Svaki naš nezaposleni ima ono što u Norveškoj košta tri tisuće eura mjesečno, tamo je jedino šetanje fjordovima besplatno. Istrani i Međimurci slični su po mentalitetu, statistici, po odlukama, po tome kako djecu odgajaju, po tome što preferiraju, koje su vam vrijednosti. Ovaj vaš istarski život je takav da bi samo lud čovjek išao u Norvešku, rekao je Milić

Težim putem što dobiješ, beskrajno više cijeniš, zaključio je prošle subote u Multimedijalnom centru u Fažani poznati novinar i putopisac Goran Milić s kojim je u sklopu prvog međunarodnog multimedijalnog novinarskog Fažana Media Festa razgovarao legendarni Đelo Hadžiselimović. Dodatni povod susretu ove dvojice prekaljenih televizijskih majstora bila je Milićeva serija putopisa "Cuba si, Cuba no" koja je prošlu nedjelju krenula na Drugom programu Hrvatske televizije i koja ima četiri epizode.

Cuba si, Cuba no

Kuba je kao Jugoslavija 1960-ih, kaže Milić koji navodi podatak da na Kubi ima 5 milijuna turista i Kubanci to koriste. Iznajmljuju stanove, koji su prešli u privatno vlasništvo. Mogu mjesečno zaraditi i dvije tisuće eura. Za usporedbu, mjesečna plaća nastavnika na Kubi je 30 eura, a liječnika 50. Paralele između Kube danas i Jugoslavije šezdesetih godina Milić povlači na primjeru smrti Aleksandra Rankovića, zloglasnog prvog jugoslavenskog obavještajca, nakon čega se otvaraju granice i počinje se, figurativno rečeno, malo lakše disati. Slično je danas na Kubi, nakon smrti Fidela Castra. Danas se na Kubi može naručivati preko interneta (samo ne iz SAD-a) i može se imati devize, no te promjene dovode i do raslojavanja društva. Oni koji mogu zaraditi iznajmljivanjem ne žele učiti i zaposliti se. Socijalistička revolucija s kraja 1950-ih, danas, kako kaže Milić, nije poželjna, iako je cijene.

Milić ipak nije mogao da ne spomene neke od blagodati kubanskog političkog ustrojstva, poput zdravstva. Tkogod da se na Kubi razboli, štogod da mu je, prima se u bolnicu bez ikakvih papira, liječi i dobiva lijekove, sve to bez ikakvog troška, besplatno. Kuba ima jednog liječnika na 125 stanovnika, lokalne ljekarne za Kubance su besplatne, a postoje i apoteke u kojima se mogu nabaviti navodni lijekovi protiv raka.

Istražuje mentalitete

- Kako to da se jedan vrhunski informativac našao u putopisnim dokumentarcima, upitao ga je Hadžiselimović.

- Kad dugo traješ i kada si na ovako rovitom prostoru, pa si uvijek pogrešan - Hrvat si u Beogradu, pa onda dođeš iz Beograda u Hrvatsku i tek te onda ne vole, tako sam i ja stalno nekako bježao, odgovorio je Milić kojeg kao iskusnog putnika u zadnje vrijeme najviše zanimaju mentaliteti.

- Ne generaliziram narode i ne govorim da je neki narod bolji ili lošiji, ali da su različiti, to da, kaže on i dodaje da su različiti pripadnici regija, recimo u Hrvatskoj.

- Vi Istrani i Međimurci ste sličniji po mentalitetu, nego recimo Istrani i Zadrani, po statistici, po odlukama, po tome kako djecu odgajate, po tome kako nešto preferirate, koje su vam vrijednosti itd., kaže Milić.

Hadžiselimović je spomenuo da je Milić kao novinar koji radi putopise bio poznat po tome da bi negdje "otišao na pet dana, a vratio se sa šest emisija".

- Teško se pripremiti, treba improvizirati na terenu, kaže Milić pa se sjetio veselih penzionera koje je upoznao u Australiji i koji primaju 1.300 dolara državne mirovine, neovisno o tome jesu li ikada išta radili ili nisu, odnosno 2.200 ako žive zajedno i sve pod uvjetom da ne zarade više od 50 tisuća dolara. U tom slučaju mirovina se smanjuje, a ako u banci imaju više od 100 ili 150 tisuća dolara, onda se gubi. Sve to što je doznao, Milić je provjeravao i tako se priča razvija.

Etika čini svijet

Osvrnuo se na protestantsku Ameriku gdje vlada uvjerenje da ako naprave nekoliko nebodera pored crkve, kao što je na Manhattanu u New Yorku, onda su bliži bogu. Nasuprot tome, katolicima je bitna velika crkva koja dominira vizurom, a da je kuća skromna.

- Taj etički krug je toliko važan da se po njemu mjeri napredak nekih zemalja. Najekstremniji kalvinistički protestanti su Švicarci, zato je sva lova kod njih, ali su skromni, nikada nisu sinu ili ženi kupili auto, voze aute koji nisu Rolls Royce ili Maybach i skromno žive, jer ako ih netko vidi u Ferrariju, razmišljaju oni, kako ću ići u banku da mi da novce. Pa nije lud. Ta etika čini svijet i kako starim sve više o njoj razmišljam, kaže Milić.

Uspoređujući kako se u kojem kraju svijeta živi, opet se osvrnuo na Istru.

- Ovaj vaš istarski život je takav da bi samo lud čovjek išao u Norvešku. Svaki naš nezaposleni ima ono što u Norveškoj košta tri tisuće eura mjesečno, tamo je jedino šetanje fjordovima besplatno, pojasnio je Milić.

Ni on niti Hadžiselimović nisu mogli, odnosno nisu željeli preskočiti Milićev rad na nekadašnjoj Jugoslavenskoj radioteleviziji. U Beogradu je u drugoj polovici 80-ih uređivao subotnji dnevnik koji je trajao 45 minuta i bio vrlo gledan, što nije promaklo političarima koji su htjeli biti u tom dnevniku.

- Ako pogledate sve što se u Srbiji događalo od 1987. do '89., "događanje naroda" pa "niko ne sme da vas bije", sve je bilo u subotu. Kada sam vidio što će to biti, pobjegao sam od toga i počeo snimati Venezuelu, Filipine, sve žive zemlje, sjeća se Milić.

Ipak, Milić posebno ističe jednu stvar:

- Dnevnik je kruna televizijskog novinarstva. Kada sjednete u Dnevnik od toga nema jačeg. U Jugoslaviji je bilo 9 televizija, možda 150 voditelja Dnevnika i nikada nisam čuo da se netko od njih razbolio. Ne bi se pojavio jedino kada bi ga smijenili, jer je to bio najtraženiji posao, kaže.

Nema bogatog novinara

Među ostalim, Milić je tri godine radio vijesti na Al Jazeeri i onda je počeo putovati po Balkanu i snimio sto emisija od Slovenije do Đevđelije za spomenutu televiziju.

- Onda sam počeo uspoređivati prošlost i sadašnjicu, jer će ovakvi stari kao ja vrlo brzo nestati pa se nitko neće sjećati. Mislim da se Jugoslavije treba sjećati i iz 50-ih i 60-ih, a ne samo iz 70-ih kada je bila veoma dobra. Tada je Jugoslavija bila pristojna, ali bogami 50-ih i 60-ih nije. Često se oko toga svađam s onima koji su 10 ili 15 godina mlađi od mene, kao što se i Kolinda svađa oko onog jogurta. Kada je ona odrastala bilo je jogurta, barem je toga bilo, ali je činjenica da se u Rijeci 1948. ili 1950. godine mjesečno dobivalo pola kile limuna za bolesnike, objašnjava Milić.

Zanimljiva je bila i njegova opservacija da novinari nisu nikada bogati, odnosno da on nikada nije upoznao bogatog novinara, barem ne na prostoru bivše Jugoslavije.

- Producent može biti bogat. Televizijski snimatelj je na tržištu vredniji, a može dnevno zaraditi 200 eura, iako se ne vidi. Najgore prolazi montažer koji ima najmanju plaću i krvavo radi, iako se jednako školovao, kaže Milić.

Povezane vijesti

• U Fažani, prvom mjestu prijatelju novinara, otvoren multimedijski festival
• FAŽANA MEDIA FEST: O Zuki Džumhuru, putopiscu i karikaturistu
• Predstavljanje knjige Nenada Pejića i KONCERT NAKON 45 GODINA PONOVNO OKUPLJENIH PULSKO FAŽANSKIH ĐAVOLA