U Zagrebu je 2. lipnja 1924. godine preminuo književnik Horvat Franjo Kiš, autor putopisne knjige "Istarski puti" (1919.). Kiš je u dva navrata putovao Istrom, 1912. i 1914. godine.

Pravac Horvatova lutanja određivala je željeznička pruga, tada pruga Južnog željezničkog društva kojom se kroz Istru putovalo od Matulja preko Kastavštine i prvih obronaka Ćićarije do Kranjskih planina i kroz njih na zapad do Divače. Poslije Divače pruga bi se ponovno vratila u Istru. Popela se na Ćićariju da bi na drugoj strani krenula niz nju, natrag prema istoku do Lupoglava. Od njega kroz središnju Istru do Pazina, a onda gotovo sredinom poluotoka put juga do Pule, zadnje postaje na svom putu.

Muzejski vlak u Puli 1987.

Kiš je na svom prvom putovanju 1912. lutao Kastavštinom, Ćićarijom i Buzeštinom, a 1914. godine neposredno pred početak Prvog svjetskog rata, vijest o atentatu u Sarajevu zatekla ga je u pripremama za put, još malo Buzeštinom i Ćićarijom, a onda po putima Pazinštine i Puljštine.

Željeznicom, poštom, pješice i stopom

Putem je silazio s vlaka, pohodio mjesta duž pruge i lutao njihovom okolicom, hodeći često i pješice od jednog mjesta do drugog. Do onih udaljenijih mjesta od pruge putovao je poštom, u to vrijeme uobičajenim javnim prijevozom, gdje je takva veza postojala. A gdjekad je, kako bi to danas nazvali, stopirao kakvu zapregu.

Koja je mjesta Kiš pohodio? Ona poput: Rakitovića, Bresta, Sluma, Lanišća, Semića, i brda Žbevnice, na Ćićariji, ili Buzeta pod njom. Starog Pazina, Lindara, Pićna i Čepićkog jezera u srcu Istre i Valture, Medulina i Peroja na Puljštini. O viđenom i doživljenom Horvat je vodio bilješke iz kojih je nastao njegov putopis. U svojim »Istarskim putima« zapravo piše o svim istarskim putima, držeći Istru onim što će ona svojim najvećim dijelom trideset i tri godine poslije njegovih lutanja konačno postati: hrvatskom zemljom u Hrvatskoj. Kada joj je krenuo u pohod Istra je bila u sastavu Austrougarske Monarhije, a 1919. godine kada su mu "Istarski puti" prvi put izašli iz tiska, već ju je okupirala Italija.

Hommage rodu svome

Čitatelju poručuje: "Ove pute je autor za sebe prošao pa i za sebe opisao. Zabavljao se putujući, a zabava prelijepa bijaše ponoviti kod kuće ono što se vidjelo i doživjelo. Sam je sebi pričao. Sam sebi u sebi čovjek je najiskreniji. Tako su i ova putnička ćaskanja gola iskrenost. Tako će štilac moći razumjeti i po koju svojeglavost u stilu i jeziku uopće; moći će oprostiti po koju omašku, po koju promašku. Ovi puti su opisani prije rata. Danas mnoge stvari drugačije gledamo… Ako u štiocu dok čita ove pute, sve nešto raste, raste, ma i sam ne zna šta, onda sam mu pogodio žicu".

Kišov je putopis pun rodoljublja i nacionalnog zanosa i zapravo je hommage rodu svom, što je i razumljivo s obzirom na društveno-političke okolnosti u vrijeme u kojem je on putovao Istrom. I zato u gradovima i naseljima kroz koje putuje, uvijek posjećuje Narodni dom, čitaonicu, hrvatsku školu i župni dvor, mjesta okupljanja istarskih rodoljuba jer je to vrijeme narodnog preporoda u Istri.

"Tako se uputih u Istru našem hrvatskom narodu u pohode. Prije odlaska pustih glas po gradu, da ću kupiti magare i na njemu zaredati od sela do sela, od grada do grada. Baš hoću da se naleventujem, a kada svršim ili mi dosadi leventovanje, prodat ću magare i vratiti se kući. No – ja nemam magareta, ja sam, sasvim sam. Evo ću se popeti u voz, što će prema Matuljima, prvoj stanici na istarskom tlu, ondje ću saći pa u Kastav", piše i otkriva putopisac Kiš.

Kišova zanimljiva zapažanja

Dalje ćemo u ovome prilogu zabilježiti, po vlastitom izboru, neka Kišova zanimljiva zapažanja.

Ćićarija je oduvijek, baš kao i čitava Istra, bila ubav i siromašan kraj. Na njoj se preživljavalo od ovčarstva, skromnog ratarstva i proizvodnje drvenog ugljena. Krbun se proizvodio u krbunicama ili kopama, svojevrsnim jednokratnim pećima u kojima uz strogu kontrolu zraka sagorijeva i do 40 prostornih metara drva, najčešće bukovog, obloženog s vanjske strane lišćem i blatom.

Tu pod Žbevicom ima jaki izvor žive vode - velika rijetkost na Krasu. Ljudi iz Bresta bili su ponosni na svoje vrelo, dok nije došla željeznica i - hop! - uzela vrelo žive vode ljudima iz Bresta.

Niti idem pješke, niti putujem sam. U kolima smo, četvorica. Pseto uz kola je peto. Brzo projurismo ono polje ispod Buzeta, minusmo izvor Mirne i mi se uspinjemo. Cesta se vijuga i uspinje brdo, konji idu čas korakom, čas pokasaju malko vozeći nas kroz sivu laporastu krajinu, obraslu šikarjem, grmljem i borovicom. Polako se uspinjemo, polagano odmičemo i uvijek smo Buzetu oku na vidiku, koji eno sjedi na svom brdu kao starac, što nemoćan bdi nad unučadi, sunča se i papka lulicu.

Dvije godine nakon prvog putovanja, 1919. godine, piše: »Idem da nađem mjesto gdje sam pred dvije godine stao. Na Rijeci sam vidio opet tri-četiri Ćićke kao i prije. A ja ljetos neću u strahovito lijepu Ćićariju koja me uznemiruje u duši«.

Talijanština u srcu hrvatstva

U Pazinu, srcu hrvatstva u Istri, ostade iznenađen talijanskim jezikom u srcu hrvatstva: "Carozza! Signore, carozza!".

U malom Bermu veliki je istarski spomenik kulture; crkvica Sv. Marije na Škriljinah sva oslikana predivnim freskama koje su nakon obnove i rekonstrukcije ponovno ugledale svjetlo dana. Za obnove otkriveno je među freskama najvrjednije ostvarenje istarskog srednjovjekovnog slikarstva »Ples mrtvaca«, kasnogotički alegorijski prikaz života i smrti. Te je 1913. godine s fresaka, skinuta boja koja ih je skrivala gotovo sto godina.

Čepićko jezero naziva "veliko zrcalo": "I u času poželim, da sam galeb, da zamahnem dva-tri puta krilima, pa da sletim onamo, da se rasplačem – (kad galebovi pjevaju, čini se kao da dijete plače) - na onom jezeru, da se rasplačem od nekog neizrecivog osjećaja... Starci dolaze, nagiblju se, gledaju preko zida i s ponosom kimaju na me: Bella vista, ha!"

Pula od selendre do kozmopolitskog grada

U Pulu je stigao uoči početka sumraka države koja je pretvorila Pulu iz učmalog, polumrtvog gradića i nevažnog mletačkog garnizona, u kozmopolitski grad. Njegovim ulicama rasvijetljenim acetilenskom rasvjetom vozi električni tramvaj. U arsenalu se grade brodovi, podmornice i hidroavioni. Zaljev i luka privezište je čitavoj ratnoj floti moćne države. Te je, 1914. Pula imala oko 60.000 stanovnika, 4.652 turističke postelje u hotelima i kućnoj radinosti, a hoteli su radili cijelu godinu. U osam turističkih mjesta oko Pule bilo je deset uređenih kupališta. A još krajem 18. stoljeća Pula je brojila 600 duša i bila je selendra, manja od susjednog Rovinja.

Za pulski zaljev piše: Gotovo čitavo područje zaljeva zapravo je jedna velika zabranjena zona u koju se ne može pristupiti. Od ulaza kod Oholog rta do izlaza kod Punte Christo na suprotnoj strani gotovo sve je namijenjeno mornarici i njezinim potrebama.

Golema gradska tržnica, zgrada na jedan kat, puna je voća i povrća i drugog blaga, što potrebuje čovjek za svoje ‘blagoutroblje’. A "najveće čudovište grada Pulja", Arene - Divić-grad, "odviše zapanjuje svojom golemošću, a bijeli se kao kapa mlinarova".

Šušur u gradu: Sve vrvi od puste vojske i kopnene i pomorske. I oni imadu nedjelju. Vojnik vodi svoju nedjelju pod rukom. Njegova se nedjelja na nj osmjehuje, a on drhće i suče brk.

Altura veliko plodno polje

Tko hoće u Alturu, neka se rano digne, neka ode u Šijanu i tamo će naći mljekare, gdje se kući vraćaju i s njima se može povest. Od rive uz Arenu preko trga što se upravo gradi uz zgradu škole na padini Monte Ghira i preko ulice pekare sa skladištima provijanta za onu silnu vojsku, pa kroz polje do Kaiserwalda i Šijane. Do tuda vozi tramvaj, da šijanski arsenalci mogu jutrom u arsenal, a silna vojska, dame i gospoda, služinčad i adjukanti, đaci i studenti nedjeljom u Carsku šumu na piknik. A onda još koji kilometar od nje drumom što će za Labin i Labinštinu pa desno kroz polje. "Predamnom puče polje puno žita i puno klasja. Po polju se vrzu rpe radnika, skupljaju pokošenu zob, tovare ju na kola, a kola vuku volovi prema drumu. Po drumu će u Pulu na molo. Tamo ih dočekuje bijeli brodić i odvozi na Brione. Tamo je gazda ovih polja. On je - taj gazda i Nijemac - kupio nezdrave Brione, uredio gospodarstvo; eto danas su Brioni klimatska stanica za slabašne, a vino sa Briona pijem i ja u svojim večernjim časovima u Puli".

Za to veliko polje kažu da je jedno od najplodnijih na Mediteranu. Na početku gdje se drum što će kroz polje odvojio od onog glavnog c. i kr. zrakoplovstvo, tek osnovano, izgradilo je svoju bazu pa sada s nje polijeću avioni. Drvene ptice dvostrukih krila presvučenih jedretinom.

Medulin vječno u proljeću

Medulinci se bave ratarstvom, ponešto ribarstvom, ali najviše ih ima u Puli u arsenalu. Onamo oni ujutro na kotaču a pod večer kući. I jedna turistička crtica: »Tamo iza majura i mlina je uvala Bijeca. Tamo je krasno. Nigdje tako podesnog mora za kupalište. More je plitko, dno posuto bijelim, fino brušenim pijeskom, a zbog isparavanja vrlo je bogato solju. Sve su to odlike morskog kupališta, kojih nema ni jedno kupalište na Kvarneru. Stoga se gospodinu Luki (op. Kircu) srce raduje nad budućnošću Medulina… Gospodin pop Luka kaže da u njegovom Medulinu vlada cijele zime proljeće, a kroz proljeće i ljeto da je polje medulinsko prekrito cvijećem premirisnim; meni bude sasvim žao, što i ja nijesam Medulinac. Vječito bih sjedio u proljeće, vječito gledao more i slušao njegove tajanstvene priče, jer se mora ne mogu nagledati i naslušati«.

Životopis

Franjo Horvat Kiš, hrvatski književnik (Lobor, 23. IX.1876.– Zagreb, 2. VI.1924). Učiteljsku školu završio je u Zagrebu. Isprva je radio kao učitelj po manjim mjestima, službovao u Karlovcu, potom je bio tajnik Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Njegovo se književno stvaralaštvo uglavnom vezuje uz razdoblje moderne. Javio se sredinom 1890-ih crticama i novelama, a napisao je dvije knjige putopisa (Viđeno i neviđeno, 1911.; Istarski puti, 1919.),

Prvi je putopis nastao prilikom Kiševa puta na sokolski slet u Sofiju i trodnevnoga boravka u Carigradu, a drugi je posljedica dvokratnoga putovanja po Istri 1912. i 1914. godine i naišao je, s obzirom na vrijeme objavljivanja, na veći odjek kritike i čitatelja. (HE)

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam