Dr.sc. Vanja Marković doktorirala je prva, u prvoj generaciji poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija Nove paradigme obrazovanja, pri Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Za svoju doktorsku disertaciju izabrala je temu "Samoprocjena samoefikasnosti učitelja u inkluzivnom obrazovanju u Istarskoj županiji", koja dosad nije bila istraživana. Riječ je o radu s učenicima s teškoćama, ali i drugim netipičnim učenicima.

- Samoefikasnost je izuzetno važan koncept, a premalo je poznat, o njemu premalo razgovaramo i općenito i u kontekstu odgoja i obrazovanja. Najveći broj istraživanja koje se odnose na učitelje u inkluzivnom obrazovanju, usmjerava se na njihove kompetencije i stavove. Međutim, za uspjeh inkluzivnog obrazovanja jako je važno i koliko učitelji poznaju sami sebe, što se odnosi upravo na njihovu samoefikasnost, među ostalim i za inkluzivnu praksu.

- Pojam samoefikasnosti nije nov, u znanstveni diskurs uveo ga je kanadski psiholog Albert Bandura još 1977. Pojam se, najkraće rečeno, odnosi na vjerovanje pojedinca da je sposoban organizirati se, poduzeti akcije koje su potrebne da bi se izvršio određen tip aktivnosti. Dakle, upravo samoefikasnost pojedinca je ta koja određuje kako se osjećamo, kako mislimo, kako se motiviramo i kako se ponašamo. Pritom, za realizaciju određenog ponašanja, primjerice primjenu adekvatnih strategija podrške učenicima u inkluzivnom obrazovanju, nisu bitne vještine koje pojedinac posjeduje, već njegove procjene što može postići svojim vještinama. To bi značilo da nečija znanja, vještine i prethodna iskustva nisu uvijek dobar pokazatelj budućih akcija osobe ili ponašanja koja će netko birati. Puno važnija su uvjerenja o vlastitim kompetencijama, kao i uvjerenja da su neka ponašanja korisna u određenim situacijama.

Preneseno u inkluzivno obrazovanje, to bi značilo da je važno smatra li učitelj da će neka ponašanja dovesti do željenog ishoda - primjerice, da će primjena određene metode rada dovesti do toga da će učenici usvojiti predviđene ishode - kao i smatra li da je sposoban primijeniti upravo te metode u svom obrazovnom radu. Ukratko, konstrukt samoefikasnosti nudi solidno teorijsko uporište upravo za procjenu učiteljeve spremnosti za inkluzivno obrazovanje.

- Što je pokazalo Vaše istraživanje među istarskim učiteljima?

- Najvažniji rezultat je što se pokazalo koje su to važne komponente koje čine samoefikasnost za inkluzivnu praksu istarskih učitelja, a to su kreiranje inkluzivnog školskog ozračja, upravljanje ponašanjem u učionici, suradnja i inkluzivno poučavanje. Također, pokazalo se kako čimbenici poput godina radnog iskustva učitelja ili pak godina inkluzivnog radnog iskustva, rada s učenicima s teškoćama, imaju značajan utjecaj na to koliko će učitelj biti spreman za poduzimanje akcija koje mogu utjecati na učenje njegovih netipičnih učenika. Pokazalo se da su učitelji u razrednoj nastavi značajno samoefikasniji u svim komponentama od svojih kolega u predmetnoj nastavi. Jedan od razloga tomu, moguće je, leži u različitom inicijalnom obrazovanju učitelja razredne i predmetne nastave.

Studijski programi budućih učitelja razredne nastave sadrže znatno više psihološke, pedagoške i metodičke pripreme, među ostalim i za rad u inkluzivnim uvjetima. Pokazalo se kako više od 55 posto učitelja nije tijekom svog inicijalnog obrazovanja pohađalo niti jedan kolegij koji bi ih pripremio za rad s učenicima s teškoćama. Jasno je kako to može negativno utjecati na njihovu sigurnost u vlastite kompetencije i njihovu samoprocjenu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. Međutim, temelje inkluzije potrebno je intenzivno graditi u razrednoj, ali i u predmetnoj nastavi. Upravo stoga, jedan od ciljeva istraživanja bio je ponuditi i neke prijedloge kako to učiniti.

Povezane vijesti

• Osigurano 400 milijuna kuna više za učitelje
• Na prijemu Labinu: "Vaše je zanimanje plemenito, časno i odgovorno, vi ste glavni nositelji sustava obrazovanja"
• ZAPOSLENI U ŠKOLAMA NA PROSVJEDU: Naše škole su bojišnice na kojima ratujemo s devijantnim učenicima