najvažnije nalazište na Poreštini
Loron ili Lorun: Najveća radionica amfora u Rimskom Carstvu u predgrađu Poreča
(Osobna arhiva)
Arheološko nalazište, poznato kao Loron (Lorun) na području nekadašnje rimske kolonije Parentium (Poreč), čine dva velika kompleksa, povezani stazama i arkadama: figlina za proizvodnju amfora, na strani koja gleda prema Červaru, te maritimna vila, koja gleda prema Santa Marini.
Loron iznenađuje, kako svojom golemošću (gotovo jedan hektar površine), tako i iznimnom očuvanošću pronađenih građevina.
Rimski veleposjednik Statilije Taur
Nastale su u isto vrijeme, oko 10. godine, voljom Sisenna Statiliusa Taurusa, slavnog imena antičkog Rima, senatorskog ranga, koji je obnašao i dužnost konzula. Sisenna je u to vrijeme bio treći čovjek Carstva. Obogatio se ratnim plijenom u građanskim ratovima i bio posjednik imanja u dolini Mirne, u Aquilei i Imoli.
Neki vjeruju da se Sisenna rodio u Šišanu, a postoji i mišljenje da se rodio u Buzetu. Njegovo ime spominje se na tri pronađena nadgrobna spomenika u Istri: u Brkaču kod Motovuna, Poreču i u Buzetu.
Nakon Sisennove smrti posjed u Loronu prelazi u ruke Calvije Crispinille, o čemu svjedoče žigovi na opeki. Nakon nje posjed, kao i cijelo područje Tara i Vabrige, prelazi u carski posjed, postajući dijelom carskog poljoprivrednog dobra, od Domicijana do Hadrijanova vremena (117.-138.). Nakon toga je zbog prekida pečaćenja teže pratiti povijest posjeda, no arheološka istraživanja su nedvojbeno potvrdila nastavak proizvodnje amfora, kao i drugih keramičkih proizvoda, sve do početka 4. stoljeća, kada manufaktura i vila počinju propadati. U kasnoj antici u prostorijama vile žive manje zajednice koje se bave ribarstvom, recikliranjem metala i ostalih elemenata iz nekadašnje raskošne vile.
Tijekom tri stoljeća u Loronu je izrađena ogromna količine amfora namijenjenih prijevozu maslinova ulja, koje su se izvozile na tržišta sjeverne Italije i dunavskog limesa. Loron je jedna od najpoznatijih velikih radionica amfora na sjeveru Jadrana. Još i više: na području cijelog Rimskog Carstva figlina iz Lorona, za sada, nema ravne.
Dugogodišnja istraživanja lokaliteta
Povjesničar i arheolog Pietro Paolo Kandler, začetnik povijesnog istraživanja Istre 1849. godine, prvi skreće pozornost na nalaze s Lorona. Povod su mu bili nađeni pečati amfora. Nalazište ipak ostaje neistraženo sve do 1994. godine, kada Zavičajni muzej Poreštine iz Poreča s Arheološkim muzejom Istre iz Pule i Centrom Ausonius Sveučilišta Michela de Montaignea iz Bordeauxa (Francuska), počinju arheološka istraživanja.
Od tada, hrvatski, francuski, talijanski i drugi arheolozi, iz godine u godinu, kontinuirano rasvjetljavaju ovu značajnu arheološku baštinu.
Spomenimo ovdje neke od arheologa koji su tijekom godina istraživali Loron: Vladimir Kovačić, Francis Tassaux, Antonio Marchiori, Corinne Rousse, Guido Rosada, Chiara D’Inca’, Yolande Marion, Marco Zabeo.
Od 2012. godine istraživanja vode Centar Camille Jullian Sveučilišta Aix-Marseille, CNRS, Francuska škola u Rimu i Ministarstvo europskih i vanjskih poslova, s francuske strane, te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i općina Tar Vabriga, s druge strane.
Želja je muzealaca da cijelo područje u budućnosti postane arheološki park.
Pogon proizvodnje i rezidencija
Vila s pripadajućom figlinom (radionicom amfora) nalazila je u srcu velikog zemljišnog posjeda koji je zauzimao veliki dio današnjeg područja općine Tar-Vabriga.
Figlina je ustvari veliki kompleks koji je podijeljen na dva modula. Zapadni je služio kao stan za obrtnike, imao je malo kupalište i nekoliko nužnika. Stvarna tvornica, koja zauzima istočni modul, bila je raspoređena oko velikog dvorišta u kojem se nalazila kada, prostorije na moru služile su kao skladišta, tu su bile velike hale za sušenje amfora, te prostorije obrade u kojima su obrtnici proizvodili amfore.
Srce tvornice predstavljao je prostor s velikim pećima u kojima su se pekle amfore. Na amfore se nanosio žig s imenom vlasnika tvornice. Tako se mogu pratiti imena vlasnika od Sisenne do cara Hadrijana.
Bila je prava senzacija kada je na Loronu otkrivena najsačuvanija peć za proizvodnju amfora na području Hrvatske. Na peći, koja je s ložištem dugačka gotovo devet metara, široka malo više od pet, a visoka dva metra, vidljivi su gotovo svi detalji.
Uz ovu veliku, pronađena je i manja peć za proizvodnju čepova amfora i utega za mreže.
Osim ovog otkrića tijekom višegodišnjih istraživanja na ovome lokalitetu pronađena je cisterna, u moru dijelovi zidova, zatim na stotine tisuća fragmenata keramike, amfora i još mnogo drugih rimskih ostataka.
Postojala je i takozvana pars fructuaria, velika uljara s dva ili tri torkulara i s velikim bazenom za skupljanje ulja.
U arheološkom pogledu, lokalitet ima jasno vidljiv cjelovit tlocrt.
Vila se nalazila uz samo more, danas već i pod morem, jer se ono podiglo, a velike stube vodile su s morske strane prema velikom dvorištu – peristilu. Rezidencijalni dio imao je dva krila koja su vjerojatno bila oslikana freskama i ukrašena mozaicima.
I ova maritimna vila terasasto se blago spuštala prema moru, što je uobičajena gradnja rimskih vila na istočnoj obali Jadrana koja prati konfiguraciju terena. Stambene prostorije gledale su na more, s velikom reprezentativnom dvoranom i kupalištem.
Vila je služila kao rezidencija za upravitelje Sisennina imanja, a potom i za careve. Jedinstvena je jer je to jedini slučaj da je, unutar istog posjeda, na jednom projektu nastala vila s figlinom, koji su izveli arhitekti visoke razine.
Višegodišnja arheološka istraživanja otkrila su i razjasnila praktičan način na koji je djelovala i bila organizirana ta velika manufaktura.
Temeljila se na dva sklopa zgrada smještenih uz obalu. Zapadni sklop, skromnijih dimenzija, bio je stambene namjene te je imao male terme i latrine (nužnici). Tamo su živjeli lončari i zaposlenici koji su radili u manufakturi. Istočni je sklop bio daleko veći i bio je namijenjen proizvodnoj djelatnosti. Širio se na dvije terase i pokrivao više od 7000 m². Na donjoj terasi, okrenutoj moru, nalazili su se skladišni prostori. Tri niza zgrada zauzimalo je gornju terasu oko velikog dvorišta u kojem se nalazio rezervoar za vodu. Te su zgrade činile srž radionice.
U središtu sjeverne zgrade nalazile su se četiri zajedno postavljene velike peći za amfore, od kojih je jedna posebno dobro sačuvana. Oko tih peći bile su dvorane za sušenje gdje su se amfore slagale prije i poslije pečenja.
Manje peći, namijenjene proizvodnji kuhinjskog posuđa i uljanica, nalazile su se u istočnoj zgradi kao i na južnom dijelu dvorišta. Na ulazu u radionicu posjetitelje bi dočekao itifalični reljef, simbolizirajući nadu vlasnika i lončara u uspjeh svog poslovnog pothvata.
Amfore "Dressel" - istarski proizvod
Osim amfora, ovdje su se proizvodile i tegule, cigle, podne cijevi za vodu. Amfore ovdje proizvedene arheolozi su označili/imenovali Dressel 6b i tako opisali: ima zvonolik otvor, iskošen vrat, blago naglašeno rame i zaobljen trbuh. Dno je puno, konično ili poluokruglo. Drške su kružnog ili elipsastog presjeka, počinju ispod ruba i završavaju na ramenom dijelu. Ponekad na rubu imaju utisnute pečate.
Prosječna visina amfora je 80 do 100 cm. Izrađene su od svijetlosmeđe gline koja može biti pročišćena ili s primjesama pijeska i sitno samljevene keramike. Na površini su često imale žućkast premaz koji se znao ljuštiti. Mogu se primijetiti manje razlike u kvaliteti gline, tvrdoći i boji pečenja. Amfore tipa Dressel 6b istarski su proizvod i najčešće su prenosile maslinovo ulje, a prema nekim natpisima i vino. Istražena su neka radionička središta u kojima su se proizvodile. Radionicu u Fažani posjedovao je senator C. Laecanius Bassus, a Loron pokraj Poreča (Parentium) Calvia Crispinila.
Proizvodnja i izvoz istarskoga maslinova ulja u ovim amforama počeli su krajem 1. st. pr. Kr. te su amfore Dressel 6B postupno uvedene u Galiju Cisalpinu, Norik i Panoniju; proizvodnja prestaje početkom 2. st. a nakon Hadrijana ograničava se isključivo na lokalnu proizvodnju. (Ivana Ožanić, Tipovi amfora iz Cibala).
Novija su istraživanja pokazala da je manufaktura u Loronu bila samo dijelom golemog posjeda u čijem su sastavu bili i villa marittima u Santa Marini, manje proizvodne radionice poput vile u Červaru kao i veliko ribogojilište u Kupanji.
U vezi s amforama treba napomenuti da su one ambalaža koje su preuzeli jedan od najtežih vrsta proizvoda za transport (tekućine) i bile su i primjeni više od 2000 godina. Dizajnirane su tako da se mogu pakirati u slojevima u obrasci sličan kakav je u kartonu za jaja. Spomenimo i to da riječ amfora dolazi od dvije riječi: amphi, što znači okolo, s obje strane, te pherein, što znači nositi, pa bi amfora bila nešto što se može nositi s obje strane.
Calvia Crispinilla, "učiteljica naslada"
Calvia Crispinilla, kurtizana, bila je Neronova suvremenica, magistra libidinum Neronis, nadzornica Neronovih užitaka, pustolovka bez savjesti, koja je znala organizirati skandalozne orgije,, a također je bila jedna od vlasnica Lorona.
Poznata je zahvaljujući povijesnim zapisima Tacita, koji piše: "Čak je zatražena smrtna kazna za Calviju Crispinillu, no zahvaljujući različitim smicalicama i protivnom mišljenju vladara, koji je sve zataškavao, izmakla je pogibiji. Bila je učiteljica naslada na Neronovom dvoru, zatim je prešla u Afriku da potakne na oružani ustanak Clodija Macera, nesumnjivo radeći na tome da rimskome narodu zaprijeti glad. Kasnije je uživala milost grada zaštićena konzularnim brakom. Ostavljena je na miru i pod Galbom i Otonom i Vitelijem. Uskoro je postala i moćna zahvaljujući novcu i životu bez djece, što je podjednako na cijeni u sretnim i nesretnim vremenima".
Kasije Dion (155.-235.) je zapisao: "Calvia je imala privatne posjede širom carstva: možda Villu Barcoli u Trstu, stada ovaca u Pugli (Bariju, Brindisiju i Turantu) i terene u Tunisu i Egiptu. Radi se o sebičnoj osobi koja se, iskorištavajući carsku širokogrudnost, obogatila na tuđi račun".
Nakon Calvije Crispinille vlasništvo Lorona prešlo je u carske ruke.
Tko je tko
Vladimir Kovačić (r. 1949.), diplomirao arheologiju 1975. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Antonio Marchiori, doktorirao na Sveučilištu u Padovi 2010. Bio je među organizatorima izložbe Histria fecunda et industriosa (Poreč 2008.), za koju je uredio i katalog.
Corinne Rousse (r. 1974.), dr. sc. povijesti i arheologije sa Sveučilišta Aix-Marseille u Francuskoj.
Guido Rosada (r. 1945., Venecija), počasni član Hrvatskog arheološkog društva, višegodišnji je djelatnik Sveučilišta u Padovi (Filozofski fakultet, Odsjek za arheologiju) i nositelj kolegija Antička topografija). Godine 1980. bio je suradnik Arheološkog muzeja Istre u Puli, u mandatu Vesne Girardi Jurkić. Sa skupinom autora istraživao je u Nezakciju kod Pule, te na području Lorona. Od 2003. podnosi izvješća o rezultatima loronskih arheoloških otkrića na međunarodnim arheološkim savjetovanjima, te u časopisu Histria antiqua pod rubrikom Novitates. Jedan je od utemeljitelja Međunarodnog istraživačkog centra za arheologiju Sveučilišta u Zagrebu (1994.) i stalni je član Međunarodnog savjeta Centra i Međunarodnog uredništva časopisa Histria antiqua. Zagrebu. Za više od tri desetljeća suradnje u arheološkim i znanstvenim istraživanjima, kao i u nakladničkoj djelatnosti u Hrvatskoj i u promidžbi naših arheoloških rezultata i lokaliteta u svijetu, Hrvatsko arheološko društvo uručilo mu je nagradu za 2011. godinu.
Francis Tassaux, prof. dr. sc. Sa Sveučilišta u Bordeauxu. Istaknuti arheolog svjetskoga glasa, koji svoja istraživanja temelji na multidisciplinarnom pristupu angažirajući antropologe, geologe, geografe i kartografe.
Pietro Paolo Kandler (1804.-1872.), povjesničar i arheolog. U Trstu je stvorio intelektualnu klimu, koja je sredinom 19. st. pogodovala naglom razvitku historiografije i opće kulture. Bio je počasni član Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine u Zagrebu (1851.).Osnovao je, uređivao i izdavao časopis/tjednik L’Istria(1846.–1852.).
Jedan od njegovih najvažnijih pothvata je zbirka diplomatičkih izvora Codice Diplomatico Istriano, (1846.–1852.).
Radionice amfora u Istri
Prva pojava amfora na istočnojadranskoj obali povezana su s dolaskom grčkih trgovaca ili robe podrijetlom iz trgovačkih centara. S vremenom su se počele otvarati radionice amfora i na Jadranu. Istarski poluotok pokazao se u antici povoljnim prostorom za razvitak proizvodnje i izrađevina od gline.
Keramičarsko-opekarske radionice smjestile su se na lokacijama današnje Fažane i Valbandona kod Pule, Červar-Porta kod Poreča, Lorona kod Poreča, Antenala na ušću rijeke Mirne i Monfoma ispod Motovuna.
Fažana je bila prostor značajnijeg keramičarskog središta antičke Istre. Sirovina se dopremala s predjela Valbandona.
Nažalost, nema dovoljno podataka o antičkoj keramičarsko-opekarskoj proizvodnji u Antenalu s obzirom da je lokalitet uništen eksploatacijom kamenoloma. Podno Motovuna sigurno se nalazila radionica keramike i opeke, jer su pronađeni ostaci otpadaka pečene keramike i amforne gline, a područje je inače bogato glinom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
