Zrcalo vremena
Spasio pulsku Arenu, ali su ga pohlepa i brutalni zločin stajali glave
(Privatna arhiva)
Rašporski kapetan, vojni zapovjednik istarskih černida (teritorijalnih jedinica Mletačke Republike), podestat Buzeta i mletački senator Gabriele Emo (1521. - 1585.) zaslužan je što monumentalna pulska Arena nije odnesena u Veneciju. On se 1583. godine usprotivio mletačkoj odluci da se pulska Arena demontira i prebaci u samo središte Venecije gdje bi se ponovno podigla u slavu Republike. Odluka je poništena i Arena je ostala u Puli. Stanovnici Pule u znak zahvalnosti ugradili su na vanjskom zidu sjeverozapadnog tornja Arene kamenu ploču s Emovim obiteljskim grbom i latinskim natpisom: Antiquissimum urbis amphiteatrum Gabrieli Emo Petri fillo veneto senatori optimo ac paeclarisso universa Polae civitas perpetuae observantiae monumento de dicavit MDLXXXIIII. (Gabrieleu Emu, Petrovom sinu, Venecijancu, izvrsnom i preslavnom senatoru, svekoliko pulsko stanovništvo posvetilo je drevni gradski amfiteatar kao spomenik poštovanju 1584.).
Dvije godine kasnije Emo je završio tragično. Napao je brod udovice i sina alžirskog beglerbega. Svi na brodu brutalno su ubijeni i pokradeni. Zbog toga mletačka vlast osudila je i pogubila tada već bivšeg rašporskog kapetana Ema.
U GROBOVE NE VALJA DIRATI
Nije poznat sadržaj njegova govora kako bi spasio pulsku Arenu. Neki su uvjereni da je ovaj senator najvišega državnoga tijela Republike, Arenu smatrao nadgrobnim spomenikom grada Pule. A u grobove i njihova znamenja ne valja dirati.
Staroga plemićkoga roda, rođen je u Veneciji 1521. od oca Agostina di Gabrielea i majke Franceschine Zen di Vincenzo. Bio je prvi od petero braće. Već s osamnaest godina postaje članom mletačkoga Velikog vijeća. Sudjelovao je i u najvećoj povijesnoj pomorskoj bitki galija, Lepantskoj bitki, kao zapovjednik jedne od stotinu i devet mletačkih galija.
Pomorski sukob dogodio se u listopadu 1571. godine, izazvan stalnim nadiranjima moćne osmanske ratne mornarice i ugrožavanjem mira po cijelom Sredozemlju. Flota kršćanske Svete lige (Mletačka Republika, Španjolska, Đenova, Malta, Savoja, papa Pio V.), pod zapovjedništvom španjolskog princa Don Juana Austrijskoga porazila je muslimansku osmansku ratnu mornaricu.
PLJAČKAŠ I UBOJICA
Pomorsko primirje nakon Lepanta, potpisano 1573. godine, stajalo je Gabrielea senatorske glave. Častohlepan pomorski kapetan Emo zapovijedao je trima venecijanskim galijama kad je 1584. godine u vodama grčkoga otoka Kefalonija, naletio na dvije velike turske galije na kojima je Emina, udovica beglerbega Ramadana (Ramazana) paše, nedavno prije toga janjičarski ubijenoga osmanskoga upravitelja Alžira i Tripolija, plovila prema Carigradu. Udovica je, vraćajući se u domovinu, na brodovima imala svo obiteljsko bogatstvo.
Gabriele Emo nije odolio, polakomio se, napao je i opljačkao blagom natovarene galije, pobio, zaklao i izmasakrirao sve muslimane na brodovima, sve haremske ljepotice, ubio udovicu Eminu i Ramadanova sina. Sva trupla pobacao je u more. Uhitio je sve kršćanske robove, a navodno je poštedio jedino brodskog liječnika koji je vijest o masakru prenio u Carigrad.
Diplomatski incident velikih razmjera s ozbiljno narušenim jedva uspostavljenim krhkim pomorskim primirjem između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike ubrzo se proširio Sredozemljem. Sultan Murat III. za odmazdu je potraživao nove galije, sve blago s turskih galija, povratak svih preživjelih robova i smrtnu kaznu za počinitelja masakra.
Gabriele Emo branio se na venecijanskome sudu kako je napao turske galije misleći da su to gusarski brodovi. Mletačko Vijeće desetorice, uime primirja i mediteranskoga mira, gotovo je u potpunosti udovoljilo svim sultanovim zahtjevima. Suci pak nisu dvojili treba li Emu izreći smrtnu kaznu.
Senatoru, rašporskom i pomorskom kapetanu Gabrieleu pred mnoštvom venecijanskoga svijeta, usred grada na lagunama, 30. siječnja 1585. godine, na Markovu trgu odrubljena je glava.
Tako lik Gabrielea Ema ostaje trajno zarobljen u paradoksu povijesti: za Pulu je bio prosvijećeni spasitelj kulturne baštine, dok je za druge bio tek okrutni ubojica i pirat.
POVIJESNE CRTICE
Rašporski kapetani bili su visoki mletački dužnosnici i najviši vojni i politički autoriteti u unutrašnjosti Istre. Zaduženi za upravljanje Rašporskim kapetanatom, štitili su granice prema austrijskom dijelu Istre te osiguravali javni red i mir, a od 1511. godine njihovo je sjedište premješteno u obližnji Buzet. Prvi zapovjednik bio je Pietro Emo. Nakon što je mletačka vlast u 16. stoljeću srušila kaštel Rašpor -koji je zbog svog strateškog položaja slovio kao "Ključ Istre", kapetanat je formalno preseljen u Buzet. Tamo su obnašali ulogu vrhovnih sudaca, upravitelja i vojskovođa koji su uživali potpunu autonomiju. Između 1511. i 1797. godine u Buzetu je stolovalo ukupno 116 rašporskih kapetana.
Od 20-ih godina 15. stoljeća do 1511. godine područje pod mletačkom vlašću obuhvaćalo je devetnaest gradskih općina i Rašpor kao sjedište rašporskoga kapetana. Otkad je sjedište kapetana 1511. godine prebačeno u Buzet, rašporski kapetan bio je ujedno buzetski podestat.
KAKO SU BIRANI
Rektore (podestati, kapetani, providuri, knez) u pojedinim teritorijima u sastavu Mletačke Republike u pravilu su birale mletačke vlasti, pa su one propisale i osnovna načela kojih su se obnašatelji tih dužnosti trebali držati. Trebalo ih je odobriti mletačko Veliko vijeće na prijedlog dužda i njegovih savjetnika, premda se ponekad događalo da ih biraju Senat ili Signoria umjesto Vijeća.
ZABRANJENO SKLAPANJE BRAKA
Prije stupanja na dužnost podestati bi dobili naputak u kojem je bila propisana visina njihove naknade i sastav pratnje (famiglia) koja bi s njim išla u dodijeljenu službu, način njihova izbora, kao i niz zabrana kojima se nastojalo spriječiti umrežavanje u sredini u kojoj su obnašali dužnost. Primjerice, mletačkim je upraviteljima istarskih komuna, svim članovima njihove pratnje, kao i njihovoj djeci, čitavo vrijeme trajanja mandata i godinu dana nakon toga bilo zabranjeno stvaranje rodbinskih veza (sklapanje braka ili kumstva) s ljudima iz sredine u kojoj su obnašali dužnost. Bilo im je zabranjeno primiti u službu bilo koga tko ima rodbinske veze u mjestu, a jasno je bilo navedeno i što se smatralo rodbinskim vezama.
Takve zabrane postojale su za brojna mjesta diljem mletačkoga teritorija da rektor svoj položaj ne bi iskoristio za osobne interese. Stvaranje veza htjelo se izbjeći i kratkotrajnom službom, što je bila svojevrsna ideja vodilja koja je obilježila mletačku vlast uopće. Jedine dvije doživotne službe u Republici bile su ona dužda i prokuratora Sv. Marka. Na taj se način, pored ostaloga, htjelo onemogućiti porast moći pojedinaca na vlasti, stvaranje čvršćih veza s lokalnim stanovništvom, ali i osigurati redovito popunjavanje službi, što bi s dugotrajnijim mandatima zasigurno bilo znatno teže izvedivo. Naime, neka su mjesta bila privlačna i tamo se u službu išlo bez većih problema, a druga siromašna i nimalo atraktivna, pa je kratki rok službe bio poželjan i prihvatljiv. Slično je bilo i s kapetanima koje su patriciji u posjedu istarskih feudalnih područja slali tamo kao upravitelje. Njihov je mandat bio duži, ali ne dovoljno da ondje postanu svojevrsni gospodari.
DUŽD FRANCESCO FOSCARI
Dužd Francesco Foscari (1373. - 1457), vladao je od 1423. Tijekom vladanja vodio brojne ratove s Milanom; zauzeo Vicenzu, Belluno, Feltre, Peschieru, Veronu, Padovu, Bresciu i Ravennu. Smatra se tvorcem uspješnog mletačkog proširenja na Terra fermu.
Imao je nekoliko djece, od kojih je četvero umrlo od kuge: Giovanni, Donato, Lorenzo i Domenico. Posljednji preostali sin bio je Jacopo. U veljači 1445. osuđen je na prvo progonstvo zbog dosluha sa stranim silama (prihvaćanje darova i usluga), osuđen je na doživotno progonstvo u Nafpliju na Peloponezu. Drugo progonstvo uslijedilo je 1451. i to na Kretu. Vraćen u Veneciju 1456. godine, osuđen je treće progonstvo, te umro na Kreti 1457. godine. Zbog skandala sina Jakoba bio je prisiljen abdicirati. Sudbinu oca i sina obradili su mnogi umjetnici, među kojima Giuseppe Verdi (Libreto "I due Foscari").
