Odlične su Anine lubenice iz Loborike: slatke su i sočne. Sunce ih je dobro pomazilo i s guštom se sladimo na štandu uz cestu pred njenim imanjem. Prve pobrane angurije ekološke poljoprivrednice Ane Sarvan odnedavno su u prodaji. I odmah se za to pročulo - otkako je prijepodne otvorila štand svako malo nas netko prekine u razgovoru o poljoprivredi, ekologiji, sreći, muzici...

Nekonvencionalna poljoprivrednica

- Ocjena ove sezone lubenica bila bi četvorka. Prinos bi mogao biti i veći, kad bi to radio netko tko bolje od mene može rasporediti vrijeme s obavezama. Ali što se okusa tiče odlične su. Ni s prodajom nemam frke. Već mi je sada stalo 16 ljudi, priča poznata Ana, Puležanka na selu, nekonvencionalna poljoprivrednica u svakom pogledu. Prvo majka, pa ekologinja, pankerica, aktivistkinja... Neumorna žena koja zna sa zemljom i s biljkama.

Ana u carstvu angurije (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Kod lubenice nikad ne znaš kakva će biti dok je ne otvoriš. Ja ispoštujem sve znakove, djed me naučio na zvuk, i rijetko kad fulam. Evo, ni sad nisam fulala, zrele su, kaže. Dakle, nije obrala (zeleni) bostan, kako to narod kaže kad nešto krene na loše.

Kako se onda kuckanjem otkiva zrelost lubenica? Kaže da je nemoguće utvrditi je li nezrela ili zrela, jer će uvijek zvoniti isto. Ali se može prepoznati je li lubenica prezrela - one zrele odzvanjaju zvonko, dok prezrele imaju dublji, šuplji zvuk. Ana prvo kucka šarenu anguriju sa svjetlo zelenom korom, zvanu "beduinka", zatim tamno zelenu, jednobojnu, od starih sorti, i na kraju onu standardnu sorte kakve najviše vidimo po trgovinama. Zvonka radost!

Kušali smo "beduinku", zvonko zvoni, zrela je i sočna (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Moj djed je bio fanatik zalijevanja i uzgajao je goleme lubenice. Nekadašnje su lubenice trebale imati 20 kilograma, a danas se traže manje. Ljudi mi kažu da su bile goleme, ali ne tako dobre kao moje. E, ako imam bolje lubenice od mog djeda Velje, svestranog tipa, direktora koji je vozio i bager i traktor i sve radio, onda sam stvarno uspjela, s osmijehom priča Ana.

Na štandu ima i melona, krastavaca, malancana... Pomidori su starih sorata, nešto cherry-rajčica, fijašketa, zatim onih naboranih... Pravi znalci znaju da su ti najukusniji. Anu osim po pomidorima i lubenicama ljeti dobro poznaju i po jagodama u proljeće. Često i na društvenim mrežama objavljuje svoje agro poduhvate, publika prati kako joj povrće i voće sazrijeva, ona im prenosi muziku koju sluša u svojim nasadima – uglavnom punk i disco. Ima li itko da ne voli i disco i jagode i lubenice? Uskoro ćemo Anu Sarvan pratiti i u sezoni trešanja, s obzirom da je protekle jeseni posadila veliki nasad. Mlada stabla dobro napreduju, tretira ih, naravno, samo ekološkim sredstvima i ogromnom dozom pozitive i pjesme.

Ipak, na zemlji nije sve sjajno.

- Sezona jagoda mi je bila loša. Nikako da se pokrpam i da spojim kraj s krajem, da platim doprinose, vrtić... Ali to je rizik za koji znam. Možda je ružno za reći, ali jagode su kockarski nasad. Možeš s njima zaraditi dobro, mogu te i zeznuti. Ove su me godine zeznule, ali izvući ću se s lubenicama. Moglo bi bolje, ali s moje dvije ruke ja sam zadovoljna. Zadovoljna sam što sam prepoznata, što je to sve ekološki, ali najviše zato što ovo želim raditi. Mene nitko ne maltretira, ja nemam šefa, ne podnosim izvještaje i nema korporativnih problema, priča Ana, inače diplomirana inženjerka kemije.

Ana Sarvan (Snimio Zvjezdan Strahinja)

Zna što govori jer je nakon diplome radila u strogom svijetu korporacije. Godinu dana je odrađivala i edukaciju u inozemstvu. Sve je to odjednom napustila da bi se riješila stresa i posvetila sebi, zemlji, stvorila komad svog svijeta za sebe i za svoju djecu.

- Korporativni posao te cijedi i zahtijeva da ga živiš 24 sata. Shvatila sam da me ne vuče ništa da napredujem u njemu. Imanje none i noneta bilo je zapušteno, s njima sam opet pokrenula uzgoj i krenula njihovim stopama. Iskoristila sam poticaje za mlade poljoprivrednike, posegnula za fondovima, osigurala mehanizaciju, plastenik... Tu sam već osam ili devet godina, a ovo je peta godina da radim na štandu. I svaka je godina malo bolja nego ona prije. To me drži. Nije sve idealno, ima puno stvari koje ja sama zeznem: da mi leže neki pomidori, a ja ne stignem; da zaboravim dati prihranu jer me ubola osa ili da zalijem pogrešnu njivu jer sam žurila ili mi je zarasla trava. Ali opet nekako ide i na kraju sve bude u redu, priča Ana.

Kod nje kao da nema "moraš", ima samo "mogu" i "hoću".

I zaista može i hoće. Ova naizgled sitna žena sa svojim tetoviranim rukama kao da uspijeva sve što je zamislila. Žena-zmaj! Radila je i s trudničkim stomakom do zuba i s djetetom u nosiljci. Ali nije bilo posustajanja. Naravno, ima i pomoć: angažira radnika u berbi, otac i prijatelj uskoče na traktor, ali ona i sama sve dobro hendla. I uz to podiže dvoje djece!

Svakakvog je povrća u ponudi, čak i prostih pomidora (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Sve radim, samo ne oranje. To mi je strašan posao. Znam da se moram suočiti sa svim svojim strahovima: strahom od traktora i strahom od spajanja strojeva. Ali oranje je granica koju neću prijeći. Probala sam, nije to za mene, kaže Ana.

Dok pričamo, svako toliko se netko zaustavi - jedan mladić staje i kupuje par pomidora za marendu; drugi bi još dva melona jer su mu jučer bili super; jedna žena, kojoj je Ana godinama vozila jagode u grad, sada s Monte Zara potegne do Loborike po friško povrće. Zaustavio se i auto švicarskih tablica – čovjek dolazi jer se sjeća Anine none od koje je nekad kupovao povrće. Ana uživa povjerenje kupaca, oni prepoznaju njenu silnu energiju. Ovo je zapravo priča o onim običnim ljudima i lokalnoj zajednici, koja se lako povezuje oko nekih osnovnih vrijednosti.

- Ovo je ekološka priča. Da, eko-proizvodi koštaju, ali za to realno dobivaš i najbolji proizvod u gradu. I s tim neću biti skromna. Za tu cijenu dobivaš najfriškije, ekološki najčišće, nešto što se stvara lokalno i lokalno se vraća. Da ne radim tako, nego više profesionalno, onda to više ne bi bilo to, kaže Ana.

Treba samo - dobra muzika

Radi posao koji voli, živi zadovoljno u skladu s mogućnostima. To je recept koji će mnogi u ovom dehumaniziranom svijetu teško pronaći.

Na štandu uz cestu uvijek je živo (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Nemam ti ja apetita za nešto puno više. Ovo što imam - to je to! Ne treba mi veći traktor, jer je meni moj najbolji. Ne trebam drugi auto i kamo sreće da ovog svog vozim cijeli život. Da, voljela bih imati ogradu i veći plastenik, ali to ćemo rješavati kada budem mogla Veće, ljepše, jače... To mene ne zanima. Moja pozicija je za mene najbolja. Evo i moje trešnje su najbolje. Gledam mlade nasade trešanja nekih profesionalnih poljoprivrednika pa ispada da ja sama mogu imati ljepše trešnje od njih. Možda se i ne brinu dovoljno o njima, ne znam...

Možda ih ne vole kao ti svoje?

- Da, možda ih ne vole tako, zaključuje Ana. I otkriva još jedan recept za dobar urod.

- Kad radiš na njivi ne smiješ psovati, biljke to osjete. Daleko od toga da se spontano ne opsuje jer zna biti teško i sto problema. Kad sadim jagode, a bude ih tisuće, danima me ubijaju bolovi u rukama. Ali i tada je pravilo ne psovati. Kad je teško kažem da nam treba dobra muzika. I s time se sve nekako na dobro vraća, zaključuje Ana Sarvan, žena nevjerojatne energije i zdravog životnog stava.

Povezane vijesti

• OPG-ovi temelj razvoja hrvatske poljoprivrede
• Lubenice iz doline Raše plasiraju u hotele
• ZANEMARENE VOĆNE VRSTE Trebaju li nam suhe smokve i murve iz Turske?