Najdugovječniji saborski zastupnik
Furio Radin postao savjetnik premijera: "Moje javno djelovanje ne prestaje, samo mijenja oblik"
Furio Radin (Snimio Milivoj Mijošek)
Furio Radin bio je najdugovječniji saborski zastupnilk u novijoj hrvatskoj povijesti. Prvi mandat počeo mu je još u rujnu 1992. godine, a svoju saborsku karijeru završio je nakon gotovo pune 34 godine u lipnju ove godine kada je funkciju zastupnika talijanske manjine u Hrvatskom saboru preuzeo Marin Corva.
Tri i pol desetljeća političke karijere
U gotovo tri i pol desetljeća dugoj političkoj karijeri Radin je bio i predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a od 2017. godine i potpredsjednik Sabora. No, čini se kako njegov politički angažman odlaskom iz Sabora ne prestaje, jer je u razgovoru za Glas Istre otkrio kako je upravo preuzeo dužnost posebnog savjetnika predsjednika Vlade.
Zašto ste se odlučili nakon toliko godina napustiti Hrvatski sabor?
- Odluku sam donio još prije više od dvije godine, uoči posljednjih parlamentarnih izbora. Tada sam dogovorio "štafetni model" i sada sam jednostavno održao riječ. To možda pomalo zbunjuje građane, jer su navikli da političari često mijenjaju svoje odluke ili obećanja prilagođavaju okolnostima. Ja sam smatrao da je važno pokazati kako dana riječ mora obvezivati, osobito u politici. Osim toga, oduvijek sam znao da želim sam odlučiti kada će završiti moja parlamentarna karijera. Smatrao sam da je to odluka koju nitko drugi ne može donijeti umjesto mene – ni političke okolnosti, ni stranka, pa čak ni birači. Oni odlučuju hoće li vam dati povjerenje, ali odluku o tome kada je vrijeme prepustiti mjesto drugima mora donijeti sam čovjek. Nakon više od tri desetljeća rada u Hrvatskom saboru procijenio sam da je došao pravi trenutak.
Možete li usporediti atmosferu i način rada u Saboru kada ste tek postali zastupnik i danas?
- O tome bi se mogla napisati čitava knjiga, ali bit razlike može se sažeti u jednu rečenicu: nekada smo političke bitke vodili oko problema i rješenja, a danas se prečesto vode oko ljudi i njihovih međusobnih sukoba. Početkom devedesetih Hrvatski sabor bio je mjesto stvaranja države i njezinih institucija. Postojale su velike političke razlike, ali postojala je i svijest da sudjelujemo u nečemu povijesnom. Danas je politika u mnogočemu profesionalizirana, što je dobro, ali je istodobno postala i znatno personaliziranija. Umjesto rasprava o sadržaju, često svjedočimo osobnim obračunima i političkom marketingu. Kao da smo zaboravili da zastupnici nisu izabrani zbog sebe samih, nego zbog građana koje predstavljaju. Kada se izgubi ta svijest, politika postaje sama sebi svrhom.
Kakav je bio položaj talijanske manjine početkom devedesetih, a kakav je danas?
- Početkom devedesetih događalo se veliko političko buđenje. To nije vrijedilo samo za Hrvate nego i za Talijane u Istri, kao i za druge nacionalne zajednice. Ljudi su intenzivno pratili politiku jer su vjerovali da se odlučuje o budućnosti zemlje i njihovih zajednica. Netko je želio ostvariti nacionalne ciljeve, netko ideološke, netko regionalne, a većina je očekivala bolji gospodarski razvoj. Mi smo se tada prepoznali u ideji funkcionalnog autonomizma. To nije autonomaštvo niti bilo kakvo odvajanje od države, nego model kakav postoji u brojnim europskim regijama, primjerice u talijanskoj autonomnoj regiji Friuli Venezia Giulia. Bit takvog pristupa jest da se o pitanjima koja se najbolje mogu rješavati lokalno odlučuje upravo na lokalnoj razini. To uključuje i određenu fiskalnu autonomiju te uvažavanje kulturnih, povijesnih i jezičnih posebnosti pojedinog područja. Važno je naglasiti da takav model nije u suprotnosti s hrvatskim Ustavom. Naprotiv, riječ je o europskom načinu upravljanja koji jača i državu i regije. Danas je položaj talijanske manjine pravno mnogo bolje uređen nego prije trideset godina. Imamo razvijene institucije, školstvo, izdavaštvo i kulturne ustanove. Međutim, svako stečeno pravo treba stalno čuvati i razvijati jer nijedno pravo nije zauvijek zajamčeno.
U svojoj karijeri surađivali ste s Tuđmanom, Račanom, Sanaderom, Milanovićem i Plenkovićem. S kim je bilo najteže, a s kim najlakše postići dogovor?
- Najprije treba pojasniti što znači suradnja. Tijekom dva mandata predsjednika Franje Tuđmana bio sam oporbeni zastupnik. S Vladom Ivice Račana suradnja je bila vrlo složena, posebno zato što je tada i IDS bio dio vladajuće koalicije. Nakon što je tadašnja vlast bitno ograničila izvorni Statut Istarske županije, teško je govoriti o stvarnoj suradnji. Prije bih rekao da je to bilo razdoblje relativno mirne koegzistencije.
Račanova vlada nacionalne manjine promatrala je kao područje o kojem država treba odlučivati gotovo isključivo sama. Drugim riječima, željela je manjinske zajednice staviti pod svoju političku kontrolu. Naš je uspjeh bio upravo u tome što smo uspjeli sačuvati autonomiju naših institucija.
Sa Sanaderom je situacija bila bitno drukčija. Bez obzira na sve što će kasnije obilježiti njegov politički put, prema nacionalnim manjinama odnosio se korektno. Njegova poznata božićna čestitka "Hristos se rodi" simbolično je označila početak novog razdoblja odnosa između Vlade i manjina. Tada smo prvi put postali pravi partneri.
Za vrijeme Vlade Zorana Milanovića ponovno smo se susreli s pristupom koji je u mnogočemu podsjećao na razdoblje Račanove vlade. Nisu postojali operativni sporazumi niti jasno preuzete obveze prema nacionalnim manjinama. Unatoč tome, u ključnim političkim trenucima dali smo potporu toj vladi, između ostaloga zato što smo smatrali da je njezin ukupni politički smjer prihvatljiviji od tadašnje alternative. Nakon kratkog razdoblja Vlade Tihomira Oreškovića, uz politički utjecaj Tomislava Karamarka i Bože Petrova, manjinski zastupnici ponovno su se našli u oporbi.
Dolaskom Andreja Plenkovića započelo je novo razdoblje suradnje. Već deset godina zajednički potpisujemo operativne programe, održavaju se redoviti sastanci, a ostvarena je i značajna financijska potpora radu manjinskih udruga i institucija. Naravno, nisu riješeni svi problemi, ali ostvareni napredak je vidljiv i predstavlja dobru osnovu za budućnost.
Je li Andrej Plenković otišao predaleko ulaskom u koaliciju s Domovinskim pokretom?
- Uvijek treba promatrati političke okolnosti. Alternativa toj koaliciji bila je dugotrajna politička nestabilnost i vrlo vjerojatno novi parlamentarni izbori koji bi mogli dodatno ojačati upravo političke opcije koje mnogi danas kritiziraju. Nakon dugih razgovora sve nacionalne manjine zajednički su donijele odluku o nastavku suradnje s parlamentarnom većinom.
Uspjeli smo sačuvati zajednički Klub zastupnika nacionalnih manjina te Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na čijem je čelu ostao Milorad Pupovac. Time smo pokazali da nismo odustali od svojih načela. Živimo u vrlo složenom međunarodnom trenutku, vjerojatno najnestabilnijem od završetka Drugog svjetskog rata. U takvim okolnostima politička stabilnost države ima posebnu vrijednost. Upravo zato smatrali smo da je odgovornije sudjelovati u očuvanju stabilnosti nego poticati nove političke krize.
Je li upravo ta suradnja s Domovinskim pokretom utjecala na vašu odluku da napustite Sabor?
- Ne. Odluka o povlačenju donesena je mnogo prije parlamentarnih izbora i nema nikakve veze s kasnijim političkim okolnostima. Moja suradnja s predsjednikom Vlade i danas se nastavlja, ali u drugačijem obliku. Svijet u kojem danas živimo bitno se razlikuje od onoga prije deset ili dvadeset godina. Ratovi, sigurnosne prijetnje i međunarodne napetosti zahtijevaju drukčiji pristup politici. Nikada kompromis nije bio važniji nego danas. Politika nije umjetnost sukoba nego umjetnost postizanja mogućih rješenja.
O političkoj situaciji u Istri
Kako gledate na današnju političku situaciju u Istri?
- Žao mi je što IDS prolazi kroz duboku unutarnju krizu. Tijekom posljednjih dvanaest ili trinaest godina upravo je moja parlamentarna potpora omogućavala da IDS ima svoj saborski klub. To nije bila potpora pojedincima, nego političkoj ideji koju je IDS izvorno predstavljao. Po mom mišljenju, izvorni IDS bio je politička duša Istre. To je bila jedina relevantna regionalna politička snaga čije se središte nalazilo upravo u Istri. Sve ostale velike stranke svoje odluke donose izvan naše regije.
Nažalost, niz političkih pogrešaka doveo je do ozbiljnog slabljenja stranke. Vrijeme je za promjene, jer bez snažne regionalne politike postoji opasnost da političko istrijanstvo postupno izgubi svoju snagu. Kulturno, povijesno i identitetski Istra ima svoje posebnosti koje treba politički zastupati. Ako to ne budemo činili, postat ćemo tek još jedna hrvatska županija, a Istra to nikada nije bila.
Koliko se Istra promijenila od devedesetih godina do danas?
- Promijenila se gotovo u svakom pogledu. Postala je gospodarski razvijenija, otvorenija prema Europi i međunarodno prepoznatljivija. Danas velik broj hrvatskih građana, ali i stranaca, želi živjeti upravo u Istri. To nije slučajno. Rezultat je dugogodišnjeg rada na stvaranju tolerantnog, sigurnog i kvalitetnog prostora za život. Međutim, stečeni ugled nije nešto što se podrazumijeva. Lošim političkim odlukama može se izgubiti mnogo brže nego što je stvaran desetljećima. Zato Istra mora ostati prostor dijaloga, otvorenosti i međusobnog poštovanja.
Kako je slabljenje IDS-a i veća politička raznolikost utjecala na razvoj Istre?
- Po mom mišljenju, gotovo presudno. Druge političke opcije nisu ojačale zato što su ponudile uvjerljiviju viziju razvoja Istre, nego prije svega zato što je IDS izgubio dio vlastitog političkog identiteta i napravio niz pogrešaka. Kada vodeća regionalna stranka oslabi, prirodno je da se politički prostor popunjava drugim akterima.
Smatrate li da nijedna hrvatska vlada nije učinila više za Istru od vlada Andreja Plenkovića?
- Mislim da je premijeru Plenkoviću u interesu da Istra bude uspješna i razvijena. Istra predstavlja jedna od europskih vrata Hrvatske, gospodarski je snažna, turistički iznimno važna i predstavlja most suradnje prema Italiji i srednjoj Europi. Zato vjerujem da je njegova politika prema Istri bila vođena i strateškim interesom države. Rezultati brojnih infrastrukturnih i razvojnih projekata to potvrđuju.
Za kraj, postoji li nešto za čime žalite u svojoj političkoj karijeri i kakvi su vam planovi za budućnost?
- Samo oni koji nikada ništa ozbiljno nisu radili mogu tvrditi da nisu griješili. Nakon više od trideset godina u politici bilo bi neiskreno reći da bih danas sve učinio jednako. Naravno da postoje odluke koje bih, s iskustvom koje sada imam, donio drukčije.
Međutim, uvijek sam nastojao pogreške priznati i ispraviti što je prije moguće. Smatram da je sposobnost ispravljanja vlastitih pogrešaka jednako važna kao i sposobnost donošenja dobrih odluka. Što se budućnosti tiče, ona sigurno nije iza mojih leđa. Već gotovo dvije godine aktivno sam uključen u rad udruge koja promiče međugeneracijsku razmjenu kulturnih identiteta, što smatram jednim od najvažnijih izazova današnjeg društva. Istodobno nastavljam djelovati na području ljudskih prava i prava nacionalnih manjina.
Moje javno djelovanje ne prestaje, samo mijenja oblik. Ovih dana preuzeo sam dužnost posebnog savjetnika predsjednika Vlade, naši uredi su blizu i na istom katu, i vjerujem da i na toj razini mogu nastaviti doprinositi vrijednostima kojima sam posvetio cijeli svoj politički život.
