GLASILO "NAŠ GLAS" (1925.-1928.) I ISTARSKI SURADNICI - IVE MIHOVILOVIĆ(1/2) Mladi pjesnik Ive iz Premanture podučavao slovensku mladež

Ive Mihovilović, novinar, publicist i pjesnik, koji je ušao u povijest novinarstva pod pseudonimom Spectator, u mladim je danima boravio u Trstu i osim što je sam uređivao novine, svoje priloge slao je redakciji mjesečnika „Naš glas“. Zanimljivo je saznati o čemu je pisao

U Trstu je od 1925. do 1928. godine izlazio mjesečnik, "Naš glas". Prvi broj tiskan je u rujnu 1925. godine kao glasilo udruženja slovenskih srednjoškolcev v Italiji. Odgovorni urednik i izdavač bio je Roman Pahor, potom Damir Fiegel. Časopis je zabranjen 1928. godine. „Naš glas“ je članke objavljivao na slovenskom, ali i hrvatskom jeziku onih pisaca koji su pripadali hrvatskom krugu.

U ovom prilogu pažnju posvećujem isključivo Ivi Mihoviloviću koji je u „Našem glasu“ surađivao od prvoga broja, napose poezijom, pjesmama, ali i prozom, pogotovo nadobudnim člancima o mladeži i omladini.

Golobradi urednik i osebujni pjesnik

U ovome mjesečnom glasniku slovenske srednješkolske mladeži surađivali su Tugomil Ujčić, Drago Gervais, Tone Peruško Petrov, Ante Rojnić, Dragovan Šepić. O njima u drugom nastavku.

Aleksandar Vojinović napisao je da u hrvatskom novinarstvu vjerojatno nema zanimljivije i dramatičnije priče od biografije novinara Ive Mihovilovića. Iako nije bio ni buntovnik, ni revolucionar, ni političar, u povijesnim vrtlozima Mihovilović je plaćao ceh svoje moralne i racionalne angažiranosti. Stići će ipak pisati, uređivati, objavljivati - stvarati temelje modernog novinarstva u Hrvatskoj. Novinar, publicist i pjesnik ostat će upamćen kao Spectator.Preminuo je u Zagrebu prije tri desetljeća, 15. rujna 1988. godine. Ive Mihovilović rođen je u Premanturi, 21. rujna 1905. godine, godine 1924. u Trstu uređuje "Istarsku riječ", jedini hrvatski tjednik pod Italijom. Znači da je tada imao samo devetnaest godina! Godine 1928. pobjegao je iz Trsta pred fašistima u Split. Ive Mihovilović je 1928. godine u četvrtom godištu mjesečnika "Naš glas" objavio čak sedam pjesama: Sudbina seljaka, Kraško ptiče, Moja majka, Boem i dete,Pomlad v mestu, Ruke, Poezija gnezda. U Sudbini seljaka mladi pjesnik upućuje "kritiku" Bogu: "Strogi Bog je uvijek iznad nas/ S tvrdim okom i s rukom u prijetnji/Mi čujemo: njegov teški glas/Čita kaznu svakoj našoj kretnji... O, težak je, težak Bog nad nama...". Je li Ive Mihovilović ateist, vjeruje li u Boga? Sam će to na svoj način, pjesnički reći u stihovima "Boem i dete": "Ja, star, vagabund, grubijan, boem/nekakvom sam ludom i besciljnom cestom/ušao u crkvu s prepotentnom gestom./Da za Boga neznam, govori se mestom/ali neznam zašto, osto drnut, nem./Pred toplim oltarom u tihome kutu/sad se smerno molim i gledam u sliku/mekane Madone s detićem u skutu./I sve nešto drugo vidim u tom liku.../Nesvesno učutah i više ne molim/ nego samo gledam (kako da odolim)/bele su joj ruke, a oči ko svila/baš kao u žene koju ludo volim.../Stari vagabund, boem, grubijan/mekano zatreptah, šapnuh kroz san:/O,to si ti draga! - Al' dete sred krila?"

Stihovi posvećeni pjesniku i majci

Ive će pjevati o Uskrslom Kristu: "... Dolazi svakog leta: za jednu svetlu minutu --/ A kad naša uskrsna zvona prestanu radost da pevaju/Nad nama opet stari naši bolovi zevaju/ U nama san o njemu biva cvet bolan i sveo/Jer smo ko pušteno dete na nekom beskonačnom putu/Dok on lebdi negde daleko - sjajan, mekan i beo". Srečko Kosovel (1904.-1026.), slovenski pjesnik, bio je jedan od najistaknutijih osobnosti slovenska avangarde, koji je imao velik utjecaj na slovensko pjesništvo moderna izraza. Njemu je Ive Mihovilović posvetio pjesmu "Kraško ptiče": "Sitan, neugledan, ko najzadnji cvijet/između borova i sred tužnog stijenja/niknuo je Srečko i počeo "pet"/(malo zaneseno ptiče!) pjesmo vrijenja./Buntovan, a opet preslavenski mekan/on je već zarana iskidao grudi/i kad je počela pjesma da nas čudi/došao je o njem teški glas, ne čekan:/ njegove su bone i duboke oči/uvele, a ruke što stihove kite/klonule su mrtve, prerano prebite...". Gotovo da nema pjesnika koji nije posvetio stihove majci. To je učinio i Premanturac Ivo. U travnju 1928. godine u "Našem glasu" objavio je dirljivu pjesmu "Moja majka". Dirljiv susret sina i majke, on došao iz svijeta nekako fin, uglađen, ona u njivi s motikom. Dirljiva slika! "Dolazim iz sveta... Ona je na njivi./A kad sam joj blizu, naglo se uspravi/na motiku se nagne i otare znoj/a onda si ruke obriše na travi:/"O, sve je na tebi gospodsko i belo/a ja sam sad brazdom rasipala gnoj"./ I s vidnom me smetnjom poljubi u čelo.../Opet je u brazdi kad moram otići./ Prilazim joj tiho i prignem se čelom. / S mekoćom od negda ni sad nezna prići/tek jasno osećam kako trepti telom./A kad s njive zađem na cestu u dol/ja motiku čujem da u zvuku drhće:/ko glas njenog srca i ko njena bol...". Majci je posvetio i stihove "Moja mati u noći" čiji su fragmenti objavljeni u studenome 1925. godine: "Stoje tako u noći ćutljivo moja mati i njezino srce. I plaču dobre, dobre suze... ".

Misli i riječi o mladosti mladog Ive

Dvadesetogodišnji mladić Ive koji s potpisom I. M-vić piše članak "Mladost i doba" neobično je za svoja ljeta zreo. I u njegovo doba spominje se degeneracija, nestajanje ideala, zdrave i nadobudne mladosti. Piše: "Danas kad postoji verzija i tvrdnja da je sva mladost, apsolutno sva, uzela za svoj idejni znak bivolske noge, da je sva zapela u posleratni kao materijalizma, površnosti ili snobizma - javlja se ipak jedna mladost, koja je stala u mlad i odvažan životno stav. Mladosti je te u celome svetu i ta je mladost postavljena danas kao nikada do sada nejunačkome vremenu nasuprot i usprkos. Da li pravo, razumno ili ne, mišljenju onih koji su izvan njihovog kruga, sinovi danas ispituju široko razgoračenih očiju svet, život, koji su im očevi predali te su doboko nezadovoljni njegovim pojedinostima. Za te je nove i vedre sinove svet otaca duboko licemeran, obeljen izvana pobožnim sentimentalizmom ili grub i trgovački do zgražanja...". Članak je objavio "Naš glas" u studenom 1925. godine. Mihovilović temu mladosti obrađuje i u članku "Mi" pa piše: "Impuls životu daju i davati će uvek oni virovi koji su mladost, ono ključaanje - koje se (sporedno budi rečeno) u kafanskoj politici starih često s malo učmalog balunerskog posmeha zove 'mladenački zanos'... Mnoge su lepe omladine ušle u historiju. Uronivši (izlizani profesorski izraz!) u historiju mi se sretamo s svim onim divnim omladinama. Udivljuju nas sve, svih doba i svih naroda. I mnoge naše jugoslovenske omladine lepe su i pokreću u nama amiraciju."

Nemamo dovoljno obrazovanje omladine

Zaključuje: "Mi nemamo dovoljno obrazovane omladine a momenat je tako kritičan. Ja ne preteravam, samo konstatiram: naša današnja omladina nije dovoljno inteligentna. I mislim da mi može malo ko protusloviti... Ja osećam i znadem da još nismo toliko omladina. Znači da smo obična mladež, recimo i formalno je organizovana mladež sa zanosima, ali nismo još dovoljno dorasli da budemo - omladina. Omladina nije samo frazeološka fraza za mladež...". (SLIJEDI NASTAVAK)