Gotička palača Bettica, jedna od najljepših i najimpozantnijih srednjovjekovnih kuća u Vodnjanu, sjedište je Gradskog muzeja. Na svoje tri etaže čuva vrijedne arheološke, povijesne, umjetničke i etnografske predmete Vodnjanštine. Ali palača je i eksponat sam po sebi. Ona je škrinja tajni koju treba otvoriti i istraživati po uputama bumbarske predaje. Dio tajni otkrivamo i mi, onaj dio kojeg nema ni u vodičima ni u knjigama.

Palača nosi ime po plemićkoj obitelji Bettica koja se u 16. stoljeću pojavila u Vodnjanu. Navodno potječu iz Španjolske, s područja nekadašnje provincije Baeticca (Bética, današnja Andaluzija). I ime ovdašnjeg sela Betiga, u kojem su imali velike posjede, njihovo je naslijeđe.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Bettice su došli u Italiju u 12. stoljeću i to pod lažnim imenom. Kad su se preselili u Vodnjan nisu odmah živjeli u ovoj zgradi nego su kupili nekoliko drugih palača na kojima se i danas vide njihovi grbovi. Na grbu im je vrlo ljekovita biljka betonika, priča nam Biserka Biasiol, koja nas vodi fundusom muzeja.

Tajni tunel

Obitelj koja se iznenada pojavljuje na sceni, a krije se iza lažnih imena, nešto mračno krije iz svoje prošlosti. Iz Španjolske su u 15. i 16. st. proganjani Židovi pa nam se nameće pitanje nije li to možda baš njihov slučaj. Odgovora za sada nema.

Palača, koju nazivaju i Castello (zapravo je mali kaštel jer je veliki na Placi srušen 1806.), izgrađena je u 14. stoljeću, ali zacijelo je i starija od toga. U njenom prizemlju nalazi se arheološka zbirka srednjovjekovnih nalaza iz okolice Gurana i crkvi sv. Šimuna, sv. Cecilije i sv. Severine. Na katu je vrijedna zbirka od 19 umjetničkih slika iz 17. i 18. st. koju je 1818. iz Venecije donio Gaetano Gresler, dok je na drugom katu izložba posvećena palači, a izloženi su i predmeti povijesne i etnografske vrijednosti iz donacija građana.

Trenutno se tu nalazi i izložba galeriste Germana Fiorantija "Vremenske podudarnosti 8.10.1624. - 8.10. 2024." o povijesnim dokumentima vlasništva nad stancijom Marana prema Fažani njegovih predaka iz obitelji Toffetti. Polazište je kupoprodajni ugovor, pergament iz 1624., koji je Toffetti sklopio s venecijskim vlastima. Ovjeren je pečatom krilatog lava u kružnoj formi zvanoj "Leon in Moéca" (krug podsjeća na oklop omiljenih rakova "moéce" iz Lagune). Nižu se dalje na izložbi dokumenti kroz 400 godina, sve do danas.

Germano Fioranti (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Na ovo gledam kao moj doprinos zajedničkom otkrivanju i oživljavanju dijela povijesti Vodnjana kroz dokumente u posjedu raznih vodnjanskih obitelji, a koji su na neki način i naša zajednička baština, kaže Germano Fioranti. Pasionirani istraživač lokalne baštine i ljubitelj umjetnosti ujedno je i dobar poznavatelj palače Bettica. Inspirativnijeg vodiča po živopisnim ulicama Castello i Portarol, koje okružuju palaču, nismo mogli naći. Na fasadama palače i okolnih zgrada Fioranti nam nesebično otkriva brojne tragove i simbole obitelji Bettica. Najljepši i najveći grb iz 1520. nalazi se na šterni u zatvorenom dvorištu i nažalost ga nismo uspjeli vidjeti. Ali uokolo ih ima još - treba samo podići glavu i uočiti ih na pročeljima. Oznake I. B. i A. B. odnose se na Isidora i Alberta Betticu, najčešća muška imena u obitelji.

Kakvu nam poruku Bettice šalju svojim grbom? Heraldika ništa ne prepušta slučaju, zato nemojmo zanemariti ruku na grbu koja čvrsto drži ljekovitu betoniku, biljku koja simbolizira hrabrost, zaštitu i pročišćenje, a koristila se i za zaštitu od uroka. Bettice nam prikazom biljke mogu sugerirati da je obitelj pod novim imenom pročišćena i zaštićena, a prikazom rukom da su ipak svjesni svojih dugova iz prošlosti i da ih netko čvrsto drži u šaci. Ruka bi u tom slučaju mogla predstavljati onog koji zna njihovu mračnu tajnu, grijehe ili porijeklo. Tko su oni zapravo, to ćemo teško saznati.

Grb tajanstvene obitelji Bettica - čija to ruka drži snop betonike? (Snimio Zvjezdan Strahinja)

Jedna od posebnosti palače je zid dvorišta okrunjen gibelinskim zupcem ili krunom (merla ghibellini) u Ulici Portarol. Taj našiljeni prsobran bio je znak pristaša njemačkih careva i akvilejskog patrijarha, a koji su se kroz srednji vijek sukobljavali s gvelfima. Takva politička oznaka zacijelo je pripadala prijašnjim vlasnicima palače, a istom su krugu protivnika mletačkoj vlasti i papa očito pripadali i Bettice.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Jedni su bili za njemačke careve, a drugi za papu. To su bile krvave i žestoke borbe. Jednom kad si ozidao takav zid nisi ga mijenjao kao što se inače mijenja zastava, kaže Germano Fioranti. Na jednom od gotičkih prozora ukazuje nam na mušku kamenu glavu (potražite i nju!). Vjerojatno je pripadala vlasniku palače... Isidoro ili Alberto?

U blizini Bettice pitoreskna je Casa nave (gotička kuća u obliku broda), palača Portarol i stara uljara (torcio), s gornje strane je prekrasna Casa Benussi, na sve strane je obilje gotike i renesanse u kojoj se i danas živi. Blok zgrada koji se na zapad nastavlja na palaču, omeđen ulicama Castello i Portarol, završava zgradom Germanovih predaka iz obitelji Toffetti. Jedna od njih je i glasovita vodnjanska galerija El magazein. Lako je zamisliti da je baš tu u srednjem vijeku završavala gradska jezgra.

- Vjerujem da je cijeli taj blok pripadao Betticama i da su se tu iza obrambenog zida nalazile ostale zgrade njihovog posjeda. Oni su bili moćna obitelj, a pružali su zaštitu onima koji su bili proganjani. Tradicionalno se zna da je ova kuća osiguravala imunitet. Pričalo se da postoji tunel koji iz palače vodi izvan grada i kojim su bježali oni koji su bili traženi, priča Germano.

Palača Bettica oponent je velikom kaštelu što se nasred vodnjanske Place nalazio do 1806., kad je srušen da bi se otvorio središnji gradski prostor. Prema nekim teorijama, palača je sagrađena 50-ak metara od kaštela kao izraz plemićkog prkosa komunalnoj vlasti. Iako gotička, ona ima niz renesansnih odlika, uključujući i elemente koji jasno ukazuju na promišljanje perspektive. Gornji prozori, recimo, izvedeni su tako da, kad se promatra s razine gradskog kaštela, zgrada djeluje kao da je veća nego što je, kao da se proteže u nedogled.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

Unatoč navodnom sukobu, vjeruje se da su palača i kaštel međusobno bili povezani tajnim tunelom. Postoji li taj tunel zaista?

- To je gradska legenda, a neki će i danas reći da su bili u tunelu. Bili smo i mi u podzemlju na toj trasi, ali to je bila šterna iz koje se nije moglo dalje, kaže Fioranti.

Vukovi u Vodnjanu

Obitelj Bettica je u drugoj polovici 19. stoljeća prodala palaču i otišla u Torino. Kako su naglo stigli u Vodnjan, tako su ga iznenada i napustili. Palača je potom mijenjala vlasnike, neki su je čak gubili kao kockarski dug, sve dok se u Vodnjan na proslavu 600. godišnjice uspostave venecijske vlasti nije vratio pukovnik kraljevske vojske cavaliere Alberto Bettica. Ožalošćen njenim stanjem registrira palaču kao spomenik kulture te je 1932. kupuje. Bettica je bio vojni inženjer i inovator, osmislio je brojna oružja koja su se koristila u 1. svjetskom ratu, uključujući i lagani rovovski minobacač "Bettica".

- Bio je antifašist, a umro je 1943. u njemačkom zarobljeništvu pod nerazjašnjenim okolnostima. Palača je pak nacionalizirana 1952. godine, otkad je služila kao višestambeni objekt, priča Fioranti. Prva ozbiljnija istraživanja, sanacija zgrade i zamjena krovišta izvedeni su 1980-ih. Tih je godina i neprikosnoveni Branko Fučić napravio ekspertizu freski unutar palače i datirao ih u 16. stoljeće. Freske, nažalost, nisu dobro očuvane.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Na drugom katu na zidu vidljiv je lovorov vijenac, što je u modu ušlo s renesansom, od 1500. godine. Vidi se i dio scene lova i lik vepra, a sjećam se da se spominjao i prikaz vuka. Otkud vuk u Vodnjanu?! Nona mi je pričala da je u Vodnjanu bio običaj lova na vuka tako da bi ga okružili i lupali loncima i tjerali u pravcu mora gdje bi ga ubili. Vukova je, dakle, i na Vodnjanštini nekada bilo. Još je zanimljivije da se sličan opis lova na području Vodnjana i tjeranje vuka prema moru, gdje bi ga ubili iz muškete, nalazi u knjizi Prospera Petronia iz 1681. godine. Do mene je štorija ipak prvo došla preko none usmenom predajom, priča Fioranti.

Sve do 2008. palača je bila mjesto stanovanja, kada kreće obnova uz pomoć Regije Veneto. Muzej grada otvara se 29. studenog 2008. i u njemu se trajno smješta dotad razasuta zbirka umjetničkih slika - pravi dragulj djela starih majstora na ovim područjima. Vodnjanu ih je darovao venecijanski slikar i kolekcionar Gaetano Gresler, isti onaj koji je Vodnjanu ostavio i Sveta tijela, sakralnu zbirku i relikvije. U Bettici su pak slike sasvim svjetovne tematike: mrtve prirode, portreti i bitke. Prostorom se nameće veliki portret prokuratora crkve sv. Marka Giovannija Benedetta Giovanellija kojeg je izradio venecijanski slikar Giuseppe Angeli (171.-1798.). Detaljima pak očaravaju brojne mrtve prirode s voćem, instrumentima, ribama i rakovicama raznih autora. Ipak, pažnju nam najviše privlači jedan ženski lik na platnu.

"Junona" Louisa Dorignyja (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- To je najljepša naslikana Istrijanka!

Navodno je baš tako za svog posjeta Vodnjanu za taj prikaz rekao talijanski političar i povjesničar umjetnosti Vittorio Sgarbi. Slika "najljepše žene u Istri" zapravo nosi naziv "Junona", a potpisuje je veliki francuski slikar Louis Dorigny (1654. –1742.).

Radno vrijeme

Gradski muzej u palači Bettica može se razgledati subotom od 10 do 12 sati. Od 1. srpnja radno vrijeme muzeja je svakim danom od 9 do 13 te od 18 do 20 sati. Ulaz je besplatan.

Povezane vijesti

• Suvremena iskustva u restauriranju zidnih slika
• QR kodovi na fasadama i ulicama starih jezgri
• Freske iz sv. Nikole zasjat će novim sjajem