Čita(j)mo Istru
Crna kronika središnje Istre: Nasilni gospodari Paza, Kožljaka, Kršana i Funtane
Crkvica sv. Vida u Pazu
Paz se poput nekog orlovskog gnijezda, s dobrim pogledom na okolicu, smjestio na visokom brijegu iznad Boljunskog polja. Ovdje je izgrađen kaštel iz strateških, obrambenih razloga, kao i mnogi ostali u unutrašnjosti Istre. Prvi se put spominje u 12. st. kao Pas, Pass, kasnije Pasperc i Pasberg, u vlasništvu akvilejskih patrijarha kao dio boljunske gospoštije. Od 1374. godine u sastavu je Pazinske grofovije, a kao vazali zemaljskih gospodara Habsburgovaca koncem 15. st. u Pazu se pojavljuje rod Walderstein (Walterstayn, Walterstein).
Početkom 16. st. kaštel preuzima obitelj Barbo koja je kasnijih stoljeća obilježila ovaj kraj. Juraj Barbo izgradio je 1529. godine u blizini Paza kulu Posrt. Messaldo Barbo, pak, obnovio je 1570. godine kaštel u Pazu, a nakon uništenja kule Posrt u Uskočkom ratu (1615.-1618.) Daniele Barbo izgradio je novi ladanjski dvorac Belaj.
SINOUBOJICA, MONSTRUM IZ PAZA
Ivan Bernardin Barbo, brat kardinala Marka, akvilejskog patrijarha i rođak pape Pavla II., začetnik je svog roda u Istri. Došao je iz Venecije u Motovun, a nakon što je 1480. godine oženio Katarinu, kćer Martina Mojzevića Kožljačkoga, doselio je u Paz.
Gospodar Paza, Messaldo Barbo, gorljiv pristaša reformacije, usred jedne žučne rasprave o pitanjima vjere nasrnuo je na svoga sina Kastelmana i ubio ga 1574. godine u Vrhnici (Oberlaibach). Za taj zločin bio je uhićen i zatvoren u ljubljanskome kaštelu. Osuđen je na smrtnu kaznu odsijecanjem glave, a kazna je izvršena na glavnome ljubljanskom trgu, 24. ožujka 1589. godine.
Predaja kaže da je baš odonda ta moćna obitelj počela propadati, a njihov se dvor u Pazu stao naglo rušiti. Književnika Vladimira Nazora potaknula je ta obiteljska drama na pisanje pripovijetke "Monstrum iz Paza", a u pjesmi "Avet u Pazu", među ostalim, pjeva:
Avet je sjela pod mirinom. – Ljubi
Krvavo čelo. Kliče: »Kuku, sine!
L’jepa i mlada tebe otac ubi«.
Grofica mati vlasi gladi, drače
Iz lica sinu vadi. - Svu noć plače
U sjaju uv’jek bljeđe mjesečine.
Messaldo je bio sin Bernardina Barba, koji je imao tri sina i dvije kćeri. Ivan i Valerio umrli su u mladenačkoj dobi pa je jedini nasljednik ostao Messaldo. Rođen je u Trstu 1528. godine. Nakon očeve smrti boravio je u Pazu, gdje mu se povukla majka, ali je dio godine boravio i u Trstu. Supruga Anna Maria von Lamberg rodila je šest sinova i dvije kćeri. Svoju djecu je kao vatreni pristaša i širitelj protestantizma odgojio u protestantskome duhu, ali su se ona vratila katoličkoj vjeri. Sin Bernardin početkom 17. st. za cijenu od 17.500 forinti kupio je mjesto kapetana Pazinske knežije. Godine 1621. spominje se kao član i zaštitnik katoličkoga udruženja Sodalitas defensionis christianae, koje je imalo zadatak obnoviti katoličanstva.
Bernardin je, kada je posljednji istarski Barbo, grof Franjo Karlo, svoja imanja prodao knezu Auerspergu i preselio u Kranjsku, ustanovio zakladu za vječne mise u spas duša svojih predaka, pokopanih u crkvi Sv. Vida. Ta je crkvica s dvije apside podignuta 1461. godine, koje je iste godine oslikao majstor Albert iz Konstanza. U jednu je smjestio Bogorodicu s djetetom, a u drugu Prijestolje milosti. Na južnom je zidu, ukrašen obiteljskim grbovima, 1570. godine uzidan sarkofag Barbare Walderstein, majke Messalda Barba.
Među nadgrobnim pločama u kapelici unutar kaštela Belaj nalazi se kamena ploča s imenom Messaldo Barbo. Kako ploča nije nadgrobna, možda ju je Messaldo postavio na kaštel nakon obnove (1570.).
KOŽLJAK UTOČIŠTE REFORMATORA
Reformacija, koja je početkom 16. st. u duhovnom i političkom smislu uzdrmala srednju i sjevernu Europu, u Istri nije imala dugotrajnijeg uspjeha. Poluotok je 1521. godine, nakon pregovora između Karla V. i Mletačke Republike, podijeljen na mletačko i austrijsko područje. Dio Istre koji je priznavao suverenitet mletačkog dužda bio je jače zahvaćen promjenama koje su njemački trgovci donosili u Trst. Za neka mjesta u Istri presudnu je ulogu imao i stav mjesnih biskupa, koji su ponegdje (Kopar i Pula) otvoreno ili prikriveno podupirali reformni duh promjena. S druge strane, uzroci nezadovoljstva nisu bili samo gospodarske naravi, nego mnogo više posljedica sablažnjiva ponašanja dijela svećenstva koje je vodilo život suprotan celibatu, u raskoši i porocima.
Istrani su od početka bili za protestantizam, shvaćali su ga ozbiljno i pravim korakom, pa su ga čak nazivali »prava stara kršćanska vjera. Slabijem prodoru reformacije u dio Istre pod bečkom krunom pridonijelo je oštro protivljenje Habsburgovaca luteranskim idejama, za razliku od mletačkih vlasti, koja je prema novim strujanjima bila tolerantna. U Kožljaku se dugo održao utjecajni krug zagovornika novih ideja, uglavnom vlastele. Potrajao je do početka 17. st., kada su u Rijeku došli isusovci, s posebnim zadatkom pobijanja luteranskog nauka.
Jedan od najistaknutijih plemića u širenju reformacije u Pazinskoj knežiji bio je Francesco Barbo. Njegov kaštel u Kožljaku bio je utočište reformatora. Francesco je u kaštelu Kožljak rado primao luteranske propovjednike s ciljem širenja novoga učenja na području Istre i Krasa. S obzirom da je bio riječki kapetan (1560.–1568.) upravo u vrijeme kada je djelovala tiskara u Urachu (1561.–1565.), Rijeka je postala važno središte za širenje protestantskih knjiga na hrvatskome jeziku. Pokazao je veliko zanimanje za hrvatski prijevod Trubarove Biblije i potaknuo njezin ponovni tisak.
PIETRO BORISI – NASILNI GOSPODAR FUNTANE
Za sebe i nasljednike Pietro Borisi otkupljuje 1648. za 1000 dukata pravo suđenja za građanske i krivične sporove prvoga stupnja, uz priziv na koparski sud, nad naseljem i teritorijem Funtane te naslov grofa. Magistrat nad feudima mu sve to dodjeljuje uzevši u obzir postojeće stanje, neplodnost zemljišta, malobrojnost žitelja te zasluge molitelja, posebno njegova oca Marc'Antonija, preminuloga u Carigradu dok je služio kao veliki dragoman. Potvrdu navedenoga dobio je 31. ožujka 1648. diplomom dužda Francesca Molina (1646. – 1655.), kojom postaje prvi Conte Veneto di Fontane.
Pietro Borisi pokazao se kao despotski nastrojen i nasilan gospodar. Inkvizitor Geronimo Bragadin stoga mu je 1651. godine oduzeo pravo suđenja nad podanicima u Funtani zbog ubojstva jednoga kolona. Sljedeće godine osuđuje ga na zatvorsku kaznu, ali biva protuzakonito oslobođen.
Borisi se 1657. godine obraća rašporskom kapetanu tražeći pomoć i podršku protiv skupine pobunjenih podanika koja napada njegovu kuću i osobu te je odgovorna za smrt seoskoga župana. Godine 1658. mletački esecutori contro la bestemmia (izvršitelji protiv bogohuljenja) osuđuju Giuru Senicha (ili Seglicha) zvanoga Grghetta (ili Gherghetta) kao galijota (homo da remo). Ako ne bude za to sposoban, odrezat će mu se jezik na mletačkom Trgu svetoga Marka, nakon čega slijedi šest godina tamnice. Vulezu Micolichu iz Poreča, koji nije prisustvovao čitanju presude, bit će odrezan jezik, nakon čega slijedi sedam godina veslanja na galiji. Ako ne bude za to sposoban, odrezat će mu se jedna ruka na javnom trgu, nakon čega slijedi petnaest godina tamnice.
Sljedeće godine mletački Senat povjerava rašporskom kapetanu zadaću izvršenja presude nad osuđenicima iz Funtane.
U međuvremenu grof Borisi je pomilovan i vraćena su mu sva prava (Gianpaolo Gergeta, Patricijski rod Borisi).
TRAGEDIJA OBITELJI GRISONI
Zadnji grof Francesco Andrea Elio Grisoni, koji se rodio 1772. godine, bio je početkom 19. st. vjerojatno najbogatiji Istrijan. S Marijom Annom Catterinom Pola imao je sina Santa Raimonda Pompea i kćer Giuseppinu.
Sreću obitelji Grisoni prekinula je najprije vijest o tragičnoj smrti sina, 15. ožujka 1933. godine, koji je umro u Milanu u dvoboju s poljskim časnikom Karlom Radetzky. Četiri godine kasnije, 1837., umrla je bolesna kćerka Giuseppina.
Bila je posljednja subota karnevala i tog dana u Milanu se održavalo tradicionalno bacanje konfeta između dva reda kočija. Jednu gospođu u kočiji konfeti su pogodili s većom snagom, za što je okrivljen kapetan Radetzky. Čast dame branio je Santo Pompeo Grisoni, sin jedinac koparskog magnata grofa Grisonija. Podlegao je ranama.
Mačevanje je bio smrtonosni »sport« i dvoboji su bili zabranjeni, međutim, to nije sprječavalo mladiće vrele krvi da u dvoboju ukrste mačeve.
Grof Grisoni umro je 1841. godine od upale pluća. Bez nasljednika, imovinu je uglavnom darovao.
BUNA U KOŽLJAKU (I ISTRI)
Vladimir Nazor piše: »Ono što težaci u Čepiću još dandanas pripovijedaju o navali čepićkih kmetova na Kožljak, mora da je svakako u savezu sa smrću grofa Josipa Nikolicha de Wachsensteina, kojega su pobunjeni seljaci ubili pod Kožljakom dne 4. maja 1574. da se oslobode njegova zuluma«.
O smrti tog silnika piše i Valvasor.
Nazor piše da se najokrutnije vladao prema kožljačkom kmetu ovaj ponijemčeni Riječanin, barun Josip Nikolić.
Najveći dio seljačkih buna dogodio se u austrijskom. dijelu Istre, gdje su tereti bili veći i gospodarsko. stanje složenije. Do prve značajne pobune seljaka na području Pazinske knežije došlo je 1409. godine. Razlog je bilo povećanje novčanih davanja i tlake, koje je nastojao provesti Rambert II. Walsee. Dobro pripremljeni pobunjenici iz pazinskog su kaštela uspjeli istjerati kapetana i njegovu posadu, ali je buna ugušena uz pomoć čeških plaćenika, a vođe strogo kažnjene. Do bune seljaka širih razmjera došlo je u Pazinskoj knežiji i 1571. U ime Habsburgovaca u njoj je sudjelovao Adam Cvetković (1560–1572). Za njegove uprave 1571. godine sastavljen je popis kućedomaćina s veličinom posjeda, popisom kultura koje se uzgajaju i povećanih davanja. Zbog neobjektivnosti popisivača i straha seljaka od povećanja nameta došlo je do prosvjeda i pobune koja je silom ugušena, ali je utjecala na daljnje prilike i na to da se urbar, koji je bio na snazi, ne koristi i da se poslije dijelom izmijeni. Novi je urbar sastavljen 1573., kada je austrijski nadvojvoda Karlo preuzeo upravu nad Pazinskom knežijom, a potvrđen je tek 1578. godine.
Do pobune seljaka na području lupoglavske gospoštije 1574. godine došlo je zbog nametanja rabote pri popravku lupoglavskoga kaštela i povećanja drugih nameta. Na Gračašćini su se 1653. godine seljaci bunili zbog povećanja nameta, načina na koji su pojedini službenici prikupljali naturalna i druga davanja, te zbog miješanja u izbor župana i sudaca. Poreze su u Pazinskoj knežiji tada utjerivali Annibale Bottoni i njegov tajnik, koji su tijekom pobune pobjegli u Pićan, ali su ih seljaci ondje uhvatili i ubili. Vođe pobune su nakon njezina gušenja bili strogo kažnjeni.
POSLJEDNJA SELJAČKA BUNA
Do nove opasnosti od izbijanja seljačke bune došlo je u Pazinskoj knežiji 1712. godine, također zbog povećanja i načina prikupljanja urbarijalnih davanja. U Pićnu i okolici seljaci su se bunili 1746. i 1747. godine iz sličnih razloga kao u 17. st.
Posljednja buna seljaka na području srednje Istre izbila je 1847. godine, neposredno prije revolucionarne 1848. i ukidanja kmetstva. Do pobune je došlo u Lupoglavu i okolici, tada na području Istarskog okruga, a priključili su se seljaci s područja Cerovlja, Boruta i Pazinskih Novaka. Sve su pobune u Istri bile gušene oštrim mjerama vlasti, često i uz pomoć stranih plaćeničkih postrojba, no postupno su utjecale na društvene prilike sve do ukidanja feudalnih odnosa sredinom 19. st. (Istarska enciklopedija).
KRVNA OSVETA
Druga polovica 13. st. povezana je i s krvavim događajem, čiji su glavni akteri bili braća Henrik i Karstman od Petrapilose. Kao odani vitezovi akvilejske crkve, u sukobu s goričkim grofovima, potajno su se ušuljali u momjanski kaštel i podmuklo ubili Bjavina od Momjana, jednog od glavnih pristaša goričkih i pazinskih grofova.
Krvna osveta koja je ubrzo uslijedila završila je napadom na Petrapilosu i ubojstvom oba brata.
ZADAVLJEN BARUN-RAZBOJNIK
Juraj Kršanski (Chersainer, de Crotendorf) prototip je srednjovjekovnog baruna-razbojnika, piše Vladimir Nazor. Plijenio je, robio i ubijao rugajući se tužbama što su protiv njega dolazile njegovom gospodaru, nadvojvodi Ferdinandu. Mletački senat udario je na njegovu glavu ucjenu od 1000 dukata i naložio da mu se zaplijeni imanje.
Tek ga kasnije, godine 1600., izdajom uloviše i osudiše u Kopru na sramotnu smrt – bi zadavljen od krvničke ruke.
KRVAVA KOŠULJA
Josip Ferdinand Brigido (1816.-1840.). jedinac grofa Pavla, vlasnika Lupoglava, poginuo je u dvoboju u Beču. Predaja kaže da je njegova žena, barunica Karolina Wackelberg-Landau, čuvala u lupoglavskom dvoru krvavu košulju svoga muža. Nazor napominje: "Običaj da se čuva, pače da se drži pred očima krvava košulja ubijenog sve dok ga se ne osveti, osobina je hrvatskog naroda, te gatanje o tome moglo je niknuti jedino u krilu težaštva oko Lupoglava".
ŽIVE KAO KATOLICI
Pulski biskup Claudio Sosomeno (1583.–1605.) u izvješću poslanome Svetoj Stolici 1592. godine piše da je Juraj Barbo iz Kožljaka prihvatio heretičko učenje te da je povremeno zlostavljao i protjerivao neke župnike.
Nakon zalaganja biskupa i pape Siksta V. kod austrijskoga nadvojvode, on sada živi u miru iako ustraje u herezi. Sinovi Messalda Barba – kojega je nadvojvodin sud osudio na smrtnu kaznu – žive kao katolici i pohađaju svetu službu.
KAŠTEL NA KOZJEM VRHU (KOŽLJAK) - MJESTO HERETIKA I PROTESTANATA
Kaštel na Kozjem vrhu (Kožljak) odnosno u sadašnjem stanju, njegove ruševine, u sebi krije jednu od zanimljivijih priča Labinštine.
Smješten je na strmoj litici od 184 metra nadmorske visine na samom putu koji je povezivao Istru i Liburniju.
Kaštel je izgrađen na mjestu stare prapovijesne gradine, a njegovi prvi vlasnici, nazvali su ga Cosilaco ili de Wachsenstein i njime su vladali do 1323.
Gorički grofovi njime su vladali od 1323. do 1325., kada je zbog podmirivanja dugova grofice Beatrice darovan grofu Hugu III. Devinskom.
Najpoznatijim vlasnicima kaštela smatra se obitelji Nikolić i Moyses. Za vrijeme obitelji Moyses, kožljački teritorij proširio se do Veprinačke komune i Boljunskog polja te je obuhvaćao Brdo, Grobnik, Posert, Letaj, Šušnjevicu i Novu Vas.
Uz feudalca Nikolića veže se legenda kako je bio ljubitelj konja te je svog omiljenog pokopao uz počasti kršćanskog pogreba, a navodno su i crkvena zvona zvonila.
Ostao je zapamćen kao heretik, ali i kao surov i pohlepan gospodar koji priznaje samo zakon jačega, a čistokrva mu lovačka životinja značila više od kršćanskog života. Tako se pričalo da je jednom vlastitu ženu prisilio da na vlastitim grudima othrani leglo štenaca. Otimao je bezbrojne nevjeste i tjerao ih da legnu s njim na prvu bračnu noć.
No, stigla ga je pravda za vrijeme velike seljačke bune 1574. godine. Pobunjenici su provalili u dvorac i ubili ga.
Za vrijeme kratke opsade Venecije u 16. st. u kaštelu živi venecijanska obitelj Barbo koja se u vrijeme reformacije preobratila na protestantizam te je u kaštelu primala istaknute propovjednike i pisce, čime je pomagala protestantima sve dok ih Crkva nije protjerala i osudila na nemilost inkvizicije.
S obzirom na to da su i kožljački gospodari podupirali Uskoke, Venecija je nekoliko puta 1612. i 1614. pustošila posjede gospoštije. Kaštel je uspješno branjen tijekom Uskočkog rata, no ubrzo je postao neupotrebljiv za suvremeno ratovanje i neudoban za život. Obitelj Barbo je već tada sagradila novu rezidenciju, dvorac Belaj te su napustili Kožljak.
Kaštel se sastojao od dva dijela, stambenog i gospodarskog te je imao i manji prostor za sajmišne i trgovačke prilike. Bio je okružen obrambenim zidinama s dvije polukružne kule, a unutar zidina smještena je romanička crkva sv. Hadrijana.
Posebno je zanimljivo što se uz u kožljačkom kaštelu nalazi sačuvani zatvor. Ovo je izuzetan primjerak srednjovjekovnog kaštela u Istri.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
