RAZGOVOR

DANKO KONČAR, poduzetnik i investitor: "Marina je biznis u kojem sve što ulažeš, ulažeš u tuđu imovinu. Marine imaju ogromnu godišnju dobit, ali je na te investicije jako spor povrat kapitala"

Kad govorimo o investicijama, moje iskustvo je da nikad ništa nije išlo jednostavno, pravocrtno i brzo, već su te investicije uvijek imale neke vanjski generirane zastoje. Uzmimo primjerice Katarinu, gdje smo na međunarodnom natječaju dobili koncesiju i pravo građenja, da bi nakon toga Ministarstvo kulture izdalo rješenje o stavljanju tog područja pod zaštitu. Obrazloženje je da nekoliko kilometara dalje postoji nekakva tvrđava, da je Pula bila austrougarska ratna luka i tako dalje. Smatram da je više od jednog stoljeća kasnije jednostavno nemoguće štiti baš sve što je tada činilo ratnu luku. Jasno je da nešto od tog naslijeđa treba zaštititi i imati memorijalni značaj, ali razvoj jednog grada ne bi smio postati talac njegove povijesti, pogotovo kad je ta povijest tako duga kakva je pulska, smatra Končar

| Autor: Milan PAVLOVIĆ
Danko Končar (snimio Milivoj MIJOŠEK)

Danko Končar (snimio Milivoj MIJOŠEK)


O Danku Končaru i njegovim projektima gotovo svatko tko je prosječno informiran u Istri ima neko razmišljanje i stav. Generalna percepcija je da se radi o svojevrsnom kralju nedovršenih investicija, pri čemu se glavni argumenti za taj epitet nalaze u dvije davno najavljene kapitalne investicije od kojih je jedna još uvijek poprilično daleko od završetka, a druga nije ni započeta. Riječ je turističkim projektima u Pulskom zaljevu i na području Vodnjana koji se, slaže se i Končar, doista ne realiziraju sukladno zacrtanim planovima. No, objektivna slika o razlozima za to, tvrdi, ne može se dobiti ako se ta priča realno ne sagleda sa svih strana i perspektive investitora koja se u javnosti često ignorira.

Danko Končar ovih je dana zakoračio u osamdesetu godinu, ali još uvijek nije spreman odreći se svojih planova i ambicija, ni po pitanju tih, ni po pitanju drugih započetih ili planiranih projekata. Razgovarali smo s njim i doznali zašto kasne i hoće li biti realizirani projekti Katarina i Dragonera, što mu je trebala avantura s Uljanikom iz koje je izišao "kraći" za 12 milijuna eura, kakve su njegove veze s češkim investicijskim fondom i političarima.

fwe

Danko Končar (snimio Milivoj MIJOŠEK)

- Planovi i ambicije nikad ne prestaju, samo se prilagođavaju situaciji u kojoj se nalaziš. Puno je toga započeto, značajni iznosi novca uloženi i ne može se nakon svega toga samo kazati da je dosta i da je svemu tome kraj. Sve ima svoj kontinuitet i s te strane ostalo je još puno toga što moram i namjeravam napraviti i za što mi ni životne godine neće biti prepreka. S druge strane, kod mene je to definitivno povezano i s genetikom jer u mojoj su obitelji majka, otac, ujak i još neki članovi značajno premašili devedesetu, a ujak, koji je bio liječnik, bio je aktivan praktički do samoga kraja života. Točnije, do tri mjeseca prije smrti kada je primio svog zadnjeg pacijenta. Tako da genetske temelje definitivno imam dobre, tijelo i razum me za sada služe, pa zasad nema razloga zbog kojih bi počeo razmišljati o kraju.

- Da li bi na tu odluku s vremenom mogli početi utjecati problemi s kojima se susrećete pri realizaciji nekih od vaših projekata?

- Problema definitivno ima. I to ogromnih. Jer Hrvatska je zemlja u kojoj je, grubo rečeno, sve moguće i ništa nije moguće. Kad govorimo o investicijama, moje iskustvo je da nikad ništa nije išlo jednostavno, pravocrtno i brzo, već su te investicije uvijek imale neke vanjski generirane zastoje. Uzmimo primjerice Katarinu, gdje smo na međunarodnom natječaju dobili koncesiju i pravo građenja, da bi nakon toga Ministarstvo kulture izdalo rješenje o stavljanju tog područja pod zaštitu. Obrazloženje je da nekoliko kilometara dalje postoji nekakva tvrđava, da je Pula bila austrougarska ratna luka i tako dalje. Smatram da je više od jednog stoljeća kasnije jednostavno nemoguće štiti baš sve što je tada činilo ratnu luku jer je oko Pule bilo nekoliko krugova obrane, a prema nekim podacima i preko 275 manjih ili većih utvrda koje su bile u funkciji tog obrambenog bedema. Jasno je da nešto od tog naslijeđa treba zaštititi i imati memorijalni značaj, ali razvoj jednog grada ne bi smio postati talac njegove povijesti, pogotovo kad je ta povijest tako duga kakva je pulska.

- Što to konkretno znači za područje Katarina - Monumenti?

- Konkretno, kad sam spomenuo Katarinu, ona je oduvijek bila neka vrsta vojne baze. Negdje na tom prostoru su se montirali hidroavioni, onda je tu bila podmornička škola, a za vrijeme JNA tamo su se servisirale podmornice. Svi objekti izgrađeni na tom prostoru izgrađeni su od vrlo nekvalitetnog materijala iz jednostavnog razloga što je vojska uvijek štedjela i birala najjeftinije materijale i izvođače. Teško se suglasiti s idejom da je baš to onaj dio nasljeđa iz tog vremena koji bi trebalo zaštiti, no nakon niza godina ipak je pronađen nekakav širi kompromis. U međuvremenu smo mi prvo izgubili pa opet dobili koncesiju i taj projekt ide dalje i sigurno će biti realiziran. Svi radovi tamo izvode se uz tri vrste nadzora: konzervatorski, arheološki i uobičajeni građevinski nadzor. To naravno značajno utječe i na rokove, jer za nešto što bi se u redovnoj proceduri izgradilo za godinu dana sada treba značajno više vremena.

fwe

Danko Končar (snimio Milivoj MIJOŠEK)

- Koliko ste do danas kroz taj i druge projekte uložili na području Istre?

- Na području Istre imamo ogroman ulaganja. Kada bi grubo podvukli crtu, mogli bi reći da smo do današnjeg dana uloženo više od 200 milijuna eura čistog novca, nikakve posudbe. Na Katarinu je do danas uloženo više od 35 milijuna eura, a treba uložiti još 65 milijuna. Jedna od tih investicija je hotel, a nakon što smo tijekom ove godine izgradili prvu fazu morske marine, tko god ode na lice mjesta vidjet će da se i na hotelu radi punom parom. Dio tog novog hotela bit će dvije postojeće zgrade, bivša vojarna i bivša akumulatorska stanica, na kojima radove nadziru konzervatori. Radi se o poprilično devastiranim objektima na kojima treba obnoviti urušeni krov, propale stropne ili podne konstrukcije i slično. Ti zahvati tehnički gledano nisu jednostavni i značajno utječu na cijenu investicije. Jer, iskreno rečeno, lakše, jeftinije i brže bi bilo srušiti i sagraditi novi objekt, ali to ne možemo zato što ove objekte treba čuvati, i zato je dinamika radova takva kakva jest.

- Puno desetljeće prošlo je otkako ste prisutni u projektu koji bi se trebao realizirati na području Vodnjana, no za sad tamo nema gotovo nikakvih pomaka. Što je razlog tome?

- Na Barbarigi i Dragoneri su tvrtke AB Maris i Daria koje smo mi kupili za cijelo područje imale tri detaljna plana uređenja koji su u to vrijeme zamjenjivala lokacijske dozvole. Pravno gledajući, lokacijska dozvola znači da je taj prostor prenamijenjen. Ja ili mi smo u taj projekt ušli s iskrenim namjerama i željom da realiziramo kvalitetnu investiciju. Idejna rješenja prostora naručena su od renomiranih europskih projektantskih biroa kao što su Gianni Giamondi koji je rješavao Costu Smeraldu, berlinski Graft koji je, između ostalog, među ostalim poznat po suradnji s glumcem Bradom Pittom i mnogi drugi. Formirali smo i lokalni projektantski ured koji bi pratio te arhitekte i sve se pokrenulo te 2011. i 2012. da bi procedura osmišljavanja što prije bila dovršena i kako bi projekt zaživio.

Nekoliko mjeseci nakon što su one ušle u naš posjed, tamo su se također pojavili konzervatori koji su stavili prvo privremenu, a nakon osam godina i stalnu zabranu gradnje na tom prostoru. Radi se o 22 hektara utrobe, srca tog područja, a ostali su okrajci na koje se zapravo odnosi prometna zaštita uz koridore županijske ceste. Na tom prostoru nalaze se konkretni arheološki lokaliteti od kojih se stvorila arheološka zona od preko 20 hektara koju se povezalo s prometnicom. To područje se prenamijenilo tako da se na njemu nalaze javno-društveni parkovi. To je vjerojatno jedinstven slučaj u Republici Hrvatskoj da je javno-društvenu namjenu netko izvukao izvan granica građevinskog prostora. Netko je rekao da će tih 22 hektara tuđe imovine biti javno društveni prostor i nakon toga se eksproprijacija nije dogodila. Naime zakon propisuje da za zemljište na kojem si razvlašten moraš dobiti zamjensko ili ti ono mora biti plaćeno, međutim mi nismo dobili ni jedno ni drugo. Sve na što smo nailazili u Vodnjanu i kod bivše i u mandatu nove administracije jest ignoriranje kako naših prijedloga i zahtijeva, tako i činjenica.

fwe

Danko Končar (snimio Milivoj MIJOŠEK)

- Jeste li pokušali riješiti problem na drugim nadležnim adresama?

- Mi sve ove godine neumorno iz mjeseca kucamo na vrata i pokušavamo pronaći rješenje. U međuvremenu se promijenilo pet ministara kulture, u konzervatorskom odjelu promijenile su se tri ili četiri osobe, dakle ključne osobe s kojima razgovaramo i pokušavamo postići nekakav konsenzus. Taman dođete s nekim do nečega, pa ponovno treba čitavu priču pričati ispočetka. Na koncu je 2018. godine donesena odluka da se skinu arheološki parkovi, ali je zadržana zaštita unutar prostora, tako da se nismo puno pomakli s početka.

- Onda što i kako dalje? Što bi bilo nulta točka za konačno započinjanje realizacije tog projekta?

- Za lokaciju Porto Mariccio Dragonera imamo odluku Gradskog vijeća Vodnjana iz studenog 2020. da se ide u izradu UPU-a, a mi smo preuzeli obavezu da tu izradu financiramo. Premda je odluka sad već stara dvije godine, do danas još uvijek po tom pitanju stojimo na istom mjestu. Stara vlast razvlačila je proceduru jer su se uoči izbora bavili drugim stvarima, a predstavnici nove gradske vlasti nisu nas uopće primili po toj temi ni odgovarali na molbe koje smo im počeli slati odmah, od prvog dana. Mi se na tom prostoru kroz svih ovih 12 godina suočavamo sa šutnjom administracije na svim razinama, koja ima za cilj da se ništa ne događa ili u prijevodu, ignoriraj i nemoj talasati. Za projekt Katarina smo na raznim razinama administracije, kao i u lokalnoj zajednici naišli na razumijevanje i one snage koje su spremne pomoći i razumiju interes da se započeti projekt realizira. U Vodnjanu takvih snaga niti je bilo, niti ih momentalno ima.

- Znači li to da ste spremni dignuti ruke od tog projekta?

- Nikako, ne pada mi na pamet. Bez obzira na sve poteškoće, ne odustajemo od svojih planova. U toku je realizacija građevinske dozvole za jedan dio područja izvan arheoloških parkova, a ja na tom prostoru u budućnosti vidim i golf i glamping i hotel i depandanse. Vidim sve ono što je nekakvom osnovnom planu bilo zamišljeno i zacrtano. Na glamping se išlo zato što su na tom području također postoji zaštita konzervatora što znači da nema kopanja i nema gradnje čvrstih objekata. Ali može se postaviti šator ili mobilne kućice pa ćemo to i učiniti, a dobra stvar u svemu je i to što je i jedno i drugo danas jedan od najbrže rastućih trendova u kamping turizmu. Naravno, da bi i u realizaciju toga mogli krenuti potrebna nam je izrada spomenutog UPU-a koji u Vodnjanu uporno ne daju u proceduru. Ponovit ću. U Istru smo do danas uložili više od 200 milijuna eura, a spremni smo uložiti i još puno više.

fwe

- U značajnom dijelu javnosti upravo zbog tih projekata koji nemaju kraja postoji percepcija da je Končar investitor koji je puno htio, puno započeo, ali ni jednu započetu priču nije doveo do kraja. Činjenica je da ste ušli u niz takvih, kako vi kažete kompliciranih projekata. Birate li vi njih ili oni vas?

- Moram priznati da onog trenutka kada sam se odlučivao ući u njih oni nisi bili, niti je izgledalo da će biti komplicirani. Za projekt Katarina pobijedili smo na međunarodnom natječaju. Postojala je konzervatorska podloga iz koje je bilo jasno što se na tom prostoru i s kojim objektom može, a što ne može raditi. Šest mjeseci nakon što smo dobili na natječaju pravila igre su se promijenila i projekt je u tom trenutku postao kompliciran. Da sam u trenutku kad se provodio natječaj znao da će se to dogoditi, sigurno bih dobro razmislio da li bih u njega ulazio. Slična je priča i s Vodnjanom. Nakon što smo preuzeli investiciju od Hypo banke i već bili unutra, došli su konzervatori koji su postavili zabrane i onemogućili planirana ulaganja. I zato mislim da je kriva percepcija ili konstatacija da Končarevi veliki projekti u Istri nemaju kraja. Oni su vrlo zahtjevni i za svaki korak u njihovoj realizaciji treba nam jako puno truda i strpljenja. Ali mi strpljenja imamo i ne treba sumnjati, kad se za to ispune svi potrebni uvjeti, mi ćemo ih realizirati.

- Znači niste sprinter, nego trkač na duge staze?

-Ni sprinter, ni maratonac. Ja nisam trkač. Ja idem polako, ali ne odustajem! Da se vratim malo na percepciju javnosti. Ljudi kažu Končar je vlasnik ovoga ili onoga. Ja nisam vlasnik ničega. I kad pričam o ulaganjima, to nisu moja ulaganja. Uložila su poduzeća koja nisu moja. Ja nisam vlasnik ni jednog od tih poduzeća niti sam onaj koji pobire njihovu dobit. Ja jesam lice tih projekata u smislu aktivnosti i organizacije, ali ne u smislu vlasništva. Tko god želi saznati tko je vlasnik, primjerice Kermas Istre, može to danas lako doznati uz nekoliko klikova mišem. Lako je utvrditi da je vlasnik LNS Turizam s Malte, a onda s jednako tako nekoliko klikova lako se provjeri i tko je vlasnik LNS-a. Lakše je paušalno pričati ili stvarati narative koji se temelje na jednom od deset narativa, ali rezultat toga nije istina nego nekakva alternativna stvarnost.

- Jedna od investicijskih avantura na našem području je i nesuđeno strateško partnerstvo s Uljanikom. Što vam je uopće trebala ta priča iz koje ste izišli "tanji" za više od 12 milijuna eura?

- Istina je da smo ostali kratki za ozbiljne novce, ali mi ćemo te novce dobiti natrag, kad-tad. Tu nema uopće dileme. Kad smo prije desetak godina kao investitori ušli u brodogradnju, onda je analiza pokazala da jedino jedna specijalizacija i racionalizacija hrvatske brodogradnje može omogućiti da ona bude ekonomski opravdana i konkurentna na svjetskom tržištu. Jednostavna analiza koju smo napravili kaže da je u Kini satnica radnika u brodogradnji viša od one koja se isplaćuje radnicima u Hrvatskoj, ali je broj sati koji je potreban da bi se završio neki posao duplo manji. Dakle, efikasnost je daleko veća, a uz mnogo drugih stvari imaju osigurano i ono što u hrvatskoj brodogradnji nikad nije suštinski riješeno, a to je financiranje. Imajući sve to u vidu, kad se vratimo na priču o Uljaniku, mi smo itekako bili svjesni problema u kojima se on nalazi, ali smo bili uvjereni da se može tako dalje razvijati. Mi smo predložili da država sa 150 milijuna kuna dokapitalizira i preuzme vlasništvo nad Uljanikom i time omogući financiranje, dovršetak i naplatu za desetak brodova koji su bili ugovoreni i u raznim fazama izgradnje. Umjesto toga zbog potpuno neodgovornog ponašanja pojedinaca, jer država je ipak na koncu skup pojedinaca, otišle su milijarde kuna za jamstva i brodogradilište je propalo.

U to vrijeme prevladavali su glasovi koji su smatrali da Končar ne ulazi u tu priču zbog brodogradnje, nego kako bi dobio priliku graditi na prostoru Arsenala. Je li to ipak bio nekakav krajnji cilj?

- Dakle predlagao sam da država uloži novac i postane većinski vlasnik, a u tom slučaju mene ne bi bilo u toj priči u smislu vlasništva, odnosno donošenja takvih strateških odluka. Ukoliko bi se na Arsenalu i gradilo nešto, a jednog dana će se to dogoditi pa bilo to danas, za deset ili pedeset godina, nebitno, onda bi sva ta dobit koja bi se ostvarila iz tog posla pripala državi koja bi bila vlasnik. Ne Končaru. To što ja ulažem svoja razmišljanja, viziju ili energiju u neki projekt, to je druga stvar. Ja sam tu u biti uslužna djelatnost i to je bila nekakva moja uloga i u toj priči oko Uljanika.

fwe

Danko Končar (snimio Milivoj MIJOŠEK)

- Danas iz ove perspektive i nakon raspleta koji se dogodio, da li bi spašavanje brodogradnje ponovno bio jednak izazov i želja?

- Da, bez sumnje. Samo bi je trebalo ozbiljno presložiti. Ja i danas mislim da hrvatska brodogradnja nije do kraja ispričana priča. Uz 3. maj i Brodotrogir, u Uljaniku se pokušava oživjeti proizvodnja, a i u Splitu će se roditi neki novi Brodosplit, kao što se u Kraljevici dogodila neka nova priča. Istina u nekim drugim gabaritima i na nekim drugim temeljima jer bez toga ponovno neće imati smisla.

- U Trogiru ste u brodogradilištu imali ozbiljnih problema, zbog čega ste na kraju žrtvovali, odnosno prodali marinu u tom gradu koja je u ovom trenutku daleko lukrativniji biznis. Kakva je danas situacija u tom škveru?

- Mi smo u Trogiru imali ozbiljne poteškoće i dugove, ali na današnji dan tamo prema vani nemamo jednog centa duga. Što se biznisa tiče, pitanje je što je lukrativno i novo. Marina je biznis u kojem sve što ulažeš, ulažeš u tuđu imovinu. Ulažeš u pomorsko dobro koje je opće dobro i nakon isteka koncesije to više nije tvoje. Ni u jednoj našoj poslovnoj banci ne možete založiti ulaganje i ne možete dobiti nikakav novac. Drugi detalj je nesrazmjer ukupne investicije prema profitu. Marine imaju ogromnu godišnju dobit, ali je na te investicije jako spor povrat kapitala. Dakle, kada je trebalo spašavati brodogradilište izbor nije bio lak, ali ni težak. Prodali smo marinu i riješili sve obaveze brodogradilišta tako da tu priču sad možemo postaviti na daleko zdravije temelje.

- Marinu ste prodali češkom EMMA Capitals fondu koji se pokazao kao vrlo ozbiljan investitor na našem području. Ima li to partnerstvo i neke dublje korijene?

- Radi se o vrlo ozbiljnom fondu i jednom od naših najozbiljnijih partnera. Mi nikad nismo odbijali partnerstva, dapače naše poslovno iskustvo je da je partnerstvo s kvalitetnim partnerom kakav je EMMA, ne samo dobro došlo nego i nužno. Koje će to oblike u budućnosti imati još je za definirati. Prodali smo im Trogir, a s marinom Polesanom smo ušli u sustav njihovih marina, ali ne u smislu vlasništva, već samo u smislu upravljanja, marketinga i nekih zajedničkih poslova. Da se ne radi o vlasničkom povezivanju isto se tako u tri minute može provjeriti uz pomoć Googla.

- Jeste li za svoje poslove u Istri ili izvan nje imali ili trebali veze i poguranac politike?

- A što znači veza s politikom? Ako je netko danas gradonačelnik Pule ili Vodnjana ili Trogira, nebitno, normalno je da kao investitor ili poduzetnik moraš s njime surađivati. Njegovo ime, politička opcija ili opredjeljenje uopće nije bitno. Projekti koji se realiziraju dio su gradova kojim oni upravljaju i mi moramo razgovarati, razmjenjivati informacije, planove i ideje. Ista stvar je i s državom, raznim ministarstvima ili službama koje imaju nadležnost nad raznim pitanjima na prostoru u koji se investira. Političari definitivno nisu bila vrata kroz koja smo mi ulazili u bilo koju priču, ali su nakon što smo kroz ta vrata prošli postali nužni partneri za razvoj projekata. Prema nekima od njih imam personalnih preferencija, s nekima poput Jakovčića sam postao i prijatelj, ali oni ne stoje iza niti jedne od naših investicija. Na Katarini je to bio međunarodni natječaj, u Vodnjanu smo kupili projekte drugih firmi, na trećem mjestu je bilo na neki treći način, da se ne ponavljam. Ja doista volim Istru, volim dolaziti, boraviti u njoj, pa zbog toga s godinama ovdje provodim i sve više vremena. Mojim kritičarima samo bih poručio: "Kad vi budete organizirali da se toliki novci ulože u Istru, javite se". Ali znam da neće, jer za to nisu sposobni.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum