Nadanja, strahovi, molitve i zavjeti urezani su u zidove male srednjovjekovne crkve sv. Antuna Opata u Barbanu. Jedna od najljepše oslikanih istarskih crkvica, s freskama s početka 15. stoljeća, prava je riznica grafita - glagoljskih i drugih natpisa, crteža kula, životinja, ornamenata... Ali i brodova!

"Pismen čovjek svoje molitve i zavjete ispisuje na crkvenim zidovima slovima, pismom, a nepismen ih riše, crta", objasnio nam je Branko Fučić u knjizi "Terra incognita". Slikarije na zidu u lošem su stanju, ali njihova se nekadašnja raskoš itekako naslućuje. U njih je navodno urezano više od 20 brodova. Teško ih je sve prepoznati u mraku crkve. Zato treba gledati pažljivo, a tko zna što traži taj će ih i naći. Mnogi grafiti s prikazima brodova jedva su prepoznatljivi, neki tek s naznakama jedra, jarbola, izvitoperenog trupa. Realistično onoliko koliko je grafiter bio vješt. Na nekima se, svaka čast, prepoznaje detalji i tip plovila.

Muke galiota

Ljudi su od pamtivijeka bilježili svoj svijet. Tako su u žbuku Barbanci u 15. ili 16. stoljeću urezali i svoj kaštel. Jesu li i brodovi bili svijet Barbanaca? Čemu zavjeti za očuvanje na moru u gradiću koji (naizgled) nema pomorske tradicije?

Prikaz jedrenjaka na zidu barbanske crkve (Snimio Zvjezdan Strahinja)

"U crtežima tih brodova, tih galija i njihovih vesala, ako znate čitati, pročitat ćete uzdahe i muke galiota, onih mladića koje je Venecija regrutirala da služe kao mornari, kao veslači, kao radna snaga na mletačkim brodovima. Još je gore bilo ako su na galijama ispaštali sudsku presudu i kaznu. Galiotova pesan bila je prije Nazora zapisana u tim grafitima", odgovorio je davno na naša pitanja Fučić u svojoj knjizi.

I doista, jedan od ljepših prikaza odnosi se upravo na mletačku galiju - zašiljenog pramca, s visokim jarbolima za lantinu latinskog jedra. I bezbroj tankih vesala. I palube načičkane štitovima iza kojih su naši galijoti i mornari. To je ratna galija Venecije na kojoj su kazne služili prijestupnici, ali češće su veslali naši ljudi za 10-godišnju obvezu Serenissimi. Mnogi i dobrovoljno za zaradu.

"Dio tih veslača bio je s istočnojadranske obale, iz Istre i Dalmacije, kao što je dio posade bio iz tih krajeva. Svi su bili dobro plaćeni i u svojim su razmišljanjima planirali ‘investiranje’ zarade u kuću, zemlju i obitelj nakon povratka...", piše Miroslav Bertoša u knjizi "Istra, Jadran, Sredozmelje".

Mletačka ratna galija urezana u fresku preko glagoljskog natpisa (Snimio Zvjezdan Strahinja)

A mnogi se s plovidba nikad nisu vratili. Veslali su i plovili Istrijani kao duždevi podanici sve do Levanta, ostavljali kosti na dnu Jadranskog, Jonskog i Egejskog mora. Vjerojatno i završavali kao roblje sredozemnih gusara.

"Galijoti - kažnjenici, pak, okovani lancima uz klupe i vesla, predstavljali su drukčiju kategoriju posade; vjerojatno su doista proživljavali ona melankolična, ali i buntovnička raspoloženja opjevana u znamenitoj pjesmi Vladimira Nazora...", nastavlja Bertoša.

A Nazorova pjesma počinje: "Pokle su me prikovali zlizane za ove daski, Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki. Si l’ cela mi, kuća bela? Si l’ mi, majko, prebolela? More, more sinje!"

Djeca galijota, mornara i ribara urezivala su u zidove crkvi prikaze brodova na kojima su plovili kako bi ih sveci čuvali na moru. Otkad je plovidbe, otad je i molitve.

Crkva svetog Antuna Opata u Barbanu (Snimio Zvjezdan Strahinja)

"Sveti Ante i Sveti Nikola zaštitnici su plovidbe i pomoraca. Ovome posljednjemu, rođenom u nekadašnjoj Liciji, upućeno je više molitvi nego i jednom svecu s Mediterana", piše Predrag Matvejević u "Mediteranskom brevijaru". Ali ne spominje sv. Juru, koji štiti ratnike u bitkama i mornare na palubi. Pomorci oko vrata nose njegov medaljon ili izbušeni talir sv. Jurja, na čijoj je pozadini prikaz karavele ili karake s natpisom "In tempestate sequritas". Jure im je sigurnost u oluji.

Ploviti se mora

Gdje su sirota Istrijani imali za medaljone i talire? Oni su zavjet i utjehu urezivali u fresku, najvjernije što znaju. Brod sličan karaveli s te medalje urezan je i u barbanskoj crkvi. S takvim se brodom putovalo daleko, nije to spori bragoc ili trabakul, koji se vuče Raškim zaljevom i obalama Istre i raznosi ulje, vino, žito i kamen za Veneciju.

Glagoljicom se u barbanskoj crkvici 1491. godine potpisao i pazinski potkapetan Baldasar Polderštan (Walterstein). Iako Nijemac, on piše hrvatskim pismom. U to se vrijeme u vodnjanskom komunu piše statut – objavit će ga sljedeće godine. U to vrijeme u Španjolskoj Kolumbo još nagovara kraljevski par da mu da karaku i dvije karavele - isplovit će sljedeće godine.

Medaljom sv. Jure štitili su se mornari od oluje (Snimio Zvjezdan Strahinja)

Najstariji hodočasnički zapis na glagoljici u Antunovoj crkvi urezan je u freske 1420. godine. Osmanlije će 33 godine kasnije osvojiti bizantsku prijestolnicu – Konstantinopol. Plovidba Mediteranom sve je nesigurnija, ali ploviti se mora. Venecija traći svoj prostor, kroz povijest se redaju bitke za prevlast na moru. Lepantska bitka 1571. najveći je sraz galija ikad. Gorivo i pogon su im i veslači zgojeni na crvenoj istarskoj zemlji. Crvenoj kakva je boja freski u Sv. Antunu Opatu, crvenoj kao krv i kao mletačka zastava s lavom.

"Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu/Videl nis’ bora va šume, ni na nebe sunce žarko..." (Nazor).

Povezane vijesti

• Sabor: Sigurnost brodova nema alternativu
• SENZACIONALNO OTKRIĆE U ROČKOJ ŽUPNOJ CRKVI SV. BARTOLA Ispod slojeva žbuke otkriveni dosad nepoznati srednjovjekovni zidni oslici
• Dva patrolna broda za hrvatsku policiju grade - Talijani