ISPAŠA NA LORONU
OVČARSTVO JE IZVAN DANAŠNJEG MENTALNOG SKLOPA Remiđo Ribarić svaki dan u godini svoj dnevni ritam prilagođava svom stadu
(E. VELAN)
Remiđo može računati i na dnevnu pomoć mlađeg sina, 28-godišnjeg Romana. Dok muze pitam ga kako mladi prihvaćaju taj poziv a on će: "Imam osjećaj da se srame, nekako je ovčarstvo van današnjeg mentalnog sklopa. Svima je lakše nešto zaraditi od turizma. Živjeti s ovcama i od ovčjih proizvoda ne uklapa se u prosječan svjetonazor. Nemoj me pitati zašto je to tako, nemam odgovora i kad bih ga imao, zadržao bih ga za sebe, bez polemika"
Vrijeme pastira je vrijeme ovce, ritam koji teče mimo današnjeg, uvriježenog sistema organizacije dana. Dakako, vrijeme industrije zahvatilo je i stočarstvo: veliki prodajni centri nude jeftino janjeće meso i jeftin ovčji sir, cijena je prilagođena prosječnom potrošaču, a to se postiže industrijskom obradom svete biblijske životinje. Kako drugačije?
Remiđo Ribarić iz Vabrige svaki dan u godini prilagođava osobni dnevni ritam potrebama svog stada od sedamdesetak ovaca i pedesetak janjadi. Imanje se nalazi nedaleko uvale Santa Marina na poluotoku Loron - Vabrižani ga zovu Laron. Najstarija ovca zove se Holand, ona i Remiđo dobro se poznaju. Dok stado nestrpljivo čeka da im pastir otvori ulaz u dio štale namijenjen mužnji, Holand je već u redu, uvijek prva i uvijek sama, s kapije promatra Remiđove pokrete i... čeka. Ritual slijedi metodu staru poput svijeta: ovce znaju da ih čeka hrana, jedna po jedna smjeste se u pripremljene boksove - Remiđo ih ima trinaest - i dok one jedu smjesu žitarica i kukuruza, pastir ih muze.
Mladi neće u pastire
- Muzilicu sam kupio u Piacenzi u Italiji, ona je zakon jer ručna mužnja stvara ti niz neugodnosti. Uz dužno poštovanje, ali moraš stalno paziti da ti se ovca ne posere ili popiša u kantu, veli Remiđo i to me podsjeća na scene iz filma "Ja sam bog otac" braće Taviani, na peripetije mladog pastira iz Sardinije Gavina Ledde, autora istoimenog autobiografskog romana.
Dio farme rezerviran je za janjad: i oni strpljivo čekaju da im pastir dodijeli jutarnju hranu, osušenu lucernu ili erbašpanju. Organizacija posla je jako bitna. Remiđo može računati i na dnevnu pomoć mlađeg sina, 28-godišnjeg Romana. Dok muze pitam ga kako mladi prihvaćaju taj poziv a on će: "Imam osjećaj da se srame, nekako je ovčarstvo van današnjeg mentalnog sklopa. Svima je lakše nešto zaraditi od turizma. Živjeti s ovcama i od ovčjih proizvoda ne uklapa se u prosječan svjetonazor. Nemoj me pitati zašto je to tako, nemam odgovora i kad bih ga imao, zadržao bih ga za sebe, bez polemika".
Remiđo je jako konkretan, sve je uhodano i čini mi se da uživa. Neprijeporno je da je ponosan na ono što je postigao ili, bolje, na ono što je izgradio. Nakon mužnje mlijeko odlazi u malu siranu koju je smjestio pored obiteljske kuće u Vabrigi. Godišnje proizvodi od 1.500 do 2.000 kilograma ovčjeg sira: sirana nudi mladi sir (do jedan i pol mjesec sušenja), srednje star (od dva do četiri mjeseca sušenja) i stari sir s više od četiri mjeseca sušenja. S obzirom na interes tržišta, Remiđo nudi i sir s tartufima za što sirovina stiže od motovunskog tartufara Karlića. Uz sir pravi skutu, sirutku a ljeti ruskim turistima prodaje i ovčji jogurt. Naravno, gospodarenje OPG-om podrazumijeva i prodaju janjetine: nazovete ga telefonom i naručite. Sirana je pod stalnom kontrolom, tri puta na mjesec dolaze po uzorke iz nacionalnog laboratorija u Križevcima, svaki podatak je na svom mjestu, higijena mora biti besprijekorna.
- Moja je proizvodnja čisto ekološka, to dokazuje kvaliteta skute jer ona ne griješi, točno ti pokazuje čime se hrane ovce. Nažalost, nemam ekološki certifikat jer je on apsolutno preskup. Svake godine trebao bih za njega izdvojiti pet tisuća eura pa sam odlučio odbaciti taj birokratski apsurd koji je osmišljen samo da bi ti isisali novac, kaže Remiđo. Farmu je podigao sam sa ženom, bio je prisiljen poslužiti se kreditom: "Uzeo sam kredit od 25.000 eura i kao jamstvo hipotekirao sam obiteljsku kuću. Nakon dvanaest godina otplate banci sam ostavio 45.000 eura. U ono vrijeme nije bilo drugog rješenja. Danas je sve lakše: ako si vrijedan možeš računati na sredstva iz europskih fondova, banke nude kredite po daleko povoljnijim uvjetima. Meni sad to ne treba, neka se mladi time pozabave, imam dva sina i njima ostavljam odluku".
Teško do očeve zemlje
Remiđo je upravljao i većim stadom, imao je do predlani 150 ovaca, ali je bilo preteško, ako povećaš stado, moraš se suočiti s pomanjkanjem pašnjaka. Erbašpanju je posijao na državnom terenu koji je dobio u najam i sam uredio: "Šikaru sam pretvorio u oranicu i sad državi plaćam za najam 6.300 kuna. Nešto obrađujem i na terenu privatnika koji su mi ustupili da ga održavam".
Remiđo Ribarić rođen je u radničkoj obitelji, njegov otac Mario radio je u kamenolomu. Kao mladić, nakon završene strukovne škole, kao električar, bavio se raznim poslovima u servisnim radionicama porečkih turističkih poduzeća. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća zaposlio se u Rivierinoj poslovnici prodaje građevinskog materijala.
- Radeći s građevinskim materijalom uspio sam sebi izgraditi kuću u kojoj i danas živim, takva su bila vremena, svi su se snašli. Puknutih cigla i načetih vreća cementa bilo je napretek, nitko nije mario za škart i tako, malo po malo podigao sam zidove i pokrio ih krovom". Godine 1995. umro mu je otac i Remiđo je otkrio da mu je ostavio u nasljeđe 15.000 četvornih metara zemlje na poluotoku Loron na kojemu je tadašnja Agrolaguna podigla maslinik. "Godinu dana sam vodio sudski spor s Agrolagunom, doživio sam niz neugodnosti. Da bi me odvratili od spora, slali su mi čak policiju doma, ali sam na kraju pobijedio i postao vlasnik djelića velikog maslinika. Dan nakon presude otišao sam u Potpićan i kupio žicu kojom sam ogradio zemlju svoga oca. Nisam znao što ću s tom zemljom i smjestio sam na tom komadu četiri ovce, bila je to njemačka frizijska ovca. Nisam imao hrabrosti ubiti ih pa je stado počelo rasti. Ovaca je bilo sve više a ja sam se udubio u čitanje stručne literature o pravljenju sira i tako, s dvadesetak ovaca 1998. godine proizveo sam prve sireve", priča mi Remiđo.
Imanje pokraj uvale Santa Marina na strateškom je položaju. Turista ima koliko hoćeš pa sav proizveden sir nestaje već u rujnu. Dnevno prodaje skutu, sirutku i jogurt, a s proljećem kreće prodaja janjaca. I tako je Istra trećeg tisućljeća dobila novog pastira.
Selidba ljudi i stada
Jednom sam radio reportažu na imanju pastira u talijanskoj regiji Abruzzo, smještenom na brdima iznad jadranske obale. Dotični pastir je diplomirani ekonomist. Studije na rimskom Sveučilištu La Sapienza okončao je diplomskim radom na zanimljivu temu: "Revitalizacija demografski razorenih brdskih tradicionalnih zajednica Abruzza putem ovčarstva". Gospodin nije stao na teoriji: čim je obranio rad, vratio se u svoje selo i skupio stado od tristotinjak ovaca. Stadom su upravljala trojica iskusnih pastira i dok sam ih snimao doznao sam da su "naši", stigli su iz Makedonije i s Kosova. Pitao sam vlasnika stada razlog. "Da nije bilo rata u Jugoslaviji i posljedičnog vala izbjeglica s tih područja, ja ne bih nikada ostvario san, odnosno željenu revitalizaciju jer mladi u mom mjestu se srame, neće u pastire. Makedonci i Kosovari su me spasili, pravi su majstori", rekao je.
Internet je brži od ovce, u to nema sumnje. Ona je sporija, ali ako je smjestimo u nemirne vode povijesti, njezina kretanja od ravnica i obala do planina i visoravni stvaraju mrežu veza koja podsjeća na labirinte virtualnog web prostora. Ovca pokreće ljude, pastire, vlasnike stada, interesne skupine, kapital, a posredstvom stada razmjenjuju se običaji, kulture, jezici, etniciteti, miješa se krv mora i planine. Francuski povjesničar Fernand Braudel piše da je redovita transhumanca, sezonska selidba ljudi i stada jedan od snažnih obilježja sredozemnog svijeta. Braudel će zaključiti da je u suštini Mediteran more pastira.
Autor sinteze povijesti Mediterana nudi zanimljivu anegdotu. Mjestašce Coron, koje se nalazi na grčkoj obali, 1499. godine još je uvijek bilo mletačka postaja. Morejski paša htio je spriječiti Albance i Grke iz toga malog trgovišta da siju ili vode na ispašu svoja stada na teritoriju turskog sultana. Mletački dužnosnici Corona zadovoljili su se ovim odgovorom: "Ako naša stada idu ljeti na vaš teritorij, zimi vaša stada dolaze na naš".
Proučavajući arhivsku građu u venecijanskom Državnom arhivu, profesor Miroslav Bertoša nudi zanimljive prilike i likove istarskog transhumantnog stočarstva na pograničnim, austrijsko-mletačkim planinskim pašnjacima na Ćićariji. Sukobljavaju se pastiri zbog pašnjaka i izvora vode na nedefiniranim dijelovima granice, tzv. diferencijama, a u postupku oko prava korištenja travnjaka koji se zbio u ljeto 1571. na planini Doberdol na zapadnoj Ćićariji izranjaju simptomatični likovi: vlasnici stada iz Vodnjana Martino Fiorante i Cristoforo Biasiol, njihovi pastiri Mihovil iz Kožljaka, neimenovani Divšić, pastiri s Motovunštine Mate Pribić, Tone Prodanić te Luka i Petar Sinožić. Tu je i pastir Juri Hrvatin, sin Luke iz Boljuna. "Zimi je Hrvatin služio gospodara Biasiola u Vodnjanu, a ljeti je odvodio stoku u ispašu na Ćićariju", bilježi Bertoša i dodaje da "podaci predstavljaju svjedočanstvo o mobilnosti unutar malog istarskog svijeta".
Na ljetnu ispašu u Istru
Svi nešto bolje poznati slučajevi transhumantnog stočarstva pokazuju da je ispaša vrlo institucionalizirana, zaštićena mjerama sigurnosti, propisima, povlasticama i pomalo izvan društva, što odaje uvijek zaseban položaj pastira. Zahtjevna poljoprivreda je ta koja određuje okvire suživota seljaka i pastira. U zanimljivoj knjizi "Povijesno značenje ispaše za okoliš" nude se iskustva slovenskih pastira s područja Brkina i Bistričke kotline. S ljetnih pašnjaka na Snežniku, Slavniku i Nanosu zimi se sklanjaju u zaleđe Rovinja, Novigrada, Umaga i Kopra. "Ljetna ispaša počela bi dolaskom životinja iz Istre gdje su prezimile. Obično bi ih iz Istre prema kući selili krajem travnja ili početkom svibnja. Selidba je ovisila o početku vegetacije koja je u Istri počela dva do tri tjedna ranije nego u Brkinima. Životinje su morale još prije pupanja voćaka napustiti Istru kako ne bi prouzročile štetu u voćnjacima", prisjeća se pastir Aldo Škerjanc.
Preci Remiđa Ribarića porijeklom su s Ćićarije, točnije iz Vodica, malog mjesta uz cestu koja preko Jelovica vodi do hrvatsko-slovenske granice. Smjestili su se u Vabrigi negdje između 17. i 18. stoljeća. Vjerojatno je kretanje obitelji Ribarić, poput ostalih Ćića, plod transhumantnih prožimanja istarske obale i planine. (Elio VELAN)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
