Kad je 1994. godine s najlon vrećicom i samo najosnovnijim stvarima prešao granični prijelaz i kroz Turanj ušao u Hrvatsku iz pravca tadašnje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna(APZB) koju je vodio kontroverzni Fikret Abdić poznatiji kao Babo, Lutvo Murić ni u najboljim snovima i ni u najboljem scenariju nije mogao ne samo sanjati nego ni zamisliti u što će mu se život pretvoriti. Realnost 23-godišnjeg Crnogorca bila je Švabija, stabilna, vječna bauštela koja je othranila generacije jugovića, pa ti, brate, tuckaj po njemačkom kamenu il' se pentraj po njemačkim gradilištima i skelama sve do mirovine.

Murić je u tom delikatnom trenutku '94. godine bio samo jedan u nizu izbjeglica iz vremena u kojima je politika milijunima nedužnih ljudi oduzela pravo na normalan život. No, kako u životu sreća u stopu prati nesreću i, naravno, obrnuto, što znači da se dvije pojave izmjenjuju u više-manje pravilnim ciklusima, tako je i nesretnog Lutvu najprije zadesilo ratno zlo od kojeg je želio pobjeći, a onda dobra okolnost da je u, autobusu dok su bježali od rata, naletio na dobronamjernog čovjeka, naravno Bosanca, sprijateljio se s njim u tom satu vožnje pa umjesto pravo i direkt za mrskog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata, 70-ih, 80-ih i 90-ih obećanu zemlju Njemačku, Crnogorac Lutvo se zaputio zapadnije, u Poreč, tada gradić ni nalik ovome danas, oplemenjenim turizmom i ovjenčanim uspjesima, nagradama i priznanjima, a sve zbog primanja i služenja stranih te domaćih gostiju na najvišoj razini.

Iz Poreča život ga je, umjesto u Njemačku, odveo nešto južnije, do Bala, u kojima je Lutvo Murić u međuvremenu, radeći, dokazujući se i stvarajući stalno neke nove vrijednosti, postao veći Baljanin od mnogih koji ovdje žive. Ako i nije veći, jer veličina je relativan i teško izmjerljiv pojam i vrijednost, onda je punopravan.

Ponosan je na to što je u svojim Balama, nakon što je filmski scenarij njegovog života ušao u normalniju fazu i sređeniju životnu situaciju, prije točno deset godina, upravo na današnji praznički dan - Dan prvog maja - otvorio "La Grisu", prekrasan obiteljski hotel koji je postao jedan od prepoznatljivijih, zaštitnih znakova male općine predodređene za velike stvari. Lutvo je s "La Grisom", definitivno, neizostavni dio priče o uspjehu živopisnih Bala. Bazično: on je strojarski tehničar koji je postao građevinar, a onda, spletom okolnosti i snalažljivošću, istodobno i hotelijer.

Rodom iz sjeverno-crnogorskog mjesta Rožaje, na tromeđi Crne Gore, Srbije i Kosova, Lutvo Murić je 1991. godine trebao otići u JNA. Kao i svi pametni ljudi koji nisu nasjedali na ratne provokacije i sijanje mržnje, sklonio se na sigurno. Za prvu ruku, mislio je, možda na mjesec dana kod brata u Veliku Kladušu, a onda će se ratne tube utišati i život nastaviti po starom.

"Mislio sam: ostat ću tu mjesec, dva, rat će stati, a ja ću se vratiti u Crnu Goru. No, sve je eskaliralo, povratka nije bilo, a meni nije bilo druge nego ostati u Kladuši. Kad se i tamo zakompliciralo i zaratilo, nije bilo druge nego nakon tri godine opet bježati. Puno sam novca platio da se izvučem iz okruženja. Sjećam se k'o danas: 4.000 njemačkih maraka! Tog 18. lipnja 1994. autobusom smo se preko SAO Krajine probijali prema Hrvatskoj. Ušli smo, konačno, u Turanj. U autobusu sam upoznao jednog čovjeka iz Bosne koji je išao u Poreč. Dok je meni Hrvatska samo bila prolazna destinacija i tranzicijski put prema Njemačkoj i bratu koji je tamo već živio, taj mi je Bosanac ponudio da odem s njim do Istre. Nisam puno dvojio – 'ajmo! U vrećici sam doslovno imao dvije, tri majice, nekakve papuče i cijeli život u zavežljaju od pola kile. Osim tog čovjeka, u Hrvatskoj nisam znao nikoga, nisam imao ni rodbine, ni prijatelja ni poznanika. S 21 godinom došao sam u Poreč. Imao sam sa sobom nešto novaca pa sam u Špadićima iznajmio apartman. Nakon sedam dana netko mi je rekao da se moram prijaviti. Odem ja tako na policiju, sve im lijepo objasnim: kad sam ušao u Hrvatsku, točno opišem kako, dajem im svoje dokumente na kojima piše SFRJ… Kažu mi – to više ne postoji! Znam, ali drugih nemam. Naručili su me drugi dan u devet sati kod suca za prekršaje. Izrekli su mi zabranu boravka u RH i nalog da napustim državu! Ma gdje, čovječe, da idem? Nisam više ni htio ni mogao natrag preko SAO Krajine u Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna koju je formirao Fikret Abdić. Nisam mogao ni za Njemačku jer nemam nikakav dokument, a ne mogu ni u Crnu Goru jer sam tamo vojni dezerter", prisjeća se Lutvo Murić.

Dok sjedimo u restoranu "La Grisa" ono što je proživio djeluje nestvarno. Čovjek koji nije imao ni milijunti dio šanse da uspije i još ostvari sve što je ostvario, u tome je na kraju uspio. Priča, međutim, ide dalje i dodatno se komplicira: umjesto da napusti Hrvatsku, on se u Poreču pritajio, ostao na crno. Postao je apatrid. U takvom je statusu, skrivajući se od vlasti, a povremeno koristeći tuđe ime, preživljavao oko godinu dana. Radio je na baušteli, kao građevinar, ušao je u svijet betona i armature, brzo i u hodu svladavajući tehnike zanata.

Uskoro je upoznao buduću ženu. Iz Bala. To je ključ svega onoga dobrog što je poslije uslijedilo. No, trebao je riješiti svoj slučaj. Ostanak na dulje, u okolnostima u kojima je živio, bio mu je neprihvatljiv. Od dokumenata ostala mu je samo vozačka iz Crne Gore. U jednom trenutku pojavila se spasonosna opcija: platit će 4.130 američkih dolara i dobit će bosansko državljanstvo! E sad kad je imao taj dokument, u Hrvatskoj se prijavio kao turist, na tri mjeseca za početak. U međuvremenu, na prijelazu '95. na '96. oženio se za svoju Baljanku i negdje '97. konačno dobio hrvatske dokumente.

"Sad sam bio siguran u svoj legalan status u Hrvatskoj. Radim kao bauštelac i kupujem prvu ruševinu u Balama. U naravi štalu. Potpuno sam, samcat, bez bilo čije financijske i bilo kakve druge pomoći, u godinu i pol izgradio sam obiteljsku kuću. Ništa posebno, ali za nas u tom trenutku i više nego dovoljno. Tijekom 2002. otvorio sam građevinsku firmu. Korak po korak počeo sam se poslovno dizati. Ključna je ipak bila 2004. godina, kada na vlast dolazi politička opcija na čijem je čelu do danas načelnik Bala Edi Pastrovicchio. S njim je u toj pobjedničkoj priči, koja je za Bale napravila neizmjerno puno mijenjajući razmišljanje, ponašanje i prioritete, i poznati poduzetnik Plinio Cuccurin. Oni tada pričaju o Balama kao gradu hotelu što mi ostaje u uhu. U međuvremenu, na mjestu sadašnjeg hotela "La Grisa" kupio sam jednu starinu, kuću od koje su samo ostali stari, tek metar i pol visoki kameni vanjski zidovi i koja je kao ruglo služila za deponiranje smeća. Oko 72 četvorna metra tlocrtno platio sam puno više od početne cijene koja je iznosila nešto više od 50 tisuća kuna. Bojao sam se da je netko ne kupi pa sam podignuo cijenu i preplatio je, ali je bila moja. Meni je pak stalno u glavi pulsirala ta Edijeva i Plinijeva ideja grada hotela. Uvjet Općine bio je da u roku od godine dana tu starinu moram vratiti u prvobitno stanje koje vjerojatno datira pola stoljeća unatrag. Trebalo je napraviti prizemnicu plus još dva kata i potkrovlje. I napravio sam, s vremenom je to postao centralni dio hotela, iako u početku nisam imao ideju u što će se ta starina pretvoriti. Renesansa Bala nije bio jedan trenutak, nego proces. U tom prvom, početnom razdoblju kad je Pastrovichio došao na vlast, Bale su bez perspektive, zapuštene, ovce su ovuda hodale, svinje su išle skroz do crkve. Sve je izgledalo loše. Čak sam mislio od te starine napraviti par apartmana koje ću pokušati preprodati pa zaraditi neku kunu. No Pastrovicchio i Cuccurin bili su jako uporni u toj priči o novom razvoju Bala i turizmu kao djelatnosti kojoj će se posvetiti. U tome sam bio bez znanja i iskustva, ali me sve više privlačilo. Počeo sam se prepoznavati u projektu grad hotel. Godinu, dvije nakon što sam uredio tu starinu i sramežljivo započeo posao u turizmu, odlučio sam kupiti još jednu nekretninu. Radilo se o staroj kući na koju sam se htio proširiti, ali je jedan čovjek iz Poreča na natječaju ponudio bolju cijenu. Poremetio mi je plan širenja pa sam se odlučio širiti u drugom smjeru. Istodobno sam održavao kontakt s njime. Rekao sam mu da ja svoje ne prodajem ni po koju cijenu, a on je mene, s druge strane, blokirao u daljnjem razvoju. Na taj način sam mu ubio volju! Uspio sam to od njega otkupiti, ali plaćajući mu cijenu puno veću od one po kojoj je on to kupio od Općine. Bilo mi je presudno važno da ostvarim svoj cilj širenja i spajanja tih nekretnina u jednu cjelinu i zato sam od privatnika nastavio kupovati ruševine u svom neposrednom okruženju. Tako sam u jednom trenutku, 2011. godine, došao do 12 katastarskih čestica, dok je hotel "La Grisa" sada na 16 katastarskih čestica. Na današnji dan, prije točno 10 godina, službeno smo otvorili hotel s 22 smještajne jedinice, otada povećanih na 28, odličnim restoranom, ukopanom vinotekom, malim bazenom i welnes centrom: "La Grisa" je obiteljski hotel, prepoznatljiv i jedinstven po tome što je nastao slaganjem starina kao lego kockica u jednu cjelinu. Tijekom 2015. smo proglašeni najboljim obiteljskim hotelom u Hrvatskoj zahvaljujući konceptu na kojem se on zasniva", kaže Murić.

Prisjeća se da otkupljivanje starih kuća - uglavnom male tlocrtne površine, ali s pravom gradnje u visinu koje je odgovaralo njegovoj ideji grada hotela - nije išlo tako teško kao što je u početku očekivao. Bilo je na svakoj parceli dosta vlasnika, no kako su njihovi nasljednici dobrim dijelom živjeli u Balama, lako je s njima komunicirao. S nekima je nešto mijenjao, nešto bi kompenzirao, nekima nešto zauzvrat odradio kroz građevinske poslove. Problem je nastao kad su neki shvatili na što on poslovno cilja i da je to što otkupljuje dio projekta koji će imati veću vrijednost nego što se u početku mislilo, pa su, eto, kako to biva, iskoristili priliku i povećali otkupnu cijenu.

"Od svega što sam otkupljivao oko 90 posto je bilo napušteno, ruševno. Samo iz jednog prostora, gdje je danas recepcija hotela, izbačeno je 120 kubika šute! Mnogi su sumnjali u moju ideju i koncept, čak i moji najbliži. Bilo je onih koji su me ismijavali. Govorili su mi da mi parcele mogu poslužiti kao parking. Bilo je onih koji su tvrdili da ću napraviti najobičniju kafanu za građevinare. Ja sam samo šutio i radio na svom projektu hotela čija je ideja bazično, svih sto posto, bila Edijeva i Plinijeva. Kad su shvatili što radim, podržali su me. Velika stvar i pomoć je bila već i u tome da me nitko nije kočio u tome što sam radio", kaže Murić. Daljnja širenja više ne planira jer bi time "La Grisa" izgubila smisao malog obiteljskog hotela koji radi 11 mjeseci u godini i postavu radnika gotovo da i ne mijenja. Njih nekoliko tu je doslovno od prvog dana, poput dva kuhara i recepcionarke. I konobari su stalni. Spretni Murić 2017. je iskoristio mogućnost i dobio tri milijuna kuna bespovratnih europskih sredstava. Njegova hotelska priča je zaokružena jer za potrebe "La Grise", na poljoprivrednom zemljištu kod ulaza u Bale s rovinjske strane, i na još jednom terenu, sami proizvode puno toga: od pomidora, paprika i salate do krumpira, blitve i vlastitog maslinovog ulja koje dobivaju od oko 200 ulika.

"Kad odvrtim film života na početak 90-ih i na sve ono što je uslijedilo i što mi se dogodilo, mogu reći da sam i više nego zadovoljan onime što sam postigao. Iskreno, u to se vrijeme, mlad i pun želje da nešto napravim, nisam previše bojao života i izazova. Nema sumnje da je bilo teško, no znao sam da gore ne može biti. Gdje god da dođem nikako ne može biti lošije od onoga gdje sam bio. Punih 9 godina nisam se mogao vratiti u Crnu Goru jer sam tamo tretiran kao osoba za kojom je raspisana potjernica. Tako je bilo sve dok se nije odvojila od Srbije".

A Bale… To je njegov život, godine ulaganja u poslove, ljudske odnose.

"Sve što sam stekao, ovdje sam stekao. Ovdje su mi prijatelji i život. Usuđujem se reći da nikome ne priznajem da je veći Baljanin od mene. I nikada, baš nikada, nisam osjetio ni najmanji, ružan pogled ili primjedbu što sam Crnogorac, furešt, što nisam odavde. Ovdje je samo bitno jesi li dobar čovjek ili nisi. Bale danas… To je druga priča nego kad sam došao i nemoguće je za usporedbu. Ovdje je telefon došao tek '93., ljudi su nas zaobilazili sve dok se mjesto, zahvaljujući idejama i Edija i Plinija, nije počelo uređivati, ulagati, udahnut je kroz nove ideje novi život. Sada svi hoće doći u Bale, raj na zemlji. Jedan Nizozemac mi je nedavno rekao da je dolazeći u Bale mislio da ide u selo, a došao je u gradić s muzejom u kojem ljudi lijepo žive", zaključio je Murić. Naravno, iza svake uspješne priče uvijek stoji supruga i majka, u ovom slučaju to je Meliha, te 24-godišnja Jasmina i 19-godišnji Demir, oboje, naravno, zaposleni u "La Grisi".

Povezane vijesti

• Najbolji su Monte Mulini, Casino Mulino, Adriatic i La Grisa
• Nova generacija hotela - luksuz na obroncima Mirne
• Prazan i napola srušen objekt narušava izgled rovinjskog starog grada