WMF U ROVINJU

CYBERSAPIENS - DOKTORE, HOĆU LI PROHODATI? Svjetski stručnjaci u Rovinju o medicini i tehnologiji koje pomažu ljudima s invaliditetom da normalno funkcioniraju u društvu i životu

Godine 2013. Vance Bergeron, francuski znanstvenik, išao je na posao biciklom. Na njega je naletio auto, lupio ga takvom snagom da je poletio u zrak i poput Reevea pao na tlo. I baš kao američkom glumcu kaciga mu je spasila glavu, ali udarac je oštetio kičmu i leđnu moždinu i ostao je paraliziran. No, u 18 godina medicina i znanost su toliko napredovale da Vance, iako u kolicima, može veslati i, što je još nevjerojatnije, voziti bicikl

| Autor: Lara BAGAR
Senzorne ruke / Vance Bergeron

Senzorne ruke / Vance Bergeron


Da je američki glumac Christopher Reeve koji se 1978. proslavio kao Superman danas živ, jučer bi proslavio 69. rođendan. Svatko tko je jučer uključio Google vidio je ikonicu s ilustracijom Reevea u invalidskim kolicima.

Nažalost, čovjek koji je utjelovio filmskog superjunaka u fikciji i stvarnosti je mogao sve, ali samo do kobnog dana, tog 27. svibnja 1995., kada ga je na natjecanju u Virginiji njegov konj Buck naglo zaustavio pred preprekom i bacio sa sedla. Glumac je pao na glavu, kaciga ga je spasila od ozljede mozga, no pri padu je slomio prvi i drugi kralježak i pukla mu je leđna moždina. Doktori su njegovu lubanju povezali s ostatkom tijela pomoću šipke od titanija, a glumac je ostao paraliziran od vrata naniže. Usto, nije mogao disati bez aparata i do kraja života je bio prikovan za invalidska kolica.

Godine 2013. Vance Bergeron, francuski znanstvenik, išao je na posao biciklom. Na njega je naletio auto, lupio ga takvom snagom da je poletio u zrak i poput Reevea pao na tlo. I baš kao američkom glumcu kaciga mu je spasila glavu, ali udarac je oštetio kičmu i leđnu moždinu i ostao je paraliziran. No, u 18 godina medicina i znanost su toliko napredovale da Vance, iako u kolicima, može veslati i, što je još nevjerojatnije, voziti bicikl.

Nakon godinu dana prikovanih za krevet sudjelovao je na Cybathlonu uz pomoć state-of-the-art tehnologije, o kojoj je govorio Dr. Efe Anil Aksoz sa Sveučilišta u Bernu, Centra za istraživanja i biomedicinski inženjering. On je sa znanstvenom kremom, kako je najavio moderator dr. sc. Marinko Rade, ravnatelj Specijalne bolnice za ortopediju i rehabilitaciju "Martin Horvat" iz Rovinja, sudjelovao na Weekend Media Festivalu ne iznimno zanimljivom panelu Cybersapiens: Doktore, hoću li prohodati?, na kojem su znanstvenici pokušali dati odgovor na dosad nevjerojatna pitanja.

Proteza s osjetom

Naime, napredak u tehnologiji omogućio je mnogim ljudima da nadomjeste svoje prirodne nedostatke, odnosno invalidnosti koje su im onemogućavale normalno funkcioniranje u društvu i životu. No, već se danas otvaraju mogućosti redefiniranja i nadograđivanja tijela na način da se ojača neka prirodna funkcija ili čak da se stvori potpuno nova.

Za početak, kako osoba koja ne osjeća noge može voziti bicikl? Funkcionalnom električnom stimulacijom. Naime, Vance je dvije godine proveo u bolnici i kao znanstvenik, ali i biciklistički entuzijast istraživao i pronašao tehnike kojima može kontrahirati mišiće vanjskom stimulacijom te je vježbom došao do toga da je 2015. godine, zahvaljujući elektrostimulaciji nogu već vozio prvu utrku u biciklu za invalide.

"To nije samo vježba jer je dobro i protiv atrofije mišića", rekao je dr. Efe Anil Aksoz, napomenuvši kako je Vance postao simbol u biomedicini te je otišao korak dalje i u Francuskoj otvorio sportsku dvoranu za paralizirane ljude i ljude s neurološkim oštećenjima, gdje oni vježbaju veslanje i vožnju bicikla zahvaljujući stimulaciji mišića. Što bi dao Reeve da je mogao voziti bicikl i veslati? "Vanjskom elektrostimulacijom spasticitet pada i mišići rastu. Efekti su mjerljivi", zadivljen je bio Rade.

Nove tehnologije stvaraju novu realnost, tako i umjetna ruka zahvaljujući umjetnoj inteligenciji može raditi fine radnje poput vezanja pertli ili držanja šalice, o čemu je govorio prof. Strahinja Došen s danskog medicinskog fakulteta u Aalborgu.

"Dramatično je kada netko izgubi ruku ili šaku. Sva sreća što mi toj osobi možemo ponuditi protezu u vidu umjetne ruke ili šake s kojom može povratiti funkcije koje je izgubio zahvaljujući senzornim informacijama koje se šalju iz mozga i koje čak amputiranoj ruci omogućavaju senzaciju osjeta ili dodira. Naime, iako nemaju ruke, senzori generiraju električne signale koji se hvataju elektrodama te se na taj način može detektirati što osoba s amputiranom rukom želi napraviti. Kada pomisli otvoriti šaku, mi otvaramo protezu, kada je želimo zatvoriti, onda je zatvaramo.

Efe Anil Aksoz, Strahinja Došen, Milan R. Dimitrijević, Marinko Rade i Ivan Radoš (Snimio Dejan Štifanić)

Efe Anil Aksoz, Strahinja Došen, Milan R. Dimitrijević, Marinko Rade i Ivan Radoš (Snimio Dejan Štifanić)

To je jedna jako intuitivna veza između amputirane osobe i njegova mozga, objasnio je Došen, uz opasku da tehnologija napreduje svaki dan.

"Danas imamo proteze koje su robotske ruke koje imaju oblik, strukturu i težinu koja odgovara ljudskoj ruci. Zamjena postaje efikasna. Kada se ubaci u silikonsku rukavicu to izgleda u potpunosti prirodno", slikovit je profesor. Pokazuje primjer robotske ruke koja ima nekoliko integriranih motora u dlanu koji pokreće prste. Takva ruka može kontrolirati individualne pokrete prstiju i mogu se hvatati razni objekti, veliki i mali. Postavlja se pitanje kako možemo kontrolirati te uređaje? Tu u igru ulazi umjetna inteligencija.

"Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji možemo pročitati signale i procijeniti koje pokrete ljudi žele napraviti. Umjetna inteligencija procjenjuje što čovjek radi s normalnom rukom i prenosi, odnosno s umjetnom imitira to što radi. S jedne strane imamo jako dobru tehnologiju, a s druge strane metode, načine kojima možemo spojiti tehnologiju na čovjeka. Ne samo što možemo zamijeniti izgubljenu šaku, već cijelu ruku. Zdrava osoba pokreće svoju ruku, a robotska ruka imitira zdravu na vrlo elegantan i gladak način tako da se pokreti čine potpuno prirodni, rekao je Došen te objasnio revolucionarnu važnost senzornih informacija. "Metoda je to na kojoj se na protezu stave senzori koji mjere dodir i jačinu. Ta se informacija uzme i prenese preko vibrirajućih motora kakve imamo u mobitelu. Oni se stave na patrljak i kada proteza nešto pipne, motor vibrira i amputirana osoba ima jak osjećaj da je proteza dodirnula neki objekt. Taj osjećaj nije na ruci, nego na partljku i jasna je informacija", veli o zadivljujućoj metodi u kojoj proteza, zahvaljujući naprednoj tehnologiji, nije komad tvrdog metala ili plastike, već ima i osjet.

Ako se razvoj nastavi mi ćemo imati bioničku šaku koja može s jedne strane slušati komande, a s druge imati osjet koji je postojao u izgubljenoj ruci ili šaci. Mi bi željeli da ta proteza nije alat, već da postane dio tijela s finom kontrolom i osjetom, nada se Došen.

Daljinski za bol

A zamislite da daljinskim možete kontrolirati bol? Zvuči gotovo kao vic. A moguće je i to u Hrvatskoj, preciznije u Osijeku, u jednom od najboljih centara u ovom dijelu svijeta za liječenje boli. O tome kako suzbiti bol, ali onu nakon neuspjelih operacija kičme kojoj više ni farmakologija ne pomaže, govorio je prof. Ivan Radoš, profesor referentnog centra za neuromodulaciju i liječenja boli u Osijeku i predsjednik hrvatskog društva za liječenje boli.

Naime, liječenje boli je ogroman problem za svaku državu jer jako puno bolesnika trpi bol. Čak 100 milijuna stanovnika Europe ima kroničnu bol, a od toga veliki dio bolesnika otpada na neuspjele operacije kralježnice i to je veliki broj radnih dana zbog kojih su pacijenti na bolovanju. Ovisno o samom intenzitetu postotak operacija koje završe s neuspjehom raste, i to je nekih 25 posto. Ako se radi o stabilizaciji kralježnice taj postotak raste na 46 posto, objasnio je dr. Radoš.

"U KBC-u Osijek, Dubravi i na Rebru u Zagrebu vrši se stimulacija kralježničke moždine na način da se na tijelo ugradi aparat koji se spoji s elektrodama i isporučuje fine električne impulse koji moduliraju prijenos bolnog impulsa prema mozgu", objašnjava Radoš, napominjući da se ova metoda koristi isključivo kod neuspjelih operacija kralježnice, kao i kod degenerativnih promjena diska, kod radikalne boli u nogama i kod kompleksnih regionalnih bolnih sindroma koji se često razvijaju kod stopala.

"Imamo pacijente koji su operirani i po osam puta. To vam je kao s plastičnim operacijama. Najprije pacijent ide kod jednog neurokirurga pa se operira. Onda nakon nekoliko mjeseci nije dobro, pa ide kod drugog, pa nakon nekoliko mjeseci opet nije dobro. I svaki put je sve gore i gore. Nije problem u neurokirurgu, već u genetici gdje je netko sklon stvaranju priraslica, a netko nije. Kandidati za simulator su oni pacijenti na koje više ne djeluju ni lijekovi, ni fizikalna terapija ni operacija", veli Radoš.

Zahvat košta oko 200 tisuća kuna i na teret je HZZO-a. Postupak se izvodi u operacijskoj sali u dva dana. Prilikom zahvata pacijent je budan jer ga se ispituje o boli dok mu se ugrađuju elektrode. "Prvi put se ugrađuju testne elektrode u području trbuha i to se spaja na vanjsku bateriju ili programator s kojim pacijent odlazi kući nekoliko dana da vidi je li mu bolje uz korištenje stimulatora. Ako je zadovoljan, četvrti tjedan se ispod trbuha ugrađuje trajna baterija bez žica tako da pacijent može normalno funkcionirati u životu. Sve što dobije je daljinski gdje može pojačavati i smanjivati intenzitet stimulacije. Pacijent, primjerice, ima različit osjet boli u sjedenju, ležanju, različit kada se kreće i napravi se program za svaki od tih bolnih stanja", objasnio je Radoš.

Znanje o čovjeku

"Živimo u doba gdje integriramo znanje o čovjeku i znanje o medicini i sve nas to vodi da imamo više znanja o čovjeku", zaključio je pred kraj jedan od pionira neurološke rehabilitacije, profesor emeritus Milan R. Dimitrijević s medicinskog fakulteta u Houstonu.

"Prije 56 godina kao mladog neurologa pozvali su me ako mogu pomoći ljudima koji su ozlijedili leđnu moždinu. Nakon 5, 6 tjedana pojavljivali su se nekontrolirani pokreti ili spazmi. Zahvaljujući tehnologiji postigli smo da ljudi žive kao da nikada nisu imali ozljede. Važno je da se nauke integriraju", zaključio je uvaženi profesor uz šaljivu opasku: "Puno automobila i puno ljudi se u Hrvatskoj puni na struju. Budućnost je uzbudljiva, ni blizu kao u Blade Runneru, ali tko zna, da su medicina i znanost prije 20 godina mogle ono što danas mogu, može bi i Christopher Reeve sudjelovao na panelu ili ljetovao u Rovinju."

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum