POSVEĆEN MU ZBORNIK 

Dr.sc. IVAN MATEJČIĆ, POSLJEDNJI NESTOR POVIJESTI UMJETNOSTI I KONZERVATOR: Hedonist koji svoj hedonizam voli podijeliti s drugima

Uz svu dosadu formalnog tijeka velikog svjetskog kongresa ranokršćanske arheologije 1994. godine u Poreču, već prvu večer Matejčić je organizirao dodatnu večeru u jednoj notornoj, ali nama najdražoj birtiji u Žbandaju, tek šest kilometara udaljenoj od Poreča. Čitatelji si moraju zamisliti kako je to izgledalo, na vatri su se pekli ombolo i kobasice, servirani sa zeljem, kroz birtiju je prošlo više od 200 sudionika simpozija i popijeno je više od 394 butelje crnog vina, pišu profesori Miljenko Jurković i Marijan Bradanović u predgovoru zbornika posvećenog Ivanu Matejčiću

| Autor: Robert BURŠIĆ
Zamislite profesiju u kojoj vas plaćaju da čitate dok ste na poslu, šalio se na svoj račun

Zamislite profesiju u kojoj vas plaćaju da čitate dok ste na poslu, šalio se na svoj račun


Prijatelji povjesničara umjetnosti, konzervatora, znanstvenika, leksikografa i umirovljenog sveučilišnog profesora dr.sc. Ivana Matejčića, u prigodi njegova 70. rođendana posvetili su mu zbornik "Mens acris in corpore commodo" (Pronicljiv um u udobnosti tijela) i napisali predgovor. To su dr.sc. Miljenko Jurković, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i dr.sc. Marijan Bradanović, redoviti profesor Odsjeka za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U ovome tekstu prenosimo dijelove iz predgovora.

Etika i eros

U procjeni dosega našeg prijatelja u čisto znanstvenom smislu, moramo zaključiti: ne samo da je on posve pouzdano posljednji nestor naše discipline, a kada bismo to pretvarali u poruku razumljivu širim krugovima, mogli bismo to iznijeti sintagmom da Ivan Matejčić pripada onoj skupini akademika koji to formalno nisu.

Naš kolega i prijatelj Predrag Matković jednom je prigodom za Matejčića naglasio: "Osim strasti, gotovo opipljivog erosa koji je izbijao i još uvijek izbija iz njega prilikom doticaja sa spomenicima, bilo u naravi, bilo na papiru, Ivana Matejčića za razliku od mnogih krase još barem dvije izuzetno važne vrline: prvo je vjerovanje kako je povijest umjetnosti znanstvena disciplina koju treba takvom njegovati, a druga, s njom blisko povezana, je etičnost. Tko god je čitao barem neke od njegovih tekstova zasigurno se oduševio ne toliko samim uvjerljivim atribucijama i datacijama, nego jasnom i logičnom strukturom i gotovo taktilnim (opipljivim) opisima umjetnina s kojima vodeći oko čitatelja on postaje sukreator umjetničkog djela, onakvog umjetničkog djela kojega nam on po prvi put razotkriva. Njegovi opisi i analize stoga su ne samo školski primjeri upotrebe izbrušenog pojmovnog i stručnog aparata, nego njegujući paralelno lijep i funkcionalan izričaj, ponekad predstavljaju, i mimo teme koju obrađuju, gotovo pa hedonistički doživljaj".

Matejčić je jedan od možda posljednjih povjesničara umjetnosti koji dosljedno ustrajava na metodi, koju su danas mnogi skloni preskakati ili zaobilaziti. Samo iscrpan i točan opis umjetnine osigurava ispravne odgovore, što je vjerovanje naše zadnje generacije "pravih" povjesničara umjetnosti.

Vješt i s vandalima

Mnogo je puta Ivan Matejčić svojim vještim konzervatorskim djelovanjem u tišini, na vrijeme i pregovarački vješto spriječio devastaciju nekog spomenika i degradaciju nekog kulturnog krajolika. Diskretno je zaustavljao te potencijalne vandalizme naših dana, zbog kojih bi se, da su ih kojim slučajem uspjeli provesti, vjerojatno ubrzo zastidjeli i njihovi inicijatori. Te teške odluke koje je kao odgovorni konzervator morao donositi, najblaže rečeno, nisu bile drage mnogim utjecajnim ljudima. U takvim se slučajevima često koristi snažna argumentacija o ugašenim radnim mjestima, depopulaciji i gašenju razvojnog potencijala. No, Matejčić je u najvećem broju slučajeva uspijevao! Sapienti sat!

Foto

Put kojim je odmah nakon Domovinskog rata krenula Istra pokazao je svu ispravnost njegovih znanja i vještina, kao i njegova instinkta. Da je bio u pravu, svjedoči nam ne samo etički kodeks konzervatorske profesije, već i gotovo kultni status koji danas ima u istarskoj javnosti. Status kojim se može pohvaliti rijetko koji predstavnik u medijima i na društvenim mrežama inače često prozivane konzervatorske službe. Ono što odmah treba spomenuti je i njegovo pravovremeno usmjeravanje mladih konzervatora u pravcu preuzimanja odgovornosti za stanje na terenu za koji su zaduženi. Nije nimalo slučajno da se, usprkos za ovu djelatnost uvijek ograničenim sredstvima, na tlu Istre danas sustavno ne samo odvijaju, već i dovršavaju značajni konzervatorski radovi.

Zaključno, i u skladu s naslovom ovog zbornika, Ivana Matejčića možemo opisati kao čovjeka na razmeđu čiste povijesti umjetnosti i konzervatorske prakse. To svoje profesionalno iskustvo nikada nije posebno isticao, osim u karakteristično šaljivom tonu, "zamislite profesiju u kojoj vas plaćaju da čitate dok ste na poslu".

Jedan je naš dragi kolega Ivana Matejčića opisao kao hedonista koji svoj hedonizam voli podijeliti s drugima. Pritom je naglasio da se to ne odnosi samo na kvalitetu hrane i vina, na kojima naš slavljenik karakteristično inzistira, već i kvalitetu znanstveno-istraživačkih tema u kojima potpunije uživa, upravo kada ih može podijeliti s kolegama.

Notorna i najdraža birtija

Pitanje hedonizma možda najbolje opisuje događaj prigodom održavanja velikog svjetskog kongresa ranokršćanske arheologije 1994. godine. Prvi je dio održan u Splitu jer je on pokrivao stotu godišnjicu Bulićevog osnutka te tradicije, a drugi dio održan je u Poreču, gdje je naš prijatelj bio "veliki gazda", uz tadašnju ministricu kulture Vesnu Girardi-Jurkić. Porečki dio kongresa je, prema mišljenju M.J., bio utoliko bolji koliko je zanemario formalizme, a uključio humanu komponentu, kako bi i osnivač toga kongresa don Frano Bulić volio. Jedna je sekvenca odrazila snagu svih pet čula, kako nas povijest podsjeća. Naime, uza svu dosadu formalnog tijeka kongresa, već prvu večer Matejčić je organizirao dodatnu večeru u jednoj notornoj, ali nama najdražoj birtiji u Žbandaju, tek šest kilometara udaljenoj od Poreča. Čitatelji si moraju zamisliti kako je to izgledalo, na vatri su se pekli ombolo i kobasice, servirani sa zeljem, a mladi suradnici, asistenti i studenti po određenom ključu uspostavljen je most između Poreča i Žbandaja. Uvaženi profesori, poput N. Duvala, ili I. Petriciolija, da spomenemo samo jednog inozemnog i jednog hrvatskog, bivali su prevoženi tamo da bi se najeli i uživali i bivali po njihovom nahođenju vraćeni u hotel. Registrirano je u jednom trenutku da je kroz birtiju prošlo više od 200 sudionika simpozija i da je popijeno više od 394 butelje crnog vina.

Foto

S Dragom Orlićem, prijateljem i suradnikom u poslu i u zabavi

Dugotrajan je i opsežan njegov istraživački rad, koji je išao u više smjerova. Njegov trajni interes bio je (i ostao) istraživanja kamene, a kasnije vrlo intenzivno i drvorezbarije polikromirane skulpture gotičkog i renesansnog razdoblja, pa opsežan znanstveni rad što se odnosio na arhitekturu i skulpturu kasne antike, ranog srednjeg vijeka i romanike. Istraživao je crkvu Marije Male pokraj Bala, Sv. Foške kraj Batvača, crkvu Sv. Stjepana u Peroju, pretvorene u štalu. Konzervatorski rad na ranokršćanskoj crkvi Sv. Nikole, nekad posvećene sv. Mariji u Puli, karakterističan je primjer Matejčićeve metode zaštite spomenika kao primijenjene povijesti umjetnosti. Neki bi odmah krenuli u radikalniji restauratorski zahvat, no Matejčić je tek otvorio stručnu diskusiju o toj mogućnosti.

Freske, lapidariji i kašteli

Nezaobilazan je njegov angažman u spašavanju istarskih zidnih slika. Pravilno uočivši problem zapuštenosti istraživanja i temeljitih, no gotovo sporadičnih slučajeva konzervacije, tog odavno poznatog fenomena 150 evidentiranih lokalitet, s više ili manje sačuvanih srednjovjekovnih i ponekom renesansnom zidnom slikom, tada je otprilike rekao: Kakav bih ja to bio voditelj konzervatorske službe u Istri kada bih na to zatvarao oči. Uz financijsku i logističku pomoć Istarske županije, velikim zalaganjem Vladimira Torbice koji niz godina vodi resor prosvjete i kulture, temeljem Matejčićeve inicijative i prema njegovoj listi prioriteta restaurirano je niz ciklusa zidnih fresaka. Svako takvo istraživanje, koje je Ivan Matejčić osobno vodio, ujedno je povijesnoumjetnički valozirao znanstvenom objavom.

U znanstvenom radu spomenimo veliku dionicu istraživanja, valorizaciju, konzervaciju i prezentaciju sloja karolinške kulture u Istri te zasebnu istraživačku temu, koja ga je najviše obilježila, konzervatorski zahvat na porečkom katedralnom kompleksu. Kao neposredni istraživač na terenu i uvjerljivi pregovarač, svakako je najzaslužniji za upis kompleksa Eufrazijeve bazilike na Listu svjetske baštine 1997. godine.

Posebno poglavlje njegova interesa bili su lapidariji u Istri. Često je govorio da te zbirke kamenih spomenika moraju izgledati kao da ih je još početkom 20. stoljeća postavio konzervator Gnirs. Kao konzervator radio je i na gradskim zidinama i kaštelima niza istarskih gradova. Potaknuo je revitalizaciju Motovuna, Gračišća, Novigrada i Vižinade.

Umjesto poglavlja o nastavničkom i mentorskom radu, samo ću spomenuti (M. B.) čuvene terenske nastave koje je Ivan Matejčić nebrojeno puta vodio i problemski organizirao na istarskim spomenicima.

Sretan rođendan!

Ivan Matejčić rođen je u Pazinu na današnji dan, 23. siječnja 1950. godine. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu 1973. godine diplomirao povijest umjetnosti i talijanski jezik i književnost. Četiri godine kasnije zaposlio se kao konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Šest godina (1982.-1998.) bio je zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu, pa opet zakratko u Splitu, a do 1991. godine ravnatelj je Zavičajnog muzeja Poreštine. Početkom Domovinskog rata postao je ravnatelj Regionalnog zavoda za zaštitu kulture u Rijeci. Kasnije postaje prvi pročelnik Konzervatorskog odjela u Puli.

Godine 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je disertaciju na temu arhitektonskog razvoja porečkog episkopalnog kompleksa. Godinu dana kasnije napušta Konzervatorski odjel u Puli da bi se zaposlio na tada osnovanoj Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Oslobođen od navike aktivnog konzervatorskog djelovanja (umirovljen 2015.), nikada nije zapao u grešku ogorčenja i letargije. Prihvatio se uredničko-autorskog projekta "Umjetnička baština istarske Crkve". Od planiranih sedam, publicirana su dva monumentalna izdanja: Kiparstvo (1 i 2) i Slikarstvo.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini