 18. st.
Funtana je, podsjetimo, u srijedu, 20. kolovoza, proslavila svoj Dan općine, patrona i zaštitnika župe sv. Bernarda opata.
BORISI DOBIVA KONTRADU FUNTANU
Porečki kaptol tijekom dva stoljeća vodit će spor s koparskim grofovima Borisijima oko desetina Funtane kao i oko granica unutar kojih Borisiji imaju pravo na jurisdikciju. Posjed Funtane dolazi 1565. godine u vlasništvo Vincenza Malipiera, mletačkog plemića, odnosno kaštel Neboise, građen od kamena i drva s pripadajućim zemljištem. Očigledno da taj posjed nije donosio nikakva prihoda jer je zemlja bila neobrađena. Malipiero prodaje Faustu Vrančiću neke od svojih posjeda u Istri, uključujući kaštel Neboise s pripadajućim zemljištem, te neko zemljište u području zvanom Nigrignana u porečkom distriktu. Ovaj ubrzo prodaje te posjede Bernardu Borisiju, plemiću porijeklom iz Bara, kapetanu koparskih teritorijalnih jedinica. Budući da nije imao dovoljno novca sklopio je ugovor o zakupu na pet godina.
Bernardo Borisi pok. Petra 1595. godine zatražio je od rašporskog kapetana Almora Tiepola investituru za sebe i svoje nasljednike nekih zapuštenih zemljišta zaraslih u makiju u porečkom teritoriju u kontradama Funtana, Aquadizza i Lisera. Usto, zatražio je i otočić Reuiera na kojem je namjeravao napasati stoku. Zauzvrat se obvezao na tom području naseliti deset ili više obitelji kako bi zemljišta bila privedena kulturi.
Rašporski kapetan Almoro Tiepolo udovoljio je Borisijevoj molbi, te 1597. godine sklapa ugovor s predstavnicima naseljenih obitelji u kojem su naznačena prava i obveze vicina i kolona. Vicini i koloni bili su obvezatni desetinu svih plodova, kao i sitne stoke (uključujući svinje i perad), kao i od posječenoga drva namijenjenog prodaji, dati Borisiju, odnosno njegovim nasljednicima. Osim toga, trebali su plaćati i najam u vidu pšenice i kokoši. Kasnije su neke obveze izmijenjene i dopunjene: koloni su umjesto desetine drva namijenjenih prodaji dužni dva dana rada po kući, a umjesto desetine svinja dužni su Borisiju i njegovim nasljednicima jednu plećku po kući.
DOBA INTENZIVNIH SPORENJA
Razdoblje od 1599. do 1605. godine obilježeno je intenzivnim sporenjem oko vlasništva nad pojedinim zemljišnim česticama između Bernarda Borisija i porečkih biskupa.
Porečki biskup optužuje kapetana Borisija da je iskoristivši razdoblje sedisvakancije neovlašteno zaposjeo neka zemljišta. Borisi u pritužbi duždu 1599. godine optužuje Gabriela Lippomana, brata biskupa Giovannija, da je uz pratnju dvanestorice naoružanih ljudi, stanovnika kaštela Vrsar, pokosio neku livadu te sijeno odnio u Vrsar.
Optužbe idu do te mjere da je Gabriel Lippomano optužen da je želio spaliti kaštel i cijelo naselje Funtanu i, povrh toga, želio lišiti života kapetana Bernarda. Lippomano, naravno, odbacuje sve optužbe nazivajući ih klevetama, a da je po dolasku kapetana Borisija Funtana postala utočištem razbojnika, uz pomoć i podršku kojih uzurpira prijeporna zemljišta.
Zanimljiv je slučaj rješavanja pitanja razgraničenja iz 1605. godine. Najprije je rašporski kapetan Marc Antonio Erizzo presudio da porečki biskup ostane u posjedu četiri jutra zemlje u Funtani te dijela livade na području Aquadizza. Potom je jedna livada premjerena te su postavljene granične oznake; isto je to načinjeno i na četiri jutra zemlje u Funtani. Nakon toga su obojica izabrala pet pismenih ljudi koji su obišli polja i granične oznake. Naposljetku je porečki biskup dao u najam na tri godine livadu i četiri jutra zemlje kapetanu Borisiju.
PIETRO BORISI UBOJICA
Pietru Borisiju dodijeljeno je 1648. godine pravo sudovanja na području feuda Funtana na prvoj instanci (druga je bila koparski podestat i kapetan), a dodijeljena mu je i nasljedna titula conte. Za to je bio dužan platiti svega tisuću dukata, zbog »neplodnosti zemlje, malog broja stanovnika, ali i zbog zasluga i prilika kuće Borisi, napose njegova oca Antonija, koji je umoren u Konstantinopolu u ulozi velikog dragomana«.
Zbog počinjenog ubojstva 1651. godine Pietro Borisi bio je lišen investiture, koju su 1668. godine ponovno zatražili njegovi sinovi Marc Antonio, Bernardo, Francesco i Marin.
KAPTOL I DESETINE S PODRUJA FUNTANE
Sredinom 17. st. porečki kaptol uspijeva postići sporazume o desetinama s tzv. novim doseljenicima na području porečkog distrikta. Na sličan način žele urediti desetinu na području Funtane, tada već feudu grofova Borisi. Prema presudi rašporskog kapetana Antonija Barbariga od svibnja 1653. stanovnici Funtane bili su dužni isplaćivati porečkom kaptolu odgovarajuću desetinu. Ondašnjem županu naređeno je da proglas bude svima obznanjen, a isto tako obje su strane, funtanski komun i porečki kaptol, trebali izabrati po dvije nepristrane osobe koje bi procijenile desetinu.
Župan Funtane Mikica Pelicarić odbacio je zahtjeve za desetinom smatrajućih ih protivnim onome što je Bernardu Borisiju zajamčio rašporski kapetan Marc Antonio Erizzo. Rašporski kapetan je uvažio prigovor, pa je porečkom biskupu i kaptolu preostalo obratiti se na vrhovnu sudbenu instancu Mletačke Republike.
Zastupnik porečkoga biskupa i kaptola Mattio Nisiteo mletačkom duždu naglasit će da »gospodin grof Pietro Borisi i njegovi vicini u Funtani, podložni (u smislu župe, op. MM) porečkoj katedrali odbijaju davati uobičajenu desetinu navodeći razlog da se to godinama nije činilo«. Zato mole da se naredi da podaju odgovarajuće desetine kako bi se porečki kler mogao uzdržavati i brinuti o bogoslužju i podjeli sakramenata.
GROF BIRA ŽUPNIKA, BISKUP POTVRĐUJE
Spor oko desetina između Borisija i stanovnika Funtane te porečkog biskupa i kaptola biva okončan sporazumom sklopljenim kolovoza 1659. godine. Usuglašavanje teksta sporazuma počelo je već ranije, pa je tako bilo predloženo da sporazum trebaju potvrditi Senat i Sveta Stolica (!), no od traženja potvrde Svete Stolice u konačnom prijedlogu sporazuma se odustalo. Isto tako, kaptolu je na ime desetine trebalo pripasti pola stara pšenice, pola stara ječma i neiskazana količina vina, dvanaest dukata iz legata Bernarda Borisija te dva dukata od svake bratovštine. Zauzvrat kaptol bi plaćao župnika četrdeset dukata godišnje – dijelom u pšenici i u vinu, a dijelom u gotovu novcu.
Pravo izbora župnika pripalo bi Pietru Borisiju i njegovim nasljednicima, biskup bi ga trebao potvrditi, a stanovnici Funtane morali bi mu izgraditi kamenu kuću pokrivenu crijepom. Povrh toga za svoje bi uzdržavanje imao i jedan vinograd.
U konačnom će prijedlogu sporazuma to biti uređeno na drugačiji način. Obje strane usuglasile su osam točaka sporazuma. Porečki biskup i kaptol te Pietro Borisi ponajprije su se usuglasili da sporazum treba biti odobren od Senata kako bi postao valjanim i obvezujućim. U drugoj je točki ustanovljeno pravo grofa Borisija na biranje župnika ili dušobrižnika, kako su to činili i njegovi pretci, i treba ga potvrditi biskup. Župnik je pak morao stalno boraviti na području Funtane, obavljati sve službe, dok su žitelji morali popraviti kuću u kojoj je stanovao. Župnik je, osim toga, imao pravo na vinograd koji su koristili i njegovi prethodnici.
U četvrtoj točki sporazuma određeno je da župnik ima primati 12 dukata godišnje iz legata kapetana Bernarda Borisija, a povrh toga dva dukata godišnje od svake bratovštine. Petom točkom sporazuma uređene su desetine, koje su različito određene od onih u sporazumima s ostalim seoskim općinama u porečkom distriktu. Naime, dok je desetina koja pripada porečkom kaptolu s područja Poreča i naselja u njegovom distriktu određena kao postotak godišnjeg prihoda, ona je za područje Funtane određena u stalnom iznosu: svako kućanstvo daje pola stara pšenice i pola stara ječma te pet venecijanskih vedara vina. Kaptol se zauzvrat obvezao župniku Funtane dostaviti po 12 stara pšenice i ječma, te šezdeset vedara vina.
IZNIMNO VAŽNO PITANJE DESETINE
Kako je pitanje desetina bilo iznimno važno, ali i sporno za porečki kaptol, polovicom 17. stoljeća, u sporazumu između kaptola i Borisijevih oko desetina Funtane izričito je navedeno da se sporazum može odnositi samo na područje Funtane.
Funtana je 1660. godine imala 47 kućanstava, dok je prema jednom nedatiranom popisu imala 37 kućanstava sa 190 žitelja.
Nakon što je Senat potvrdio sporazum, porečki kaptol je nesmetano uživao desetinu Funtane. O tome da su stanovnici Funtane plaćali desetinu u omjeru kao i stanovnici ostalih mjesta u porečkom distriktu za plodove sa zemljišta izvan područja, kako je naznačeno u sporazumu, svjedoče zapisi o prikupljenoj desetini. Tako su 1675. godine desetinu podmirili Jadre Milanović, Ive Dabanović, Gasparo Buissa, Mate i Jadre Vulach te Grubiša Laković iz Funtane. Gaspare Buissa je i 1682. godinu podmirio desetinu vina za tri godine, tj. 1680., 1681 i 1682. Iz tih je zapisa razvidno da su kanonici primali desetinu kako je rečeno do 1707. godine. Borisijevi su 1691. godine imali u zakupu desetinu Funtane te su kaptolu trebali isplatiti 155 lira u dva obroka, odnosno polovicu isplatiti do 24. lipnja 1691., a drugu polovicu do 29. rujna.
Godine 1710. dolazi do novog spora između porečkog kaptola i Borisijevih. Na kaptolskoj sjednici u srpnju 1710. godine kanonik Pietro Filippin izabran je prokuratorom kaptola u sporu s Borisijevim koji su nastojali proširiti svoju jurisdikciju na okolna zemljišta. Iz istih će razloga i 1746. godine doći do novog spora između kaptola i Borisijevih: grof Nicolo’ Borisi želio je proširiti svoju jurisdikciju na neka područja na teritoriju seoskih općina Fuškulina i Mugebe, dijelova porečkog distrikta.
SPOR RIJEŠEN IZVANSUDSKOM NAGODBOM
Zaredali su se još neki sporovi. Giovanni Antonio Franzoni zastupao je kaptol 1752. godine pred Magistratom nad feudima u Veneciji u sporu oko razgraničenja s Borisijevima. Naime, grof Nicolo Borisi pokrenuo je spor pred protiv izvjesnog Domenica Babudrija iz Poreča i porečkog kaptola zbog nekog zemljišta za koje je tvrdio da spada u njegovu feudalnu jurisdikciju.
Spor oko zemljišta nastavio se i 1755. godine. Grof Borisi je u svoju jurisdikciju pokušao uključiti i neka zemljišta koja su kupili stanovnici Funtane 1751. godine. U ovom slučaju kanonici su podržali prijedlog da se spor oko desetina navedenih područja, koji se vodio pred Magistraturom nad feudima, riješi izvansudskim putem, nagodbom s grofom Nicolom Borisijem. Za prokuratora u tom je sporu izabran je kanonik Valentino Valentini. Prema postignutom sporazumu 1755. godine, obje su strane trebale utvrditi granice između posjeda prema demarkaciji iz 1596. godine. To su i učinili u lipnju 1756. godine kada su predstavnici kaptola Valentino Valentini i arhiđakon Luca Voinich te grof Nicolo’ Borisi, u svoje ime, te u ime svojega brata Pietra i rođaka Bernarda Marie Borisija, obišli sporna područja i utvrdili za koja zemljišta su vlasnici ili posjednici desetinu dužni davati kaptolu, a za koju grofovima Borisi.
OSNIVANJE NASELJA NA POREŠTINI
Naseljavanje stanovništva prebjeglog iz mletačke Dalmacije i Albanije na područje porečkog distrikta, donijet će krajem 16. i u prvoj polovici 17. st. nove komplikacije kaptolu oko ubiranja desetine. Područje porečkog distrikta je prostor značajnih imigracijskih kretanja u 16. st. Godine 1525. osnovano je naselje Nova Vas, 1527. Vabriga, 1573. Frata kraj Tara, 1595. Varvari i Funtana, 1611. Mugeba i 1612. Musalež.
Imigracijski procesi će biti vidljivi i u narednom stoljeću, neovisno o tome radi li se o dolasku skupina doseljenika, poput onih koji su osnovali naselje Blagarica 1623. godine (op. kraj Dračevca, Poreč) ili pak pojedinaca.
Naposljetku, 1669. godine u Poreč dolazi 64 obitelji izbjeglica s Krete. Tek će u drugoj polovici 17. stoljeća doći do demografskog oporavka cijelog područja. To će ujedno biti razdoblje sporova oko desetina porečkih kanonika i novih stanovnika (Marin Martinčević).
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
