ČITA(J)MO ISTRU
Svetica i intrigantan lik: Marija Magdalena, preobraćena prostitutka, nema temelje u Bibliji?
(Arhiva Glasa Istre)
Katolička crkva 22. srpnja slavi spomen Svete Marije Magdalene. Časoslov rimskog obreda uz njen dan spominje: "Bila je primljena među Kristove učenike. Nazočna je bila kod Kristove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u 12. stoljeću".
Da Vincijev kod ženi Isusa i Mariju Magdalenu
U novom liturgijskom kalendaru, Marija Magdalena se slavi kao učenica i svjedokinja Uskrslog Gospodina, kako ju je rana Crkva nazivala: Apostola apostolorum – Apostola apostola, Nova Eva, sveta Mirofora – Nositeljica pomasti. U srednjem vijeku bila je, međutim, zaštitnica pokajanih grešnika i zavedenih osoba, pa frizera i češljara, vrtlara, te proizvođača parfema i pudera.
Njezin lik godinama je bio predložak intrigantnim scenarijima u pop-kulturi. Jedan od posljednjih, koji je digao popriličnu prašinu, bio je roman Dana Browna "Da Vincijev kod" (2003.). Ova je pseudohistorijski roman trilerskom vještinom i ezoterijskim pristupom privukao brojno čitateljstvo. Brown je kao polazište koristio teze autorskog trojca romana "Sveta krv, sveti gral", 1982., (Michael Baigent, Henry Lincoln, Richard Leigh) koje govore da je Marija Magdalena bila Isusova žena, da su imali dvoje djece i da su emigrirali u Francusku.
"Da Vincijevom kodu" prethodila su tematski srodna djela. Grčki pisac Nikos Kazantzakis 1951. godine napisao roman "The Last Temptation of Christ" (Posljednje Kristovo iskušenje), prema kojem je Martin Scorsese 1988. godine snimio istoimeni film. Australski novinar Donovan Joyce objavio je 1972. godine knjigu "The Jesus Scroll" (Isusov svitak) u kojoj tvrdi da je dobio na uvid svitke pronađene na iskopinama drevnog izraelskog grada Masade koji, navodno, potvrđuju da je Isus tu živio, preživio raspeće i oženio se Marijom Magdalenom s kojom je imao dijete.
Crkva priznaje zabludu
Godine 1969. Rimokatolička crkva sramežljivo je i tiho priznala ono što su kritičari tvrdili stoljećima: slika Marije Magdalene kao preobraćene prostitutke nema nikakvih temelja u biblijskim tekstovima.
U evanđeljima postoji nekoliko Marija: Isusova majka Marija, Marija Kleofina, pa Marija iz Betanije – Lazarova sestra, a s vremenom uz nju su se "lijepili" i neki drugi anonimni ženski likovi koji su tijekom stoljeća Mariju odredili kao veliku grešnicu ili preljubnicu. Taj proces počinje već u ranim stoljećima kršćanstva te se od više novozavjetnih ženskih likova postupno "oblikuje" jedan lik, lik Marije Magdalene.
Stari crkveni oci i liturgijski kalendari rane Crkve razlikuju tri žene Marije, dok je na Zapadu dosta rano došlo do povezivanja ovih triju žena. To će mišljenje na Zapadu proširiti apokrifna evanđelja, posebno Zlatna legenda. Ona na neobičan način spaja te tri žene. Marija je plemenitog, kraljevskog roda. Otac joj se zvao Syrus, a majka Eucharia. Imali su velike posjede. Marija je dobila ime po obiteljskom dvorcu Magdalum, udaljenom dvije milje od Genezaretskog jezera. Po smrti roditelja djeca su podijelila imanje: Marija je u baštinu dobila dvorac Magdalum, njezin brat Lazar dio Jeruzelama, a Marta Betaniju.
Marija se odala razbludnom i sablažnjivom životu. Postala je sramota za cijelu obitelj. Na Isusovu propovijed ona se obratila i postala Isusova učenica. I tako bezimena grešnica postaje Marija Magdalena, sestra Marte i Lazara.
Jedno ime - tri različite žene
Marija Magdalena, iz koje je Isus istjerao sedam zlih duhova, ne može biti ona grešnica u gradu. Opsjednuće nije posljedica grešnog života. Marija je prozvana Magdalena po Magdali, gradu u to vrijeme poznatom i važnom na prometnici koja povezuje Istok s Egiptom. Marija, sestra Lazara i Marte, boravi u Betaniji iz koje ne izlazi. Kad Isus dolazi u kuću, kao uzor učenica, "sjede do nogu Gospodinovih i sluša njegovu riječ". To je njen "bolji dio koji joj se neće oduzeti".
Marija iz Betanije, Lazarova sestra, u jednoj opisanoj prigodi u Novome zavjetu, kada je bilo jasno da će Isus biti uhićen i pogubljen, uzela je "libru prave dragocjene nardove pomasti" i pomazala je Isusu noge koje je otirala svojom kosom. To je, dakle, Marija iz Betanije, sela nedaleko od Jeruzalema, koja se ne bi smjela poistovjećivati s Marijom Magdalenom. Druga žena jest "grešnica" s "alabastrenom posudicom". Ona je također različita osoba od Marije Magdalene, ali je ne treba miješati ni s Marijom iz Betanije. Tijekom gozbe kod farizeja Šimuna, i ta je žena također na bliskoistočni način iskazala Isusu počast time što je suzama i mirisnom pomašću pomazala Isusu noge, cjelivala ih i brisala vlastitom kosom.
I jednu i drugu od ovih novozavjetnih žena lako je međusobno "pomiješati", a onda ih "stopiti" s likom Marije Magdalene.
Konačno tu je i lik treće žene iz Novog zavjeta, neimenovane preljubnice. Evanđelist Luka navodi da je Isus iz Marije iz Magdale istjerao sedam demona. Što se pod tim podrazumijevalo, nije sigurno. Ta se Lukina tvrdnja tumačila na različite načine. Jedan od njih pretpostavlja da je bila riječ o egzorcizmu.
Postoje naznake da se u Magdali, mjestu kraj Gnezaretskog jezera, odakle Marija Magdalena potječe i po kojemu je dobila naziv Magdalena, prakticirao kult u čast božice Aštarte. Inicijacija u taj kult imala je sedam stupnjeva. Prije susreta s Isusom, za kojim je beskompromisno krenula, prema drugom tumačenju Magdalena je mogla biti upletena u taj kult. Međutim, moglo je biti i riječi o nekoj teškoj bolesti koja je bila potpuno zarobila Mariju.
Drastičan učinak pape Grgura Velikog
Slici Marije Magdalene kao preljubnice ili grešnice uvelike je doprinio i stav pape Grgura Velikog prema kojem "sedam demona" označava "što drugo nego svakojake poroke", a zbrku s imenima dodatno je produbio kada je Mariju opisao: "Vjerujemo da je žena koju je Luka nazvao grešnicom, a koju je Ivan nazvao Marijom (iz Betanije), ona Marija iz koje je, prema Luki, istjerano sedam vragova".
Taj je Grgurov stav postao dio službenog crkvenog učenja, a učinak je bio drastičan. Magdalena je svjedočila uskrsnuću, ali, umjesto da je ta činjenica uzdigne iznad ostalih biblijskih likova, njena je uloga svedena na priču o grešnici–pokajnici.
Prvi put spominje se u Evanđelju po Luki, kao jedna od nekoliko imućnih žena koje su se pridružile apostolima i slijedile Isusa dok je naviještao radosnu vijest "gradom i selom", te "su im posluživale od svojih dobara". Važno je podsjetiti da te žene ravnopravno s dvanaestoricom surađuju s Isusom.
Uloga Marije iz Magdale dobiva osobito značenje u izvješću o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Čak se može steći dojam da se suprotstavlja Petru i njegovu ponašanju u presudnim trenucima Isusova života. I da katkada ona dobiva čak i prednost s obzirom na Petra. Među ženama koje su izdaleka promatrale Isusa na križu, Matej i Marko na prvom mjestu spominju Mariju iz Magdale, dok Ivan, uz križ Isusov, spominje Majku Njegovu, Marijinu sestru Mariju Kleofinu i Mariju iz Magdale.
Žene hrabrije od apostola
Naspram Isusovih učenika, Marija iz Magdale, ali i druge žene u skupini s njome, pokazale su veću hrabrost u trenutku Isusove smrti. Žene su na čelu s Marijom iz Magdale bile nazočne i kada je Josip iz Arimateje skidao Isusovo tijelo, a Matej čak govori o tome da je Marija iz Magdale s drugom Marijom čuvala stražu kod Isusova groba. Sva četvorica evanđelista izvješćuju da je Marija iz Magdale bila svjedokinja Isusova uskrsnuća i da je prva otkrila kako je grob bio prazan.
Indikativna je činjenica da Isus kao svjedoka svog uskrsnuća bira upravo ženu, Mariju iz Magdale. Kolika li je samo vrijednost, tim činom, dana ženi u društvu u kojem je imala jako malo prava, potpuno ovisne o svojim očevima i muževima. Hebrejski izraz "oženiti se" znači "postati gospodar" i zato žena zove svojeg muža gospodarom. (To je bilo uobičajeno i u ne tako dalekoj povijesti Istre). Pobožni Židov ujutro bi zahvaljivao Bogu što nije nevjernik, što nije rob i što nije žena.
Nepravedno se Marija iz Magdale iz Isusove učenice, svjedokinje smrti i uskrsnuća, s vremenom postupno preoblikovala u veliku grešnicu koja se u susretu s Isusom obratila. Njezin je lik, dakle, dobio obilježja žene grešnice, a izgubio one presudno važne oznake svjedokinje smrti i uskrsnuća.
Neki teolozi su mišljenja da bi njezino "ponovno otkrivanje", odnosno preispitivanje uloge Marije iz Magdale, moglo imati znatne implikacije u preispitivanju uloge žena u Crkvi.
Legenda
Pobožna predaja kaže da je za vrijeme prvih kršćanskih progona, Marija Magdalena doplovila iz Palestine do Francuske obale na brodu koji nije imao ni jedra ni vesla. Tamo gdje su barku dovele morske struje danas se nalazi grad Saintes Maries de la Mer, koji je ime dobio zahvaljujući tom događaju. U mjestu je svetici sagrađena bazilika u kojoj je relikvijar s njezinom lubanjom.
Župa Krnica - Mutvoran posvećena Mariji Magdaleni
Ako je Katolička crkva ispravila zabludu o Mariji Magdaleni, uz čiji se lik i djelo nepravedno pripisivalo obraćanje grešnice, a ne svjedokinja Isusove smrti i uskrsnuća, to nije učinjeno na razini Porečke i Pulske biskupije. Gotovu svugdje gdje se spominju crkve njoj posvećene pridodan je pridjev – pokornica ili pokajnica, a ne Isusova učenica.
U Porečkoj i Pulskoj biskupiji samo je jedna župa posvećena Mariji Magdaleni: Krnica-Mutvoran. Sv. Marija Magdalena omiljena je svetica u Istri, te se od davnina štuje i svečano časti u ovoj staroj župi, posvećenoj njoj na čast.
Crkva u Mutvoranu spominje se u 5. st., obnavljana, dograđivana i proširena je 1622. godine. Ima pet oltara, a glavni oltar krasi bogati barokni drveni retabl. U Mutvoranu je bilo sjedište kaptola do 1632. godine i sjedište nadžupe do 1787. godine.
Crkva između sela Funčići i Bazgalji
Crkva Svete Marije Magdalene na brežuljku u blizini sela Funčići i Bazgalji kraj Lindara, sagrađena je u 13. st., a posvetio ju je 1245. godine novigradski biskup Bonacorso. Zapis o posvećenju crkve otkriven je slučajno, 1966. godine, kada je za crkvu napravljen novi oltar. Tada je u niši starog oltara pronađen pergament s ovim podacima.
Na nadvratniku je upisana 1714. godina, a riječ je o godini kada je crkva produžena i obnovljena. Dio crkvenih zidova krase freske iz 17.st., rad domaćeg majstora. Ispod njih se nalaze segmenti još starijih fresaka, a na zidovima je i nekoliko glagoljaških grafita.
Oko crkve nekada se nalazilo veliko crkveno imanje. Imanje je prodano početkom 20. st. kako bi se namaknula sredstva za obnovu župne crkve Sv. Mohora i Fortunata u Lindaru.
Crkvica u sklopu kaštela Petrapilosa
U sklopu kaštela Petrapilosa (Kosmati kaštel, Kostel, Druvine) nalazi se romanička crkvica Svete Marije Magdalene koja je vjerojatno služila kao dvorska kapela. Datacija obuhvaća širi vremenski raspon između 11. i početka 13. st. U tlocrtu je nepravilna četverokutna perimetra. Bačvasto nadsvođena apsida četvrtastog tlocrta umetnuta je u masivni začelni zidani blok. Crkva je izvorno imala krovni pokrov od škrila, dok je strop glavnog broda bio najvjerojatnije ravan i izrađen od drvene građe.
Crkva je građena od kamena lomljenca nejednake veličine poslagane u polupravilne i nepravilne slojeve povezane žbukom. Iznad glavnog, a ujedno i jedinog ulaza u crkvu, podignuta je preslica s oknom za jedno zvono. Začelni i južni zid crkve građeni su na nejednakim klesancima većih dimenzija. Radijalno položeni klesanci uokviruju lučni otvor vrata, preslicu i trijumfalni luk.
U crkvi je vladao polutamni ugođaj jer je imala svega nekoliko prozorčića-puškarnica. Dva otvora nalaze se na sjevernom zidu s pogledom na dolinu Bračane i jedan na apsidalnom zidu okrenut prema Ćićariji.
Crkva je bila ožbukana i ukrašena freskama čiji su fragmenti restaurirani u Arheološkom muzeju Istre. Namazi boje na pronađenim ulomcima tanki su, a prevladavaju oker, ružičasta, zelena, crvena, crvenkastosmeđa, smeđa te iznimno siva i crna. Freske pripadaju zlatnom dobu istarskog freskoslikarstva, a datiraju se u drugu polovicu 15. st. Pronađeni su i brojni ulomci fresaka koji sadrže glagoljske i latinske grafite i gravure.
Zrenjski župnik služio je misu u ovoj crkvici do lipnja 1793. godine, kada je crkva napuštena. Arheološka istraživanja započeta su 1995., a obnova crkve trajala je od 1999. do 2003. godine.
Kipić Marije Madalene iz ove crkvice nalazi se u župnoj crkvi Sv. Jeronima u Zrenju.
CRKVE SV. MARIJE MAGDALENE ŠIROM ISTRE
ŠORIĆI. Jednobrodna romanička crkva pučke invencijes upisanom apsidom. Izgrađena je tesanim kamenom u 12. ili 13. st. Na pročelju je preslica s jednim oknom. U crkvi se, na zidovima, u apsidi i na trijumfalnom luku, nalaze ostaci fresaka iz druge polovice 14. st. Freske prikazuju Maiestas Domini (Veličanstvo Gospodnje), Navještenje, apostole i svece. Na njima su mnogobrojni glagoljski grafiti. Slika na oltaru je iz 1727. godine, prikazuje Bogorodicu s Djetetom kojoj dva anđela drže krunu iznad glave.
ZAMASK. Ispod Zamaska prema Kaldiru, u 16. st. izgrađena je romaničko-gotička crkva s preslicom na pročelju. Zidne slike i glagoljski grafiti su iz 15. st.
LABIN. Izvan staroga grada, prema groblju, 1615. godine sagrađena je crkvica Sv. Marije Magdalene s preslicom na pročelju.
BUZET. U blizini Vodovoda, 1325. godine sagrađena je crkvica, također s preslicom na pročelju.
ŠKOPLJAK. Crkva Marije Magdalene na visokom flišnom brdu izgrađena je u 15. st. Krasi je pročelje na kojemu je preslica s dvama oknima. Obnovljena je 1980. godine. Ima mramorni oltar s raskošnim svetohraništem.
PAHOVIĆI. U ovom naselju, koje uz još devet čine Rakotule, crkva je sagrađena u 15. st. Ima preslicu, zidani oltar i drveno svetohranište.
SUTLOVREČ. U predgrađu se nalazila crkvica kojom je 1653. godine upravljala bratovština. Zatvorena je 1733. godine jer joj nisu popravili prozore i vrata.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
