Motovunsku šumu zahvatila je prava pošast odumiranja poljskog jasena. Invazivna bolest, prouzrokovana fitopatogenom gljivom Hymenoscyphus fraxineus, predstavlja trenutno veliku opasnost za ovu vrstu bjelogoričnog listopadnog drveća. Nimalo bezazleno, jer Motovunska šuma, posljednja sačuvana nizinska poplavna mediteranska šuma hrasta lužnjaka, poljskog jasena i brijesta, sa statusom posebnog rezervata šumske vegetacije, ujedno je i najpoznatije stanište skupocjenog bijelog tartufa.

- Poljski jasen je uz hrast lužnjak glavna vrsta u Motovunskoj šumi. Situacija zasigurno nije bezazlena, jer ova fitopatogena gljiva uzrokuje odumiranje stabla, a za sada nije pronađeno nikakvo rješenje. Kada jedna šumska vrsta počne odumirati, a jedna je od dvije glavne vrste u šumskoj zajednici u okvirima Motovunske šume, onda možemo reći da je stanje alarmantno, upozorava Christian Gallo, rukovoditelj Odjela za proizvodnju Uprave šuma Podružnice Buzet.

Gallo i fitopatolozi u Motovunskoj šumi

Na pitanje što to znači za tartufe, Gallo će istaknuti da će sudbina tartufa biti jednaka sudbini Motovunske šume. Šumari se nadaju da će se kroz vrijeme iznaći neko rješenje.

- Bijeli tartuf uspijeva ispod više vrsta drveća, ispod jasena najmanje, gotovo ništa. U tom smislu nije alarmantno jer ostaju hrast, lijeska, autohtone topole, vrbe… Međutim, ja bih u rukavicama odgovorio da će tartufi dijeliti sudbinu Motovunske šume jer riječ je o jednom zaokruženom eko-sustavu gdje je sve povezano, napominje Gallo.

Izolirano stanište jasena

Tri su vrste autohtonog jasena u Hrvatskoj, obični, nizinski odnosno poljski, te crni jasen. Hymenoscyphus fraxineus, kao izrazito opasna gljiva prvo se javila na običnom jasenu.

Najveću štetu i promjene u eko-sustavu radi na poljskom jasenu, a u Istri, kaže Gallo, malo se strepi i za crni jasen koji s hrastom crnikom čini glavnu klimatogenu zajednicu u priobalju. U laboratorijskim uvjetima dokazalo se da ta gljiva može zaraziti crni jasen, ali izgleda da joj prirodni uvjeti u arealu crnog jasena ne odgovaraju za razvoj i širenje.

Kontinentalne šume u kojima je zastupljen poljski jasen muče veliku muku jer to gljivično oboljenje rezultira odumiranjem stabala. Problem je velik zato što čitava jedna vrsta nestaje i treba iznaći stručno rješenje kako je zamijeniti. Jer, kaže Gallo, ne može se na tim lokacijama ponovo saditi jasen dok ne prođe određeni broj godina i ne dođe do "detoksikacije terena", ali na ta pitanja sada struka intenzivno traži odgovore. Prate se stabla jasena koja se uspijevaju othrvati ovoj pošasti. Istraživanja idu u tom smjeru da se izluči otporan genotip koji bi se kasnije iskoristio za proizvodnju sadnica i pošumljavanje.

- Potajno smo se nadali da će ova fitopatogena gljiva zaobići Motovunsku šumu jer je to izolirano stanište poljskog jasena, no na žalost to se nije dogodilo. Svemu tome gotovo sigurno je dala maha i prošlogodišnja, strašno sušna godina jer sve se bolesti puno lakše razvijaju u ekstremnim vremenskim prilikama kakve su bile lani kada fiziološko stanje stabala nije na visokoj razini, već opada te su stabla podložnija napadima.

Mi smo ovu fitopatogenu gljivu primijetili unatrag nekoliko godina, ali više u tragovima, nije bilo zabrinjavajuće, da bi pretprošle godine u zapadnom dijelu Motovunske šume, nizvodno, kod Mlinskog potoka, na površini većoj od jednog hektara gdje je bio čisti jasen, morali sječom odstraniti zaraženu jasenovu sastojinu. Tamo smo sada na prvu, bez nekog čekanja, odmah pošumili s hrastom lužnjakom i nadamo da ćemo taj hektar uspješno obnoviti.

Međutim, problem je u odjelu posebnog rezervata šumske vegetacije gdje je sušenje najizraženije. Gljiva je brža nego je administracija Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Za sve što radimo moramo ishodovati dopuštenje resornog ministarstva za zaštitu prirode. Dok pošaljemo dokumentaciju i dobijemo povratno dopuštenje, osuši se još određeni broj stabala. To dopuštenje doduše trebamo tražiti samo u rezervatu, zato smo drugdje malo slobodnijih ruku i ta sanacija brže ide, kaže Gallo.

Zbog aktualne problematike odumiranja jasena, Motovunsku šumu ovog je tjedna obišao Danko Diminić, profesor šumarske fitopatologije na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije, Sveučilišta u Zagrebu, sa još tri europska fitopatologa. Lucio Montecchio je iz Sveučilišta u Padovi, Thomas Cech iz Austrijskog šumarskog instituta te Libor Jankovsky iz Sveučilišta u Brnu. Kada šumarski fitopatolozi dolaze u posjetu to svakako nije dobro.

U Europu došla iz Kine

Ova fitopatogena gljiva, kaže profesor šumarske fitopatologije Danko Diminić, nova je u Europi gdje se pojavila početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i tada se nije znalo o čemu se radi. Bolest se pojavila u Poljskoj i Baltičkim zemljama samo na običnom jasenu. Tek se tek početkom 2000. godine saznalo o kojoj vrsti gljive radi, da je to potpuno nova vrsta za Europu.

Do danas se proširila po cijeloj Europi, izuzev juga, Španjolske, Portugala, južne Francuske, južne Italije, Albanije, Grčke. Pretpostavka je, kaže Diminić, da je u Europu došla s biljnim materijalom, sa sadnicama kineskog jasena iz Kine, jer je ta gljivična bolest prisutna i u Kini i u Japanu, gdje ne prouzrokuje nekakve značajne probleme.

Međutim, tada je stigla na tlo Europe gdje jasen nije nikada imao evolucijski kontakt sa tom bolesti i nije se mogao adaptirati, prilagoditi, odnosno polučiti kroz stoljeća genotipove koji su manje osjetljivi na tu bolest.

- Bolest poljskog jasena se u Hrvatskoj pojavila 2009., 2011. godine. Prve simptome primijetili smo u Gorskom Kotaru 2009. godine i od tada pratimo što se događa. Postepeno se proširila iz Gorskog kotara i Like na običnom jasenu i onda 2011. godine na poljskom jasenu. Od 2021. godine provode se istraživanja u sklopu projekta: Očuvanje sastojina poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u Republici Hrvatskoj s naglaskom na biotske štetne čimbenike koji financira Ministarstvo poljoprivrede iz sredstava naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma za financiranje znanstvenog rada iz područja šumarstva. To je veliki, treći projekt kojeg vodimo i sada puno više znamo, kaže Diminić.

Odumiranje poljskoj jasena u Motovunskoj šumi je loše jer, upozorava Diminić, ako jedna vrsta odumire, gubi se jedan vrlo važan član šumskog eko-sustava, a to je poljski jasen jer on je zapravo glavni nositelj šumskog eko-sustava u Motovunskoj šumi, i najveća ekološka vrijednost biodiverzitetna.

- Prognoze nisu dobre jer nemamo adekvatne mjere zaštite. Trenutno se ide u smjeru traženja stabla manje osjetljivih na tu bolest ili tolerantnijih. U prirodi vidimo da postoje zdrava stabla ili barem ona koja ne pokazuju znakovite simptome i ona se markiraju, s njih se uzima biološki materijal i ide u proizvodnju sadnog materijala. Slijedi faza testiranja na različitim staništima kroz pet do deset godina.

Postoji bojazan, jako dugoročna, da smanjujemo gensku raznolikost, ali trenutno nemamo opcije. Ovog se trenutka u cijeloj Europi traže europski genotipovi poljskog jasena koji pokazuju tolerantnost, a kroz sljedećih decenija ako se pokaže dobrim, onda je to budućnost. Prognoze nisu krajnje pesimistične jer i dalje viđamo kroz ovih petnaestak godina da postoje stabla koja još uvijek pokazuju dobro zdravstveno stanje bilo običnog ili poljskog jasena. Moja je prognoza da će ipak opstati neka stabla poljskog jasena u Motovunskoj šumi, a onda možemo sa tih genotipova proizvesti sadnice kojima će se pošumljavati, zaključio je Diminić.

Mogućnost očuvanja i zaštite poljskog jasena, temeljem dosadašnjih istraživanja u Europi i Hrvatskoj, je u potencijalno tolerantnijim genotipovima.

Metoda selekcije, odabira i uzgoja takvih individua, dosad se jedina pokazala kao moguće učinkovitom mjerom očuvanja ove iznimno ekološki i gospodarske važne vrste šumskog drveća.

Povezane vijesti

• Kameni međaši Motovunske šume kao kulturni krajolik
• Palud, Učka, ušće Mirne, Motovunska šuma - istarski aduti za razvoj birdwatching turizma
• Nepoznati lopov u Lonjskom polju posjekao i ukrao 141 stablo jasena