Cantina Sociale
Čita(j)mo Istru: Uzbudljiva vinogradarska, vinarska i podrumarska priča Poreča
(Arhiva)
U Poreču se počela pisati istarska vinska priča, ne zanemarujući ili podcjenjujući pritom ostala vinorodna istarska područja, primjerice, Bujštinu: čuveni Bujski dani grožđa s alegorijskim kolima, Buje 1905. godine imaju svoju zadružnu kantinu, Cantina sociale cooperativa di Buie d’Istria, Buje uvodi Zakon protiv umjetnih vina…
Ostajemo ipak kod Poreča, već stoga što ove godine obilježava 150. godišnjicu osnutka Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice, važne za razvoj vinarstva Istre, kojom su postavljeni temelji Pokrajinskom poljoprivrednom institutu.
Od Stanice do Poljoprivrednog instituta
Modernizacija poljoprivrede istarskog poluotoka počela je u drugoj polovici 19. stoljeća odlukom pokrajinskih vlasti o institucionalizaciji znanstveno-istraživačkog rada i obrazovanja u poljoprivredi. Osnovana je tada ustanova koje svoje sljedbenike danas ima u Poljoprivrednoj školi i Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču.
Vinogradarstvo je zauzimalo prvo mjesto među svim granama poljoprivrede, a proizvođačima je predstavljalo glavni i često jedini izvor prihoda. Pokrajinske vlasti smatrale su da je Istri prijeko potrebna ustanova koja će se baviti unaprjeđenjem poljoprivrede, posebno vinogradarstva, ali i obrazovanjem poljoprivrednih stručnjaka.
Odlukom Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre 1875. godine počela je s radom Pokrajinska vinarsko-voćarska stanica sa sjedištem u Poreču, koja je 1887. godine preimenovana u Pokrajinski poljoprivredni institut. Ubrzo je postao jedan od najznačajnijih poljoprivrednih instituta na području Austro Ugarske Monarhije. (Elena Poropat Pustijanac, Polje znanja, 2013.).
Pri Stanici je 1883. godine pokrenuta poljoprivredna škola, specijalizirana za vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo. Riječ je o najstarijoj poljoprivrednoj školi takve vrste osnovanoj na području današnje Republike Hrvatske.
Na svom razvojnom putu porečka je ustanova u raznim oblicima i s raznim intenzitetom njegovala znanstveno-istraživačku i obrazovnu djelatnost. Počela je djelovati u iznajmljenoj zgradi na rivi, nevelikom prostoru gdje su bili smješteni uredi i prvi pokusni vinski podrum. U prvih nekoliko godina na čelu Stanice izmijenilo se nekoliko ravnatelja: Emil von Mayerbach, Giuseppe Bauer, Luigi Vascon, Riccardo Callegari. Od 1882. do 1899. dužnost ravnatelja obnašao je Carlo Hugues (1849.-1934.). U njegovo vrijeme uvelike je unaprijeđen rad ove ustanove.
Uz njega, stručnjak i pedagog bio je Danilo Libutti, koji je, s izuzetkom od 1915. do 1918. godine, neprekidno djelovao u školi do 1947. godine. On je vodio školski vinarski podrum, a neko vrijeme i zadružni podrum. Podignuti su pod njegovim stručnim vodstvom. (Viktor Vitolović, Zbornik Poreštine, 1971.).
Porečki vinski podrumi
Problem nedostatka prostora riješen je 1884. godine otkupom zgrade na Trgu Marafor, u kojoj se danas nalazi Gradska knjižnica Poreč. Tu je opremljen pokusni vinski podrum. Prve godine prerađeno je 44 hl vina od grožđa nabavljenog iz okolice Poreča, nešto iz Lindara i Kašćerge.
Novi i veći vinski podrum uređen je godinu dana ranije (1883.) u prizemlju Istarske sabornice, koja je izvorno bila crkva uz samostan Sv. Franje, sagrađena krajem 13. i početkom 14. st. Crkva je desakralizirana na početku 19. st. U vrijeme kratke vladavine Francuza prostor je korišten kao konjušnica, a nakon njihova odlaska neko je vrijeme u njoj bila škola. Porečki plemenitaši Polesini kupili su zgradu od Austrijanaca i prostor podijelili horizontalno: 1861. godine u gornjem dijelu uređena je Sabornica, a u donjem dijelu vinski podrum.
Ovaj preuređeni podrum imao je kapacitet vinskog suđa od 165 hl vina i 100 hl badnjeva za vrenje. (V. Vitolović).
U veljači 2012. godine u prizemlju Sabornice otvoren je obnovljeni vinski podrum, kojim dominiraju goleme bačve.
Na poljoprivrednom zemljištu izvan grada podno brežuljka Sv. Marko učenici i osoblje preselili su 1907. godine u modernu multifunkcionalnu zgradu. Tu se razvija suvremeni vinski podrum u kojem su betonske bačve, iznutra obložene staklom, drvene bačve, preše i druga mehanizacija. Kapacitet podruma bio je 6.500 hektolitara. Nabavljeni su tada i novi instrumenti za ispitivanje vina.
Slijedile su krizne godine: teška 1910. godina produbljena je početkom Velikog rata, 1920. nastupila je gospodarska kriza, pa talijanska agrarna politika prednost daje uzgoju žitarica na štetu vinove loze.
I u teškim uvjetima porečka vina dobivaju nagrade i priznanja. Prvo 1902. godine na Svjetskoj izložbi vina u Torinu, 1929. godine Poreč vinima opskrbljuje talijansku kraljevsku kuću, medalju osvaja 1935. godine u Bruxellesu. (E. Poropat Pustijanac).
Cantina Sociale Cooperativa
Cantina Sociale je prvi zadružni podrum koji je grupa vinogradara s Poreštine osnovala 1930. godine. Sjedište mu je u početku bilo u tuđim prostorijama što je zadavalo probleme u radu podruma, pa su njegovi članovi 1933. godine odlučili kako treba krenuti u novu i trajnu izgradnju na jednome mjestu.
Ubrzo je pronađeno 60 hektara društvenog zemljišta 200 metara izvan naselja uz prometnicu Poreč - Pazin - Pula. Izgradnja podrumske zgrade počela je 21. ožujka, završena je nakon svega šest mjeseci pa je objekt svečano otvorio 23. rujna 1935. godine Arturo Marescalchi (1869.–1955.), talijanski senator, poljoprivredni stručnjak, od 1890.-1891. zamjenik ravnatelja porečkog Poljoprivrednog instituta. U početku Cantina Sociale, nazvana je kasnije Cantina Sociale Cooperativa, Zadružni društveni podrum. Podrum je bio moderno opremljen i slovio je kao jedan od najljepših i najopremljenijih u Italiji.
Inače, snimljen je film svečanog otvorenja, koji se može pogledati na YouTubeu.
U prizemlju su bile prostorije za vaganje, uredi uprave, stan za čuvara, blagovaonica i svlačionica za radnike, a na katu je bio stan direktora podruma. U dijelu zgrade koji je stajao poprečno prema cesti, bile su prostorije s 38 bazena od armiranog betona, obloženih staklom, a mogli su sadržavati 9.400 hektolitara. Ispod su bile podzemne prostorije s kapacitetom oko 4.000 hektolitara u hrastovim bačvama za čuvanje i dozrijevanje vina namijenjena flaširanju.
Stražnji dio podruma bio je rezerviran za strojeve za obradu grožđa, od muljanja dopremljenog grožđa do tlačenja dropa. Bilo je prostorija i za čišćenje posuda, dvije dizalice za brzi prijenos bačvi i demižana. Ukupni kapacitet podruma bio je veći od 13 tisuća hektolitara proizvedenog vina, tj. 16 tisuća kvintala grožđa.
Već na sam dan otvorenja podrum je imao 200 članova kojima je za berbu 1933. isplaćeno prosječno 67,20 lira po kvintalu za crno grožđe, a 69,50 lira za bijelo grožđe, dok se u trgovini plaćalo znatno manje (Istrapedija).
Tužan završetak Cantine
Priča o porečkoj Cantini završena je tužno, o čemu piše Oreste Cosetto (Uspon i pad porečke Cantine, Jurina i Franina 2024).. Nakon 50-ak godina uspješnog i korisnog djelovanja, u izmijenjenim gospodarskim okolnostima, došlo je do stagnacije, a potom i propasti tog nekada značajnog poslovnog subjekta.
Prema pravilima, članovi Cantine mogli su postati samo proizvođači s godišnjom količinom grožđa za preradu od 2500 kg na više. Sitni proizvođači, seljaci, koji nisu mogli postati članovi, a kojima je prodaja grožđa i vina bila jedini izvor prihoda, bili su primorani grožđe prodati prekupcima i mešetarima po nižim cijenama.
Vremenom su se pravila izmijenila, pa su i mali proizvođači mogli surađivati s Cantinom.
U novije vrijeme, značajne promjene dogodile su s 1963. godine kada su se sve zadruge na Poreštini ujedinile u Poljoprivrednu zadrugu Poreč. Osnovan je i Poljoprivredni kombinat, koji je 1971. godine integriran u Plavu lagunu (Agrolaguna). Sjedište ujedinjene privrede bilo je u Cantini.
Kada je u Poreču 80-ih godina prošloga stoljeća izgrađen novi podrum, gotovo sve službe iz Cantine sele u novi podrum. Tada se planirala revitalizacija Cantine, zdanja na samom ulazu u grad. Program je imao tri cjeline: Vinski podrum, Turističko-ugostiteljski punkt i Muzejski prostor.
Sve je obustavljeno zbog početka Domovinskog rata.
Nastupom privatizacije, Cantina je prodana, vlasnici su imali svoje planove koji nisu imali nikakvu poveznicu s podrumom. Glavnina opreme je rasprodana, a dogradnjom još jednog kata, narušena je izvorna arhitektura objekta. »Za grad Poreč velika je šteta što je ova priča tako završila. Izgubljen je objekt slavne prošlosti, kojemu je pripadalo istaknuto mjesto u gradu«, zaključio je Cossetto.
Škola nakon Oslobođenja
Nakon završetka Drugog svjetskog rata određeno je da se u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Poreču (ranije Istituto tecnico agrario) pored nastave na talijanskom jeziku uvede i nastava na hrvatsko-srpskom jeziku. Nastava na talijanskom jeziku potrajala je do 1947. godine.
Tijekom osamnaest godina (1945.-1963.) diplomiralo je 408 poljoprivrednih tehničara. Svake godine održavali su se tečajevi za traktoriste i povremeno za kombajnere, za vinogradare i podrumare.
Narodni odbor kotara Pula ukinuo je Srednju poljoprivrednu školu 1961. godine i osnovao Višu poljoprivrednu školu. Istodobno je osnovana Poljoprivredna škola s praktičnom obukom, koja je ukinuta 1965. godine. Tada i Viša škola postaje Srednja.
Od 1945. do 1965. Godine Poljoprivredna škola u Poreču dala je 576 stručnjaka diplomanata srednje, više i škole s praktičnom obukom. Ako se ovom broju dodaju diplomanti iz Republike Mali, kao i polaznici raznih tečajeva, onda je to impozantna brojka više od tisuću polaznika
Dan vina
Projekt Dana vina krenuo je iz talijanske regije Toskane sredinom 1990-ih, kao novi vid turističke promocije vina, da bi do danas poprimio obilježja globalnog pokreta. Već se u prvim godinama proširio čitavom Italijom, a 1998. prešao njene granice. Te su godine, posljednje nedjelje u svibnju, vrata vinskih podruma otvorile i pojedine regije u SAD-u, Južnoafričkoj Republici, Argentini, Čileu i Urugvaju.
Istra se pridružila 1999. godine i u prvom izdanju ove manifestacije obuhvatila 37 vinara koje je posjetilo oko 800 gostiju. Do danas, Dan otvorenih vinskih podruma i u Istri je izrastao u respektabilni jednodnevni festival vinske kulture.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
