(Grad Buje)
Bujski statut, po kojemu se gotovo četiri stoljeća ravnalo gradskim životom, dobio je svoju konačnu formu za vrijeme mletačke uprave, 1427. godine. Izborivši se za službeno priznanje municipalnog statuta i vlastitog podestata iz redova mletačkog plemstva, za Buje je počelo doba prosperiteta. Sredinom XV. stoljeća, a svakako prije 1450. godine, u Bujama se gradi nova gradska loža, simbolični centar sudske vlasti i javnog života na kojemu će, među ostalim, mletački podestati držati svoja sudovanja i proglašavati presude. Nedugo potom Buježi nastoje refortificirati svoj "ogoljeni" grad te uspijevaju uvjeriti svojeg podestata da se u Veneciji pokuša izboriti za izgradnju novih bujskih zidina. Senatori su zaključivši da, budući da ovaj grad graniči s posjedima kuće Habsburg u Istri (Momjanom) te da su pljačkaški upadi i pustošenja austrijskih podanika ovdje česti, Buje uistinu treba refortificirati. Cijeli projekt, zaključuje Senat, mora biti gotov unutar pet godina. Time se gotovo u potpunosti vratio stari sjaj Buja. U usporedbi s ostalim komunama akvilejske Istre koje su u XV. stoljeću došle pod vlast Venecije, Buje su bile druga po redu najbogatija urbana zajednica, odmah iza Milja.
Mnoge kaznene odredbe Bujskog statuta opisuju zločine koji se događaju u svakome društvu kroz povijest – ranjavanje, krađu, silovanje, vrijeđanje. Međutim, ne treba pretpostaviti da se konkretna penalna politika slijepo držala kazni iz Statuta, već propisivanje drakonskih kazni ima ponajprije funkciju zastrašivanja, ne bi li se tako potencijalne zločince odvratilo od naumljena djela. Kao što je i inače uobičajeno, pri propisivanju kazni za silovanje polazi se od statusa žrtve: je li nevina djevojka, udovica, udana žena besprijekorna ponašanja ili žena dvojbena morala. Dojmljivo je da se silovanje djevice sankcionira čak teže nego ubojstvo: za oba djela predviđena je smrtna kazna, no ubojičina imovina ostaje u obitelji, pa se može naslijediti, dok silovatelj djevice koji je u bijegu gubi svoja dobra. Odšteta žrtvi može nadomjestiti ili povećati miraz, čime se možda povećavaju njezini inače mršavi izgledi za udaju. U stvarnosti situacija u kojoj se našla silovana djevojka ili udovica, kao i oteta djevojka, često će je gurati u kompenzatorni brak sa zločincem, koji i Statut predviđa kao mogućnost.
Bujski statut donesen 1427. godine bio je na snazi gotovo 400 godina
Bujski statut ima 139 glava, mi smo odabrani nekoliko članaka. Ostao je na snazi skoro četiristo godina, sve do uvođenja modernoga francuskog i zatim austrijskog zakonodavstva.
Propisujemo i određujemo da, opsuje li tko ubuduće Gospodina Boga našega ili njegovu slavnu majku Djevicu Mariju ili preblaženog evanđelista, našeg zaštitnika gospodina svetoga Marka, neka Općini Buje nadoknadi pet libara malih denara, a opsuje li tko ili pogrdi nekoga drugog Božjeg sveca ili sveticu, neka spomenutoj Općini plati dvije libre malih denara. Od tih globa neka polovica pripadne prijaviteljima, bude li ih, i neka se zadrže u tajnosti. A ne bude li imao odakle platiti, treba stajati jedan dan uza stup srama.
Ako pripadnik bilo kojeg spola drugomu uputi uvredu, to jest "lopove", "pljačkašu", "krivokletniče", "beščasniče", "izdajico", "nevjerniče", "lažeš kako zineš", "rogonjo", "protjeraniče", ili ženama "kurvo", "lupežice" "razuzdanice" ili sličnu uvredu, ako su uvrijeđeni nazočni i to čuju, neka Bujskoj općini plati pola marke, osim ako je onaj komu je upućena ta uvreda na glasu po tome što mu je rečeno, u kojem slučaju je onaj koji ga vrijeđa dužan platiti samo globu od dvije libre malih denara, prema starom običaju, s time što su gospodin načelnik i bujsko Vijeće i dalje slobodni povisiti ili sniziti spomenute globe prema svojstvima i značaju osoba.
Izvrijeđa li neka žena koja je na zlu glasu ženu na dobru glasu, neka Općini plati pet libara malih denara, a ako ne htjedne platiti, neka je se išiba. A ako ta žena na dobru glasu uzvraćajući tim povodom kaže neku uvredu ženi na zlu glasu, neka ne potpadne zbog toga ni pod kakvu globu.
Budući da svatko treba sigurno boraviti u vlastitu domu, propisujemo da koji god građanin, stanovnik ili stranac, koji bi napao nekoga građanina ili stanovnika Buja oružjem u njegovu domu u kojem stanuje, neka Općini plati sto libara malih denara. Počini li napad bez oružja, neka Općini plati pedeset libara malih denara. A ako napadnuti braneći se u tom nasrtaju udari ili ubije napadača, ne potpada ni pod kakvu kaznu.
Propisujemo i određujemo da, ubije li tko ubuduće neku osobu, bujskoga građanina ili stanovnika ili pak stranca, neka smjesta izgubi život i neka bude osuđen na smrtnu kaznu, tako da mu se, ako bude u rukama gospodina načelnika ili u neko vrijeme u njih padne, odsiječe glava od tijela tako da umre. Imovinu tog ubojice neka ne zaposjedne Općina niti neka druga osoba i neka ne izgubi svoju imovinu, već može i smije oporučno raspolagati svojom imovinom i ostaviti je komu želi. Ako ne ostavi oporuku, neka njegova imovina pripadne onomu koji ga po pravu naslijedi.
Neka se nitko ne usudi i ne drzne silovanjem oduzeti djevičanstvo djevici koja to ne želi i ne pristaje. Učini li to, neka ga se smjesta osudi na smrtnu kaznu tako da umre. Pobjegne li takav zločinac iz kaštela Buje i njegova okruga, neka se ucijeni njegova glava i osoba pa neka ga se trajno protjera iz spomenutoga kaštela i okruga te neka izgubi svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, od koje neka polovica pripadne Općini Buje, a druga polovica silovanoj ženi, ili neka je uz njezin pristanak uzme za ženu. A htjedne li netko silovati neku djevicu pa ne uspije, neka ga se osudi na sto libara malih denara u korist Općine. Ne uspije li platiti tu globu, neka izgubi ruku ili nogu, kako bude po volji gospodinu načelniku.
Drzne li se netko silovati udanu ženu ili udovicu i siluje ju iako ona to ne želi i protiv njezine volje, a ta je žena na dobru glasu, neka se osudi na smrtnu kaznu tako da umre, bude li se takvo silovanje moglo zakonito dokazati. A htjedne li silovati pa ne uspije, neka ga se osudi na sto libara malih denara ili neka uzme tu udovicu za ženu, ako toj silovanoj ženi udovici bude po volji uzeti ga za muža. Za svako od spomenutih silovanja neka ga se uputi godinu dana onkraj granice i izvan područja na udaljenost od dvadeset pet milja.
Siluje li netko pak neku drugu ženu, koja je je već bila zatečena u preljubu, neka ga se kazni i osudi samo na imovinsku kaznu odnosno globu po nahođenju i volji gospodina načelnika, prema značaju osoba. Pokuša li silovati pa ne uspije, kao što je rečeno, neka ga se osudi samo na globu prema volji i prosudbi gospodina kneza, uzevši u obzir svojstva i značaj osoba.
Neka se nitko ne usudi povesti sa sobom ili odvesti s bujskog područja neku nevinu djevojku. Učini li to, neka je uzme za ženu, uz volju i pristanak te djevojke. Ne uzme li je za ženu, neka ga se kazni i osudi na smrtnu kaznu tako da umre, uspije li ga se uhititi. Ne uspije li ga se uhititi, neka ga se trajno protjera, s time da mu se, ako ikada padne u ruke rektora i Općine Buje, odsiječe glava tako da umre. Povede li tko sa sobom neku udanu ženu, neka bez oprosta izgubi život, a ta žena neka se spali. Međutim, ako muž te žene ne bude htio da se njegovu ženu spali ili da se tog muškarca ubije, oboje su slobodni i oslobođeni i nitko od njih ne potpada ni pod kakvu kaznu. A povede li netko ili odvede neku drugu ženu, kazna pripada i ostaje na prosudbu i procjenu gospodina načelnika.
Ukrade li netko tuđe grožđe, voće ili plodine neka plati tri libre malih denara, to jest dvadeset solada Općini, dvadeset solada vlasniku stvari i dvadeset solada tužitelju te neka nadoknadi štetu vlasniku stvari. A maloljetnici neka plate polovicu te globe. Ne bude li tužitelja, neka se dijeli popola, kao gore. Ukrade li netko noću, od zalaza do izlaza Sunca, neka plati dvostruku globu, koju treba podijeliti na opisani način i neka vlasniku stvari nadoknadi štetu dvostruko. Svatko tko je punoljetan može tužiti za svoju ili tuđu štetu i njegova tužba vrijedi, prisegne li, premda nema svjedoka.
Određujemo da u braku koji je sklopljen ili bude sklopljen na bujskom području ili u okrugu, svi takvi supružnici trebaju biti "kao brat i sestra", to jest imati kao zajedničku svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, kako onu miraznu, tako i stečenu i onu koju su nabavili ti supružnici ili jedan od njih za vrijeme braka, prema običaju "brata i sestre", osim ako je taj brak bio zaključen s javnom ispravom uz druge sporazume i pogodbe te po drugom običaju koji je suprotan našemu spomenutom običaju. Tome se dodaje i treba uvijek smatrati da za neki dug koji bi muškarac, odnosno suprug na bilo koji način i bilo kako ubuduće učinio, ni bujska uprava ni muž ne mogu otuđiti dio ženina miraza, osim po ženinoj volji i pristanku. Nadalje, muž, odnosno suprug nikada ne smije prodati, darovati, zamijeniti, dati u zalog niti na bilo koji drugi način otuđiti dio miraza svoje žene bez ženine volje i pristanka. U slučaju da takav muž proda, daruje, zamijeni, dade u zalog ili na bilo koji način otuđi spomenutu imovinu protivno ovoj odredbi, neka se od tog trenutka [obveza] smatra raskinutom, [bez ikakve] vrijednosti i snage. Ovaj je dodatak donesen i potvrđen u punom i općem vijeću Bujske općine, u kojem je bilo nazočno jedanaest vijećnika, od kojih su dvojica bila protivna, a to je bilo posljednjeg dana mjeseca veljače 1434.