(Arhiva Glasa Istre)
Odlaskom Franje Pavličeka Bujština je ostala bez čovjeka koji je svojim dugim i bogatim životom ostavio dubok trag u obrazovanju, sportu, kulturi i društvenom životu zajednice.
Rođen u Čičkovini pokraj Ludbrega, u Istru je stigao kao mladi učitelj i u njoj ostao punih 74 godine. Svoj je učiteljski put započeo još kao osamnaestogodišnjak u malim selima Bosne, a potom je 1952. kao dobrovoljac došao na područje tadašnjeg Slobodnog teritorija Trsta. U Brtonigli je upoznao suprugu Jolandu, također učiteljicu, s kojom je kasnije djelovao u Krasici.
Za Franju Pavličeka učiteljski poziv nikada nije bio samo posao. Bio je pokretač brojnih aktivnosti koje su nadilazile školu od folklora, tamburaškog orkestra i limene glazbe do poljoprivredne zadruge i večernjeg obrazovanja mladih i odraslih. Posebno se zalagao za razvoj školstva na Bujštini, poboljšanje uvjeta obrazovanja i jednake prilike za svako dijete.
Njegov angažman nije završavao školskim vratima. Bio je sportski djelatnik i novinar, sudjelovao u razvoju rukometa i nogometa, djelovao u lovačkim udrugama, a kao gradski vijećnik i predsjednik Stranke umirovljenika zalagao se za interese svojih sugrađana. Za svoj je rad primio brojna priznanja, među kojima i republičku nagradu »Ivan Filipović« te Nagradu Grada Buja.
No, iza svih funkcija i priznanja ostao je prije svega čovjek. Topao, neposredan i uvijek spreman pomoći. Govorilo se da je bio čovjek koji nije samo primijetio problem, već ga je nastojao i riješiti. Franjo je od mladosti pisao poeziju, ponajviše na svom kajkavskom jeziku, kao i igrokaze za djecu i odrasle. Dio njegovih pjesama uglazbljen je i izveden na Krapinskom festivalu, dok velik dio njegova stvaralaštva tek čeka da bude objavljen.
Bujština ga pamti kao učitelja, sportskog i društvenog djelatnika, pjesnika, ali prije svega kao čovjeka velikog srca. Njegov trag ostaje u ljudima kojima je pomogao i generacijama koje je učio.