Pripreme za sezonu
Rovinj iscrtao granice terasa: Hoće li linije ostati samo sugestija?
(Snimila Nina Orlović Radić)
U Rovinju je počelo ono doba godine kada se ne broje samo noćenja, nego i centimetri. Grad je, uoči turističke sezone, ponovno posegnuo za provjerenom metodom - upotrebom bijele boje?!
Na tlu su, naime, osvanule uredno iscrtane linije koje označavaju gabarite terasa na javnim površinama. Precizno, ravno i gotovo pa geometrijski pošteno. Poruka je jasna - unutar linija može, izvan njih ne može. Ili barem ne bi smjelo.
Grad, dakle, ništa ne prepušta slučaju ni mašti ugostitelja kada je riječ o kvadratima pod vedrim nebom. Unutar označenog prostora, uz dakako plaćeni najam, dopušteno je postaviti stolove, stolice i sav inventar koji ide uz ručak ili večeru, odnosno ritual ispijanja 'kave s pogledom'. Sve izvan toga nije dio dogovora. Ili barem ne onog na papiru.
Jer, kako nas iskustvo uči, granice u sezoni imaju jednu posebnu čar i čini se da upravo i postoje da ih se kreativno interpretira. Koja stolica više, isključivo je tamo "privremeno", a koji stol pored "samo dok se gosti ne snađu". O ogromnim suncobranima koji pokrivaju rivu i izlaze pola metra preko dozvoljene granice tek zapišimo kako sunce ne poznaje administrativne granice.
I dok praksa iscrtavanja traje godinama, praksa nadzora nešto je osjetljivija kategorija. Komunalnih redara nema više nego lani, a i ptice na grani znaju da ih u Rovinju kronično nedostaju. Stoga, i bez njihove svakodnevne prisutnosti, bijele linije lako postaju sugestija, a sve manje pravilo il' ne daj bože naredba.
I to je i jedan od razloga što svakog ljeta u Rovinju započinje ista igra diskretnog pomicanja stolica, vaza sa cvijećem..., centimetar po centimetar lijevo/ desno i gore/dolje sve do trenutka dok linija ne izblijedi, a javna površina postane žvakaćom gumom odnosno elastičnom kategorijom.
Kako to u praksi trenutno izgleda, i kako će se najverojatnije gabariti poštovati u prilog govori i fotografija snimljena danas na jednoj od većih javnih površina u centru grada. Automobili, kojima usput govoreći tu nije mjesto uredno su parkirani unutar bijelih linija, a suncobrani sa čeličnim postoljima, koji su na javnoj površini prezimili umjesto da budi uklonjeni, stoje debelo izvan dopuštenog prostora, pa se čini da su linije iscrtane oko njih, a ne obratno.
Vjerovati dakle, u neke veće pomake na bolje, teško je. Čini se da nam granice nisu kraj, već izazov i poligon za testiranje granica, s jedne strane strpljenja, a s druge moći. Tu su i da se vidi dokle se može, koliko se smije i tko nas sve nadzire i gleda!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
