Nije to tek tako, u par rečenica objasniti zašto su se tog sunčanog dana dvije djevojke iz Argentine i autor ovog teksta iz Pule zaputili u selo Krasica, kraj Buja. Možda je, kao i kod svake složenije priče, najbolje krenuti od početka, što bi u ovom slučaju bila daleka 1917. godina. Naš je glavni lik Ivan Cinić, tada 20-godišnjak koji je, nakon borbe u Prvom svjetskom ratu, odlučio reći zbogom – i oružju, i Istri, i neizvjesnoj budućnosti. Svoju je sreću najprije otišao potražiti u talijansku Genovu, gdje je upoznao ženu svog života, Olgu Antoniu Calcina.

Oženili su se dvije godine kasnije, i u ožujku 1923. godine, dok je ona već čekala njihovo prvo dijete, ukrcali se na brod za Argentinu. Tamo ih je, govorilo se, čekala obećana zemlja koja je strancima poklanjala zemlju. Ostatak svog sretnog života Ivan je proveo tamo, obrađujući zemlju i živeći od nje, bez previše osvrtanja na sve što je za sobom pustio ovdje. Od njega nam je danas ostao rodni list, kraći tekst i nekoliko fotografija: mršav je i visok, viši od 190 centimetara, ispijenog i oštrog lica, s markantnim brčićima.

Neka obiteljska veza postoji

Stotinjak godina nakon njegovog odlaska, Ivanova praunuka Deborah saznala je da, temeljem njegovih korijena, može dobiti stipendiju za učenje hrvatskog jezika. Premda u Buenos Airesu radi kao policajka, socijalna psihologinja te u sklopu brenda "Laku noć" proizvodi štosne pidžame, odlučila je sve to ostaviti na nekoliko mjeseci i doći na tečaj u Pulu. Uskoro je otkrila da ovdje ima i drugih ljudi iz Južne Amerike – komuniciraju u WhatsApp grupi šaljivog naziva "Pulatinos", organiziraju druženja uz roštilj ili šeću uz more i piju svoje omiljeno piće, mate.

Igrom slučaja, i potpisnik ovih redaka nekako se našao u toj grupi. Tako sam jednom prilikom upoznao Deboru i ostao zatečen činjenicom da joj je pradjed iz okolice Buja. Njen je bratić Damian istražio povijest obitelji, ali osim rodnog lista i kraćeg teksta kojeg je o njemu napisala njena teta, nije baratala s previše informacija. Ne budi lijen, pomislio sam kad me zamolila da joj pokušam pronaći potencijalne rođake. Nošen zahvalnošću prema bezbrojnim ljudima koji su meni pomogli u Argentini, bilo pokazujući mi svoje gradove i pueblose, bilo dopuštajući mi da spavam u njihovim kućama i objedujem za njihovim stolovima, rekao sam joj da ću učiniti što mogu. Ali ideja nisam imao previše, pa sam bez prevelikih očekivanja u Google tražilicu jednostavno upisao "Cinić Buje". Kad ono: eto ga neki Nino Činić, proizvođač maslinovog ulja "Oleum Vitae".

Ecio Cinić pokazao nam je i svoju kantinu (Snimila Dania Lozina)

Prezime je doduše Činić, a ne Cinić, ali promjene prezimena bile su sastavni dio promjena vlasti. Uostalom, i Deborin je pradjed Ivan po dolasku u Argentinu prekršten u Cinich. Najviše mi je zaokupilo pažnju to što Nino živi i proizvodi ulje u Krasici, selu koje se u Ivanovom rodnom listu navodi kao mjesto rođenja. Nazvao sam ga i ukratko mu pokušao objasniti situaciju, a on mi decidirano kazao da neka vrsta obiteljske veze sigurno postoji. Bilo mu je to dovoljno da Deboru pozove u Krasicu, a meni dovoljno da joj se pridružim kao neslužbeni prevoditelj sa španjolskog, pa usput iskoristim priliku i napišem tekst za Glas Istre. Sa sobom smo poveli i Daniu, također Argentinku hrvatskih korijena kojoj sam na polasku odmah natovario zadatak fotografiranja, i krenuli smo prema sjeveru Istre.

Šampanjin i malo sira

Premda nismo bili sigurni jesu li zaista u rodu, Nino nas je dočekao raširenih ruku i siguran u krvno srodstvo, pa je Debori odmah nadjenuo svečanu titulu: familia! Za početak nas je poveo kod Rite Počekaj, koja je Cinić po pokojnoj majci. Ona se, rekao nam je Nino, razumije u te stvari, temeljito je istražila povijest svoje obitelji. Ugostila nas je na svom prekrasnom imanju, nekad derutnoj štali koju je naslijedila od majke i, sasvim je obnovivši, tamo se doselila 90-ih godina. Rita je arhitektica i konzervatorica, što se vidi i po kući: premda je trava uredno pokošena, a malo dalje grgolji se tirkizna voda bazena, građevina izgleda identično kao na starim fotografijama koje nam je pokazala — od temelja i istog zida kojeg je zbog nestabilnosti bila primorana najprije srušiti, do minijaturnih prozora u potkrovlju. Kako će dan pokazati, Cinićima je gostoprimstvo u genima, pa je Rita nagovijestila čim smo sjeli za kameni stol: "Ćemo jedan šampanjin, i malo sira".

"Ćemo jedan šampanjin. I malo sira" (Snimila Dania Lozina)

Nazdravljali smo dok nam je pričala kako su Cinići na ove prostore stigli 1630-ih godina i smjestili se na obližnje brdo koje se i danas zove Monte Cinić. Vjerojatno su, rekla je Rita, bili katolici koji su bježali od Turaka, a isticali su se po svojoj visini, kao i Deborin pradjed. Dvjestotinjak godina kasnije, spustili su se u razna sela, a na području Krasice su se osim njih još nastanile obitelji Radešić, Zankola, Vižintin i Hitrica, kojih više nema. Trznuli smo se kad nam je Rita rekla da joj se djed zvao Ivan, a njegov otac također – jer se otac Ivana kojeg tražimo zvao isto tako. Ali Ritin Ivan ostao je u Istri čitav svoj život, a njegov jedini brat se utopio u Boki Kotorskoj. Ipak, dok nam je pokazivala staru fotografiju sa smotre volova u obližnjem selu, primijetili smo da je sličnost zapanjujuća: djed joj je također bio visok i mršav, oštrih crta lica i s istim brkovima. Kako bez dubljeg uranjanja u arhive i crkvene spise nismo mogli saznati pravu istinu, još smo malo popričali s Ritom i krenuli dalje.

"Ti podesi anca taiar un poco"

Već mi je u prvom telefonskom razgovoru Nino napomenuo da bi o Ivanu nešto mogao znati njegov stric Aldo, kojem je 80-ak godina, pa smo otišli na obiteljsko imanje "Gambaletto". Ovdje žive Aldo, njegova žena Guerina i njegov sin Ecio s obitelji. I oni proizvode maslinovo ulje, ali i odlično vino. I jedan i drugi nose isto prezime kao Deborah, odnosno Cinić, ne Činić, što je potvrdilo sumnju u promjene uslijed političkih previranja. Cinići međusobno pričaju na talijanskom dijalektu, pa smo konstantno skakali s hrvatskog i talijanskog na španjolski. I ovdje je dobrodošlica jednako srdačna, i netko je odmah izgovorio "Ti podesi taiar un poco", pa tu rečenicu popratio horizontalnim pokretom ruke koja simulira nož. Uskoro se pred nama rezao domaći pršut, a kasnije smo se najeli i prave maneštre. Ja sam se po pitanju pića uspio ograditi time što sam vozio, ali djevojke su morale kušati i Malvaziju, i Teran, i domaći limoncello. Čak se i uz kavu posluživala rakija, kako bi se popio coretto. Aldo i Ecio ispričali su nam da je u Krasici bilo 4 ili 5 fameja Cinića, da su svi u rodu. Krasilo ih je to što su bili vrsni postolari i šivači, pa su zbog toga dobili nadimak Gambaletti, što je bio talijanski naziv za dokoljenke. Sad, što su točno bile dokoljenke? Ecio nam je objasnio da su to bile duge ženske čarape, ali Aldo se s tim nije složio: "No le čarape, scolteme, xe i stivaletti che portava le donne!"

"Ti podesi anca taiar un poco" (Snimila Dania Lozina)

Danas Cinića nema puno: jedna se obitelj nastanila u Rovinju, a još ih je nekoliko po Italiji, najviše u Livornu. Slično je i u Argentini, gdje žive jedino Ivanovi potomci. U pokušaju uspostavljanja rodbinskih veza rekli smo Aldu da je Ivan rođen 17. veljače 1897., da mu se otac također zvao Ivan, a majka Marija, da je u Krasici ostavio svoju majku, tetku i sestre. Aldov otac Antonio rođen je 1899. godine, ali nije imao brata po imenu Ivan. Ipak, sličnost je ponovo zapanjujuća. Kad je na mobitelu ugledao Ivanovu fotografiju, Aldo je ostao zatečen: "Pa to je kao da gledam svog oca!" rekao nam je. Nismo mogli biti 100 posto sigurni što su u rodu, pa smo se dogovorili da su vjerojatno bili bratići. Ali usred dobre atmosfere i obilja srdačnosti, točno krvno srodstvo postalo je manje bitno, a Debora i službeno potvrđena kao "familia".

Familia na okupu (Snimila Dania Lozina)

I milo je čovjeku gledati ih kako su se zajedno smijali i družili. Ciniće, koji su život proveli među brajdama, ulikama i kantinama, i nju, koja je u gradu od 3 milijuna ljudi, i zemlji gdje se femicid dogodi svakih 29 sati, kao policajka najviše radila na slučajevima "violencia de género", loveći muškarce koji su naudili ženama. I eto ih, kao proizašli iz dvaju oprečnih svjetova, ruralnog i urbanog — grle se i zajedno smiju, jedu i piju, tepaju si da su familia i potvrđuju onu staru dobru uzrečicu: "tuto el mondo xe un paese". Na oproštaju smo Cinićima morali obećati da ćemo ponovo doći, i to "kako rabi": napravit će pravu obiteljsku feštu, osigurati nam smještaj, a muzika će svirati, i vino će se točiti, sve do jutra.