ZRCALO VREMENA

Pazinski profesor Vladimir Nazor

Mnogo se žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu. O njemu kao pjesniku vrlo se mnogo pisalo, ali je njegov intimni i službenički život prilično zastrt i nedovoljno osvijetljen. Uzalud ćemo tražiti odgovor na pitanje: zašto Nazor nije bio oženjen, da li je proživio koju veliku ljubav, koliko su žene utjecale na njega

| Autor: Robert BURŠIĆ
Vladimir Nazor

Vladimir Nazor


Tugomil Ujčić (r. 1906. u Pazinu, preminuo 1995.) u knjizi „Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice“, o 70-godišnjici Pazinske gimnazije, 1898.-1960. (Pazin, 1969.) u jednome poglavlju opisuje Vladimira Nazora (1876.-1949.), njegov život i rad, s naglaskom na njegov samački život, o Nazoru koji se, čini se svjesno, odrekao braka.

Ujčićev zanimljiv tekst o Nazoru donosimo gotovo u cijelosti.

U Pazinu s majkom i tri sestre

Vladimir Nazor premješten je 1903. godine iz c.k. Velike gimnazije u Zadru u pazinsku gimnaziju. Nazor je u Pazin stigao s majkom i tri sestre. Pratila ga je briga za tolike članove obitelji čiji ekonomski položaj u to vrijeme nije bio lak. Nije isključeno da i u toj stalnoj brizi i vezi sa svojima, Nazor nije htio ili nije mogao sklopiti brak te je cijeli život proveo kao neženja. To uzdržavanje svojih najbližih lijepa je i nesebična crta u Nazorovu karakteru.

Govorilo se da je mladi Nazor u Zadru proživio jedan neugodan i mučan ljubavni događaj i da mu je premještaj u Istru bio dobrodošao.

Nazor bijaše visoka stasa i naočit. Mnogo se je žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu. Sa svojima je Nazor stanovao nedaleko od današnje nove gimnazijske zgrade (u kući Jakova), na prvom katu. Pod njegovim stanom bijaše dvorana za nedjeljne pučke plesove kad su „guci“ s violinom, basom i klarinetom uveseljavali i razigravali djevojke i momke iz grada, ali još više sa sela, u dugim haljinama i odijelima staroga kroja i načina odijevanja. Da li se pjesnik kad spuštao s kata da promatra zajapurene parove? Još prije zalaska sunca, seoske su se djevojke, okićene cvijećem, vraćale u grupama u svoja sela. Tad je za Nazora nastupao pazinski noćni mir ispunjen pjevanjem slavuja, ćukanjem ćukova i kreketanjem žaba iz pazinskog potoka.

Rado odlazio u duge šetnje

Prirodnjak po struci, Nazor je rado odlazio u duge šetnje kroz bujnu pazinsku okolicu i prirodu, često i s učenicima, tražeći bilje, cvjetove, lišće. Sklon je bio više usamljenosti nego bučnom društvu. Pokatkad znao bi sjesti u ugao stare popularne pazinske gostionice „L'Istria“ i tu promatrati i slušati vesele goste.

O njemu kao pjesniku vrlo se mnogo pisalo, ali je njegov intimni i službenički život prilično zastrt i nedovoljno osvijetljen. Uzalud ćemo tražiti, bar sada skoro dvadeset godina nakon pjesnikove smrti, odgovor na pitanje: zašto Nazor nije bio oženjen, da li je proživio koju veliku ljubav, koliko su žene vršile na njega utjecaj, kakav je bio kao profesor i direktor, koje mu je mjesto službovanja bilo najmilije, koliko se njegovih vlastitih doživljaja krije u njegovim stihovima. On sam o svojim ličnim proživljavanjima te vrste nije pisao. Možda se štošta krije u još neobjavljenoj prepisci? Dosad nije, mislim, prikupljeno i zapisano sve što bi se o Nazoru moglo saznati od suvremenika Nazorova mlađeg i srednjeg razdoblja života.  

Bez sumnje, Nazor je u svojim lirskim i ljubavnim ciklusima ostavio tragove svojih intimnih raspoloženja, ali to je sve obavijeno alegorijskim i metaforičnim bogatstvom slika. Prošla su odavna vremena Petrarke, Prešerna, Vraza, kad su se u pjesmama ljubavni ideali otvoreno i poimenično isticali kroz Laure, Julije, Ljubice. Svaku pojedinost iz života voljenog pjesnika čovjek želi da sazna. Sjetimo se da su se o Bajronovim ljubavima pisale knjige.

Nedopuštena Nazorova ljubav

Za Nazorova boravaka u Pazinu vezano je i ime jedne visoke, plavokose žene s kojom je Nazor često šetao ili se s kočijama vozio, ne mareći mnogo što je ona bila supruga pazinskog vrlo istaknutog intelektualca. Tu nedopuštenu Nazorovu ljubav osuđivao je i Matko Brajša Rašan. Lik te žene upleten je u jedan pjesnikov sonet.

Pa ipak, u svom dugom životu Nazor je ostao „stari mladić“. Bračnu sreću nije poznavao. Njegov kolega u pazinskoj Gimnaziji bijaše profesor Fran Frankola. Profesor Frankola lično mi je pričao kako je svom kolegi Nazoru znao navraćati u momačku sobu. Na pisaćem stolu pjesnik je držao malu bronzanu figuru žene čiji su se nokti na rukama i nogama isticali kao pandže. Frankola izrazi čuđenje što drži tako strašnu statuu na stolu. Na to mu Nazor otprilike ovako odgovori: to držim na stolu da me uvijek podsjeća da se valja čuvati žena, jer imaju pandže kojima te lako zgrabe. Ta anegdota ukazuje na ranu odlučnost pjesnikovu da se ne vezuje brakom.

Valjalo bi osvijetliti i dublje još i kastavski, crikvenički i zagrebački period Nazorova intimnog života.

Dobar predavač, suviše strog

Isto tako malo je ili nikako Nazor proučen i zabilježen kao nastavnik i odgojitelj omladine svoga vremena. Njegovi nekadašnji učenici u Zadru, Pazinu, Kopru i Kastvu danas se kreću između šezdesete i osamdesete godine života (…). Dok još ima živih Nazorovih učenika trebalo bi pribilježiti dojmove nekadašnjih đaka o Nazoru pedagogu, didaktičaru, odgojitelju, predavaču i ocjenjivaču.

U razgovoru sa dva učenika u Pazinu stekli smo utisak da je Nazor kao profesor bio vrlo dobar predavač, ali u ocjenjivanju i traženju znanja suviše strog. Đaci ga nijesu mnogo voljeli. Vele da je bio prilično nepristupačan, ćudljiv, čak i grub. Znao je đačku glavu katkad kucnuti s tablom na satovima matematike, ili učeniku šarati kredom po kaputu, ili ga nezgodno odgurnuti među klupe. Ta divna lirska priroda začudo nije umjela da se približi više i nježnije đacima.

Nazora direktora i administratora podređeno osoblje također nije voljelo zbog njegovog krutog stava, strogosti i sitničarstva. To osobito vrijedi – kako saznasmo – za vrijeme Nazorova upravljanja Dječjim domom u Crikvenici (…).

Glavar, razrednik VI. razreda

U školskoj godini 1904.-1905. Nazor je u službenom svojstvu bio „pravi učitelj“. One godine Nazor je predavao od prvog do šestog razreda (Gimnazija je onda imala šest razreda): matematiku, prirodopis, fiziku i talijanski. Bio je „glavar VI. razreda“ to jest razrednik baš onim učenicima koji će 1907. biti prvi maturanti i od kojih su još možda dvojica trojica živi. Tada u VI. razredu bijaše ih 36 iz raznih istarskih gradova i sela, od Medulina do Trsta, od Poreča do Sežane. Nazor je bio i „čuvar fizikalne zbirke“. U razredu bio se dogodio smrtni slučaj. Učenik Josip Zec, Žminjac, umro je. Nazor je kao razrednik prisustvovao u Žminju sprovodu svog učenika, uz svoje kolege Broliha i Frankole.

"K majci, što nama u škole ga dade,

Nosili mi smo mrtvoga dječaka".

(…) U ono vrijeme vladao je običaj među intelektualcima, rodoljubima i samim profesorima da poklanjaju knjige školskim knjižnicama i razne predmete kabinetima. Nazor je 1905. darovao nastavničkoj knjižnici – kojoj je sam bio knjižničar – 22 vrijedna naučna i beletristička djela na talijanskom, francuskom, njemačkom, engleskom i našem jeziku (…).

Upoznavanje istarske povijesti

U Pazinu pjesnik će se sav predati upoznavanju istarske povijesti i izletništva po Istri, što mu je bila prava radost. On luta po Lupoglavu i Vranji, odlazi na vrh Učke, u Kožljak, na Čepićko jezero, u Belaj, Paz, Boljun i druga mjesta. Na saznanja iz knjiga nadovezuje on koja mu pružaju živi razgovori, sjećanja, vjerovanja, tradicija. Piše jedanaest članaka pod zajedničkim naslovom „Izlet na Čepićko jezero“.

U Pazinu je Nazor sa mnogo revnosti proučavao feudalne i kmetske odnose u srednjovjekovnoj Istri, upoznavajući na izletima stare gradine. Nedaleko od gimnazijske zgrade nalazi se hiljadugodišnji Kaštel nad Jamom. Udaljenost nije veća od dvjesta metara. Nazor je mogao svakog dana prošetati do Kaštela. U to vrijeme je mašta mladog Nazora bila zaokupljena krvavom prošlošću našeg istarskog radnog naroda i zato nastaje baš u tom periodu djela sa krvavim naslovima: Krvavi dani i Krvava košulja.

U stvari, u Pazinu je Nazor napisao ili pripremao četiri svoja djela, mada je neka djela štampao koju godinu kasnije. U Puli 1905. izdaje „Krvavu košulju“ – istarske balade i uspomene iz doline Raše. Svoj predgovor u toj zbirci potpisuje sa: U Pazinu, 15. septembra 1905.

I „Istarska sela i gradovi“ (24 na broju) nastaju u Pazinu i prvi put su tiskani 1907. u Zagrebu u Ćirilo-Metodskom koledaru. Kad ih je Nazor 1930. opet dao štampati pod kraćim naslovom „Istarski gradovi“ posvetio ih je dr. Dinku Trinajstiću, i to ne bez razloga. Naime, Trinajstić je kao hrvatski zastupnik u porečkom Saboru često odlazio u Poreč. Rado bi po koji put poveo u kočiji sa sobom i mladog Dalmatinca Nazora te mu uz put pričao o istarskim gradićima, selima, ljudima, starinama i uopće o Istri.

Rastanak s Pazinom

Na rastanku s Pazinom, Nazor je darovao nastavničkoj knjižnici 56 raznih knjiga, a učeničkoj 17 knjiga.

U pjesmi „Naš grad“ – nastaloj u Pazinu 1904. godine – razvija Nazor viziju budućnosti, danas ostvarene:

 

"I jednom ćemo imati svoj grad

Baš ovdje – Naša gradit će ga ruka

Plod bit će naših stradanja i muka,

I naše sreće bit će mlad i sad."

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini