Josip Banić napisao je izvanredni povijesni pregled života u Buzetu krajem 15. i početkom 16. st. pod naslovom "Buzet: nepokolebljivi bastion kontinentalne Istre" kao Prolog pretiska Buzetskog statuta., s brojnim živim slikama ljudi i događaja, intriga, nečasnih ponašanja moćnika i stravičnih ubojstava.

Procjenjujem da je vrijedno dijelom teksta prenijeti u ovoj rubrici, kao prilog poznavanju povijesti Istre.

Ustrajno održavanje života u Buzetu

Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da su nepovoljne klimatske promjene utjecale na buzetsko gospodarstvo i bile uzrokom godinama gladi na kraju 15. i početkom 16. st., kužne epidemije uz osmanska pustošenja i stalne pljačkaške upade žitelja Pazinske knežije sustavno su onemogućavali gospodarsku i demografsku revitalizaciju Buzeta.

Svemu tomu usprkos, Buzećani se nisu dali pokolebati. Žitelji komune, demografski osiromašene zbog ratnih operacija s početka 15. st., ustrajno su održavali Buzet na životu. Nastavilo se slaviti gradske svetkovine, održavati godišnje sajmove, brojne buzetske krčme, pune raspjevanih Buzećana i zaigranih kockara, i dalje su točile vino, dok su mladi parovi vodili ljubav u zabranjenim predjelima palače buzetskih podestata. O svim ovim elementima pitoreskne buzetske medievalne svakodnevice doznaje se samo iz slučajeva u kojima je neki aspekt pošao po zlu i stoga dospio pred podestata.

Nakon uglednika Petrović dolaze De Gravisi

Sredinom 15. st. najistaknutiji Buzećanin bio je majstor Ivan Petrović, postolar po struci. Redovno se nalazio pored podestata prigodom javnih čitanja presuda ispred gradske lože. Kao član lokalne elite, Petrović je vrlo često bio biran na položaj komunalnog sudca, a znao je i služiti kao osobni prevoditelj i tumač "starih običaja" venecijanskom podestatu. Krajem 15. st. izvori spominju određenog majstora Jakova Petrovića, vlasnika skupocjenih mlinova i muža koparske plemkinje Klare de Sabinis. S velikom se sigurnosti može zaključiti da se radi o sinu i nasljedniku Ivana Petrovića, no Jakovljeva priča obavijena je velom tajne. Naime, Jakov je već 1498. godine pokojni, a njegova se udovica u rujnu 1503. godine preudaje, i to za Andreja Ferra, mletačkog patricija koji je u dva mandata obnašao dužnost buzetskog podestata. Međutim, već u prosincu iste godine Klara umire ostavljajući maloljetnu djecu i bogatu imovinu koju je naslijedila po smrti prvog muža. Usprkos potraživanjima Jakovljevih sestara, Marije i Ivane Petrović, skrbništvo nad djecom pripalo je Klarinu bratu Stjepanu koji je tako postao i upraviteljem imanja obitelji Petrović.

Sredinom 17. st. obitelj Petrović neće biti spomenuta među lokalnim uglednicima i dade se zaključiti da je kroz 16. st. utjecaj ove nekad istaknute buzetske obitelji jenjavao. Njihovo mjesto vrlo brzo popunila je druga obitelj koja će upravo u ovom razdoblju početi dominirati društvenom ljestvicom buzetske komune.

Izdanci obitelji De Germanis zauzeli su početkom 16. st. gotovo sve najvažnije položaje u Buzetu. Mihael de Germanis bio je izabran za službenog predstavnika buzetske komune, potom i komunalnog sudca, i to na prijedlog oca, Petra de Germanisa. Buzetski su se podestati znatno oslanjali na izdanke obitelji De Germanis i gotovo su redovno na položaje sudaca predlagali nekog De Germanisa. Iako su se izbori za sudce održavali svaka četiri mjeseca kako bi se omogućila redovita rotacija upravnih funkcija komune, Bernardin de Germanis obnašao je službu sudca bez prekida od prosinca 1512. do travnja 1514. godine. Kako bi lakše uspostavili vlast i zadobili povjerenje žitelja komune koja im je dodijeljena na upravu, mletački su podestati vrlo često uspostavljali veze s članovima gradske elite koja im je tako činila važan oslonac vlasti.

Konkubinat najveći porok klera

Lokalni župnik igrao je jednu od ključnih uloga u društvenom životu manjih medievalnih zajednica. U stalnom kontaktu s pukom preko propovijedi i ispovijedi, pripadnici klera obnašali su bitnu društvenu ulogu i nerijetko su bili superiornije obrazovani od ostalih žitelja. U kasnosrednjovjekovnom Buzetu upravo su članovi visokoga klera, župnik i kanonici, najčešće obavljali funkcije svjedoka prigodom sastavljanja privatno-pravnih ugovora. Buzećani su posebnim privilegijem dobili pravo birati svoje župnike i kanonike u Velikom vijeću i ta se praksa nastavila tijekom mletačke vlasti.

Župni dom u Buzetu

Početkom 16. st. službu buzetskog župnika obnašao je Kvirin de Germanis, brat buzetskog vijećnika Petra de Germanisa. O svijetu buzetskoga klera najviše se doznaje iz zapisnika dviju vizitacija papinskih legata iz druge polovice 16. st. Kako bi suzbila širenje protestantizma, Sv. Stolica poslala je Hanibala Grisonija i Augustina Valiera, koji su neko vrijeme odsjeli u Buzetu, rodnome mjestu poznatog protestanta Stjepana Konzula Istranina. Međutim, papinski legati nisu našli prijeteće širenje protestantskih ideja, već nešto sasvim drugo.

"Ovi naši svećenici žive po običaju ovoga kraja, to jest malo mareći za čednost", reći će Julijan de Germanis apostolskom vizitatoru Valieru. Oba su poslanika Sv. Stolice utvrdila da je konkubinat najveći porok buzetskoga klera. Gotovo su svi ispitani svećenici živjeli sa svojim sluškinjama i s njima imali djece, a župnik Bonifacije Sotolić pored života s više konkubina bio je i notorni pijanac. Sa svojom je sluškinjom živio i Kvirin de Germanis, ostavivši joj polovicu kuće kao nagradu za "dobru službu". Nadalje, svećenikova djeca nerijetko su i sama preuzimala očev "zanat". Tako je određeni Jakov Pengarić, buzetski svećenik i pripadnik istaknute obitelji vijećnika, u oporuci imenovao svog sina Pavla koji je već tada obnašao službu buzetskog dušobrižnika. U tim ambijentima odnos prema svećeničkom zvanju bio je gotovo kao prema obrtu koji prelazi od oca na sina.

Divljanje zlatne mladeži

Bijaše ljetni dan godine Gospodnje 1456. u buzetskoj kontradi zvanoj Mlun. Jakov Fergović, stanovnik buzetskog distrikta, obrađivao je svoje polje u ranim jutarnjim satima kada se pred njim pojavio mladi plemić. Bio je to Vanto de Gravisi, sin i nasljednik slavnog Nikole de Gravisija, relativno nov lik u buzetskom krajobrazu.

Obitelj de Gravisi, ugledna rodbina izvorno iz mletačkog Pirana, sredinom 15. st. počela je svoj strmoglavi uzlet društvenom ljestvicom. Nikola de Gravisi proslavio se kao mletački službenik u Padovi gdje je 1435. godine razotkrio urotu Marsilija da Carrarae i tako vlastoručno osigurao kontinuitet venecijanske vlasti u ovome bogatom urbanom središtu. Zbog njegova junačkog pothvata, mletačka je vlast Nikolu nagradila titulom markiza i najvećim feudalnim imanjem u Istri. Na taj je način, 1440. godine, obitelj de Gravisi zagospodarila markizatom Petrapilose i prostranim distriktom koji je graničio s teritorijem buzetske komune. Kako su mnogi buzetski seljaci obrađivali zemlje koje su pripadale pod vlast novih markiza, odnosi s izdancima obitelji De Gravisi bili su neizbježni.

Ratari koji bi zakupili plodne zemlje markizata, opustošene nakon ratnih zbivanja 1411. - 1421. godine, bili su dužni na daću tzv. regalije vlasnicima Petrapilose.

Upravo se radi utjerivanja ovog nameta pred Jakovom Fergovićem pojavio mladi Vanto koji je u očevo ime upravljao novim obiteljskim imanjem. Buzećanin je obećao platiti svome nadređenom dva spuda žita i tri spuda vina, oko stotinu i pedeset litara. Prema urbaru Petrapilose iz 1425. godine, dokumentu koji je sastavljen ispitivanjem lokalnih seljaka kako bi se utvrdile uobičajene daće na zemljama ovoga feudalnog imanja prije dolaska Venecije, porez koji je Fergović trebao platiti sumjerljiv je s davanjima koja su se utjerivala još za vrijeme akvilejske vlasti. De Gravisi je bio sretan s takvim dogovorom, no Jakov je tražio potvrdu njegova oca Nikole jer se nije želio dovesti u situaciju da regaliju mora plaćati dvaput. Vanto je Fergovića pozvao u kaštel Petrapilosu rekavši da će mu sutradan ondje pronaći oca. Dvojica su se potom pristojno pozdravila i razišla. Nažalost po Jakova, ovaj civilizirani sastanak bit će tek preludij u okrutno nasilništvo.

Kaštel Petrapilosa

Istog dana Fergović je napunio svoja kolica svježe izmljevenom pšenicom i krenuo k svojoj kući u Mlunu. Dok je gurao natovarena kola, Jakova je zapazio Vanto de Gravisi koji je vjerovao da je Fergović ovu pšenicu trebao dostaviti u Petrapilosu, a ne u svoju kuću. Po svemu sudeći, riječ je bila o nesporazumu i mladi plemić cijelu je situaciju protumačio kao pokušaj krađe i samim time povredu časti. U ovom trenutku cijela priča poprima znatno mračnije tonove. Vanto je zajedno sa svojim mlađim bratom Mihaelom i koparskim plemićem Antunom de Tobrom odrješito odjahao prema Fergoviću. "Silazi s ovih kolica!" naredit će Vanto uplašenom Jakovu. Kako je zbunjeni težak silazio sa svojih kola, tako je Vanto isukao dugi bodež iz svojih korica. Vidjevši ljutita plemića kako poseže za hladnim oružjem, Jakov je smjesta počeo bježati.

Sačuvani povijesni izvor vrlo detaljno i slikovito opisuje razvoj ovoga nesretnog slučaja.

Vanto je ubrzo sustigao Jakova i oborio nenaoružanog seljaka na zemlju. Mladi plemić potom je oštricom prerezao Fergovićevo desno uho te zarezao Jakovljevu čeljust i desno bedro. Ranjeni je Buzećanin od zadobivenih rana teško krvario. No masakr je tek počeo. Dok je Mihael de Gravisi vikao "izdajnik", Vanto je zarezao duboko u Fergovićevu lijevu nogu, sve do kosti, i lijevu ruku. Na kraju, Antun de Tobra se pridružio monstruoznom iživljavanju, probovši umirućeg seljaka kopljem čak tri puta. Jakov Fergović od zadobivenih je ozljeda na mjestu preminuo.

Stravično ubojstvo ostalo je nekažnjeno gotovo dvije godine. Buzetski podestat Marko Magno koji je upravljao Buzetom u to vrijeme, zbog nekog je razloga ovaj slučaj u potpunosti ignorirao, odbivši provesti sudski postupak. Tek će novi, hrabriji podestat, Šimun Ferro, u travnju 1458. godine preuzeti slučaj i javno osuditi trojicu plemića na doživotni izgon iz buzetske komune. Ako se itko od osuđenih drzne pojaviti u granicama Buzeta, ima im biti javno odsječena glava, po propisu buzetskog statuta.

Stara buzetska pekara

Braća De Gravisi nisu previše marila za ove presude, znajući da ih buzetski podestat ne smije dirnuti na njihovu patrimonijalnom posjedu, zemlji koja je ležala svega nekoliko kilometara od buzetskoga kaštela. Nitko od trojice osuđenih nije se pojavio na tribunalu niti ponudio ikakvu obranu. Štoviše, Vanto de Gravisi nastavit će svoju karijeru kao cvijet mletačkog plemstva i tako dobiti na upravu kaštel Podgrad. Mihael de Gravisi ostat će još neko vrijeme na svojim imanjima u okolici Petrapilose i njegova će pojava ulijevati strah u kosti buzetskim distriktualcima. Ni Mihael ni Vanto nisu posvjedočeni unutar buzetskih zidina i obojica će ubrzo napustiti Buzeštinu, smjestivši se u Kopar, središte istarske plemićke kulture.

Markizat Petrapilose nastavit će voditi Petar i Gravise de Gravisi, također Nikolini sinovi i braća Mihaela i Vanta koja nisu bila osuđena na smrt.

Izdanci obitelji De Gravisi postali su tako novi element buzetske svakidašnjice.

Vantov sin, Ivan de Gravisi, nastavit će očevim stopama: u kolovozu 1483. godine središnja mletačka vlast uputila je službenu direktivu buzetskom podestatu da javno progna Ivana de Gravisija iz svih zemalja venecijanskog dominija zbog počinjenog ubojstva. Ipak, nisu svi izdanci ove plemićke obitelji bili okorjeli ubojice i kriminalci. Povijesni izvori iz kasnoga 15. i ranoga 16. st. svjedoče o mirnom suživotu između nasljednika Petra de Gravisija i žitelja buzetske komune.

Ljubav tragična završetka: Julijan oslobođen, Meneghina ožigosana kao bludnica

Povijest Buzeta pamti i jednu ljubavnu priču s tužnim završetkom, čiji je protagonist bio izdanak plemićke obitelji De Gravisi.

Julijan de Gravisi bio je sredinom 18. st., poput svojih predaka, istaknuta ličnost u Buzetu. Plemić koji za svoju egzistenciju nije morao ništa raditi već je dane mogao tratiti paradirajući Buzeštinom odjeven u fine tkanine i okićen oružjem, simbolom plemićkog statusa, Julijan je bio poželjan neženja.

No mladi je markiz posebno osvojio srce jedne mlade Buzećanke, Meneghine Moretti, kćeri buzetskoga trgovca Valentina. Sedamnaestogodišnja Meneghina toliko se strastveno zaljubila u 24-godišnjeg plemića da je posredstvom 12-godišnjeg dječačića, koji je za razliku od Meneghine znao pisati, De Gravisiju slala ljubavna pisamca i razne darove. Julijana očito nije bilo teško nagovoriti na uživanje tjelesnih strasti i mladi je par počeo strastvenu aferu. Meneghina je ostala trudna i cijela je romantična priča poprimila konture tragedije. Neudanoj i trudnoj, Meneghinin jedini spas ležao je u žurnom sklapanju braka s mladim plemićem. Njen otac Valentin čak je i ponudio miraz u iznosu od tisuću zlatnih dukata, no Julijan nije bio zainteresiran.

U nastojanju da spasi ugled obitelji i svoje mlade kćeri, Valentin je pokrenuo parnicu kod mletačkog Vijeća desetorice. Međutim, Julijan je ipak bio plemić, a obitelj Moretti tek obitelj lokalnih trgovaca, ma koliko bogata. Mladi markiz, iako u jednom trenutku uhićen i pritvoren pod sumnjom da je protuzakonito zavodio djevicu uskrativši joj obećani brak, nije imao prevelikih problema sa svojom obranom.

Službeno izjavivši da je postupio "milosrdno i prirodno" te da je u biti Meneghina ta koja je kriva za svoju sudbinu jer je "nadobudna pohotnica", Julijan de Gravisi bio je oslobođen svih optužbi i cijeli je slučaj zaključen kao primjer "dragovoljnog silovanja".

Mladi markiz tako se nesmetano mogao vratiti uživanju svoga povlaštenog statusa dok je jadna Meneghina, ožigosana kao bludnica, posrnula žena i samim time otjerana na samu marginu buzetskog društva, odbačena od komune i vlastite obitelji, svoj život mogla nastaviti kao "javna žena", prostitutka.

Povezane vijesti

• DNEVNO NA POSAO U ITALIJU IDE 300 DO 400 BUZEĆANA. Oni su i danas otišli, a pitaju se hoće li se smjeti vratiti
• "DOBROSUSJEDSKI" ODNOSI: Nakon što su 23 čelnika slovenskih pograničnih općina zatražila vojsku na granici, pismo su poslala i 23 čelnika hrvatskih gradova i općina. Inicijativa je krenula iz Buzeta
• ŽIVOT UZ GRANICU Povećan broj ilegalnih migranta, ali uglavnom ne prolaze kroz Buzet